Nakon što se Nizozemska nije plasirala za Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji 2002., tamošnji se nogometni savez odlučio za promjene. Potpisan je ugovor sa Sveučilištem u Groningenu koji je podrazumijevao da će nogometni savez pomoći oko financiranja relevantnih studija i znanstvenih radova, ali i da će klubovi iz prvih triju rangova nizozemskog nogometa biti obvezni otvoriti svoja vrata i surađivati s odabranim znanstvenicima.
U sklopu projekta obrađene su različite teme — od onih koje s pravom možemo staviti u kontekst revolucionarnih, do onih koje su na prvi pogled banalne. Recimo, jedna od prvih tema je bio koncept taktičke periodizacije treninga, pri čemu je jedan od konzultanata bio Pepijn Lijnders. Današnji asistent Jürgena Kloppa je 2003. radio kao šef individualnog razvoja u PSV-ovoj akademiji, a zaključci tog istraživanja su postali temelj suvremenog nogometa. Znanstveni je pristup omogućio metodologiju koja nudi više prijeđenih kilometara i veći intenzitet trčanja s manje treninga, a danas većina velikih klubova prati principe definirane upravo u tom istraživanju.
Jedno od onih banalnih je napravio Ruud den Hartigh. On je psiholog koji je uzeo 86 nogometaša iz različitih nogometnih klubova i pokazao im je dva videa. U prvom je njihova momčad do pozitivnog rezultata, bilo to izjednačenje ili pobjeda, došla između 60. i 65. minute, dok je u drugom videu do istog rezultata došla golom u sudačkoj nadoknadi. Neovisno o tome radilo se reprezentativcima ili amaterima iz šestog ranga nizozemskog nogometa, rezultati standardiziranog intervjua bili su isti. Asocijacija na gol u 61. minuti bila je pozitivna, ali psihološki momentum nakon gola u sudačkoj nadoknadi je kod svih 86 ispitanika bio maksimalan.
Den Hartigh je tako empirijski je dokazano ono što je svima poznato: pobjede u zadnjim sekundama su slađe i važnije nego one ostvarene u ranijoj fazi utakmice. Međutim, u nastavku istraživanja tema rada prestaje biti banalna.
Kazneni udarci u samom finišu prelomili su rezultat, ali Osijek je konce utakmice pogubio puno ranije. Stjepan Tomas povukao je niz čudnih poteza
Den Hartigh i njegovi suradnici su sedam godina pratili momčadi koje su ostvarile pobjede u zadnjim sekundama i dokazali su da takve pobjede nadilaze trenutnu euforiju i veselje zbog uspjeha. Momčad dobiva veće samopouzdanje, lakše se nosi sa stresom, povećava se povjerenje prema treneru te sama grupa jača svoje kohezivne elemente. Na kraju krajeva, igrači bolje treniraju. Pokazalo se da efekti velikih pobjeda ostvarenih u zadnjim trenucima traju do tri tjedna i da u tom razdoblju momčadi ostvaruju do 30 posto bolje rezultate na treninzima u odnosu na usporedive vježbe rađene u tjednima prije utakmice. Psihološki efekt naprosto je toliko jak da idućih 20-ak dana igrači trče brže, skaču više i pucaju preciznije nego inače. Den Hartigh je tu pojavu nazvao psihološkim dopingom.
U tom kontekstu treba gledati Dinamovu pobjedu protiv Osijeka.
Recept isti kao i za AEK i za Spartu
Negdje do 85. minute Dinamo je bio u ozbiljnoj psihološkoj rupi. Igrače je čekalo 15-ak dana razmišljanja o dvama uzastopnim porazima, a bilo je jasno da trener nije zadovoljan. Sergej Jakirović je već nakon pola sata povukao prvog igrača s terena, što nije rješenje kakvo igrači obično gledaju s podrškom, pa čak i ako oni sami nisu na tapeti. Medijski pritisak bio bi golem, a nije isključeno ni da bi tako nezadovoljan trener ukinuo i slobodne dane koji su obično planirani tijekom reprezentativne pauze. Ali i da ne bi, kriza bi bila vrlo očita.
Međutim, nakon dva kaznena udarca u samom finišu utakmice, psihološki momentum je dijametralno suprotan.
Dinamo sada čeka 15-ak dana u kojima će samopouzdanje biti na vrhuncu. Igrači će dobiti par slobodnih dana, moći će otići s obiteljima na more ili na kraći odmor, a Mahir Emreli je zabio gol i time je dao legitimitet trenerovoj odluci da Bohdana Mihajličenka ‘baci pod vlak’ bez obzira na to što je Dinamo i dalje ‘curio’ po lijevoj strani do te mjere da je tako primio drugi gol. Dinamovi će se igrači vratiti na trening svjesni da se mogu izvući iz ozbiljnih problema i dobra je vjerojatnost da će imati odlične rezultate jer će okusiti efekt psihološkog dopinga koji se javlja nakon ovakvih pobjeda.
Zapravo, još je prije početka utakmice bilo jasno da je utakmica protiv Osijeka veliki izazov. Kao što je prošle nedjelje Rijeka došla na Maksimir na drugo uzastopno gostovanje, tako je Dinamo došao na Opus Arenu nakon gostovanja u Pragu. Putovanje, manjak treninga, mijenjanje hotela, potpuno izbacivanje iz standardne rutine; sve ono što je Dinamu išlo na ruku protiv Rijeke, ovaj put je bilo protiv njega.
Osijek je u prvom dijelu utakmice bio bolji suparnik. Boško Šutalo je poklonio loptu Ramónu Mierezu, ali bio je to još jedan pokazatelj koliko je momčad Stjepana Tomasa aktivno ulazila u pritisak.
Osijek je prikazao ono što smo vidjeli i od AEK-a i od Sparte. Primarni obrambeni zadatak koji Dinamovi suparnici imaju je zaustavljanje dotoka lopte prema Josipu Mišiću (na slici dolje označen crnom strelicom). Mijo Caktaš je dobro odrađivao taj posao uz podršku Petra Brleka, ali i Miereza, koji je dobro blokirao linije dodavanja prema sredini.
Ako Dinamo ne može do Mišića, onda će tražiti Brunu Petkovića. Ovdje vidimo Petkovića (označen crnom zvijezdom) kako se spušta na suparničku polovicu da bi primio loptu, ali većinu prvog poluvremena je bio pod kontrolom Darka Nejašmića koji ga je odlično preuzimao, a u rijetkim trenucima u kojima bi došao na loptu, bio je prilično izvan ritma. Gleda li se Petkovićev učinak do 70. minute, to je jedan osvojeni duel iz sedam pokušaja te 12 dodavanja iz 20 pokušaja, što je debelo ispod njegovih standarda efikasnosti.
Tomas u Mierezu ima sjajan adut za pritisak na suparničku liniju. On je najbolji napadač lige po pitanju obrambenog učinka, ali cijela momčad je igrala jako dobar nogomet. Napadačka linija je precizno napadala slabe točke Dinamova posjeda u prvoj fazi, veznjaci su bili disciplinirani u preuzimanjima i praćenjima, a obrana je stajala visoko i tako smanjila prostor koji veznjaci trebaju braniti.
Osijek je bio kompaktan, ali je bio agresivan i jako dobro je dolazio u situacije u kojima može napasti otvoreni prostor. Momčadi je ovo bio prvi derbi ove sezone i dosad je zapravo redovito igrala protiv slabijih suparnika, a u tim utakmicama je pretežno koristila Miereza kao jedinu opciju izlaska. Ovdje se po oduzetoj lopti otvarala preko Nejašmića koji je probijao sredinu i preko Domagoja Bukvića koji je bio fantastičan na lijevom krilu, puno više nego dugom loptom na Miereza.
Tko delegira ovakve suce?
Kazneni udarci u samom finišu prelomili su rezultat, ali Osijek je konce utakmice pogubio puno ranije. Stjepan Tomas povukao je niz čudnih poteza.
Odlučio se ostaviti Caktaša koji je energetski pao, a izvadio je Brleka koji je izgledao jako dobro i to kako bi stavio dodatnog stopera. Time je osudio svoju momčad na prepuštanje sredine terena i čučanje u vlastitom kaznenom prostoru, što je potpuno suprotno od onoga što je Osijeku donosilo rezultat u prvom poluvremenu. Izgubio je i kontranapade jer se branio preduboko na svojoj polovici, a prema naprijed nije imao brzine da eventualno napadne prostor koji je Dinamo ostavio. Imao je rezultat koji je trebalo braniti, ali svojim je taktičkim potezima utakmicu doveo do toga da se odvija tako da je Mišić na 40 metara od suparničkog gola, a Petković na 20, što je Jakiroviću puno bolje nego da su 30-ak metara niže.
Dinamo se na kraju izvukao iz rupe koja je prijetila padom u ozbiljnu krizu i na reprezentativnu stanku ide u dobrom raspoloženju. Jakirović će imati mini-pripreme s prijateljskom utakmicom i u tom će razdoblju moći raditi na svojim idejama, a igrači će reagirati puno bolje i raditi puno fokusiranije nego da je spojio dva poraza. Iako je riječ tek o sedmom kolu, u pitanju je trenutak koji se u retrospektivi može pokazati kao prijelomna točka cijele sezone i ishodište pozitivnog momentuma za Dinamo.
A suđenje? U taktičkim analizama se u pravilu ne bavimo sudačkim odlukama. Ovdje je to glavna tema u javnosti, pa posve ignorirati tu temu znači praviti se glup. O sucima smo pisali i pisat ćemo, ali primarni komentar na ovu situaciju je činjenica da HNL sude dvojica sudaca koji u dva dana nisu svirali čiste ruke s udaljenosti od dva metra. Je li Nejašmić igrao rukom u kaznenom prostoru ili izvan njega vrlo je važna stvar, ali prije konkretnog bi trebalo raspraviti o općem — tko delegira suca koji prošle sezone nije sudio od trećeg sve do 36. kola, onog koji ne vidi kontakt lopte i ruke podignute metar iznad glave?
