Real je nastavio ondje gdje je prošle sezone stao. Pobijedio je Eintracht u UEFA-inu Superkupu, zatim je nanizao četiri pobjede u La Ligi. Nakon toga je pobijedio Celtic u Ligi prvaka, pa Mallorcu u La Ligi, a onda je relativno rutinski prešao preko RB Leipziga koji bi mu trebao biti najteži suparnik u grupnoj fazi Lige prvaka.

Gostovanje kod Atlético Madrida bila je deveta utakmica u nizu i najveći test za momčad Carla Ancelottija, jer Real već tri sezone nije slavio u gostima kod Atlética. Uostalom, zadnji poraz koji je uopće upisao bio je baš od Atlética početkom svibnja, vikend nakon što su Thibaut Courtois, Rodrygo i Karim Benzema izbacili City iz polufinala Lige prvaka. Doduše, tada je Ancelotti promiješao sastav do te mjere da je na vrata stao Andrij Lunin, a stopersku poziciju u početnoj postavi preuzeo Jesús Vallejo, kojemu je to bio tek drugi nastup sezone, ali Atlético je obranio domaći teren i upisao je pobjedu za koju je Diego Simeone rekao kako ima visok emotivni ulog.

Ancelottijeva momčad nije odigrala ništa posebno jer joj to nije ni trebalo. Ono što Simeoneova momčad nudi u prvoj i drugoj fazi posjeda naprosto je siromašno

U tom kontekstu treba gledati i ovaj dvoboj. Atlético nije briljantno krenuo u sezonu; izgubio je od Villarreala, remizirao je s Real Sociedadom, a u Ligi prvaka je izgubio od Bayer Leverkusena. Međutim, gradski derbi na Wanda Metropolitanu nosi dodatnu motivaciju i Real. Na kraju krajeva, zvižduci koje je Vinícius Júnior doživio pri prvom kontaktu s loptom i rasistička skandiranja kojima su ga domaći navijači vrijeđali pokazuju da je atmosfera bila užarena i da je Real, nakon osam pobjeda s kojima je otvorio sezonu, došao na najteži test ovog dijela sezone.

Ancelottijeva je momčad taj test uspješno položila.

Ključ u veznom redu

Formacijski su stvari bile standardne. Ancelotti nije mogao računati na Benzemu koji se još uvijek oporavlja od ozljede, ali se svejedno odlučio na 4-3-3; u špicu je gurnuo Rodryga, Vinícius je zadržao svoje mjesto na lijevom krilu, a desno je bio Federico Valverde. Simeone se odlučio na ono što Atlético već neko vrijeme igra; izveo je momčad u sustavu 3-5-2, ali je malo eksperimentirao s odabirom igrača. Antoine Griezmann, koji obično ulazi s klupe, dobio je mjesto u početnoj postavi s Joãom Félixom, a Mario Hermoso je ispao iz početnog sastava, tako da je poziciju lijevog stopera zauzeo Reinildo, a onda je na boku priliku dobio Yannick Carrasco.

Te formacije nisu korištene na baš standardan način. Ali nisu baš niti previše drugačije od onoga što smo mogli gledati u nokaut fazi Lige prvaka, barem kada je riječ o Realu.

Real je u fazi obrane igrao u zoni 4-4-2. Vinícius bi se s krila pomaknuo prema Rodrygu, Valverde bi se s desnog krila spustio u liniju s Tchouaménijem, Lukom Modrićem i Tonijem Kroosom i Ancelottijeva bi momčad dobila prepoznatljivu 4-4-2 strukturu kojom se branila u završnici Lige prvaka. Ključ je bio u veznom redu, gdje su sva četvorica igrača bila vrlo usko postavljena i na taj način zadržavala kompaktnost. Real je bio spreman riskirati da ga suparnik prebaci dijagonalom na suprotno krilo, vjerujući da obrana može otkloniti opasnost koja dolazi iz centrašuta, ali je vezna linija održavala gustoću na strani gdje je bila lopta i nije dopuštala probijanje linije te progresiju suparničkog napada kratkim dodavanjima.

U suštini, Real je suparniku prepustio loptu, držao je zonu i pokušavao napasti prostor čim bi oduzeo loptu kako bi iskoristio brzinu koju na otvorenom prostoru imaju Vinícius i Rodrygo. Kad se podvuče crta, Real je imao samo šest udaraca, jedan korner, dvostruko više pokušaja odigravanja duge lopte od Atlética i više prekršaja od Simeoneove momčadi. Međutim, Realu je gotovo svaki izlet na suparničku polovicu bio opasnost. Već u prvom poluvremenu su Ancelottijevi igrači zabili dva gola, imali su pogođenu vratnicu i bili su vrlo opasni.

“Prekrasno je vidjeti momčad koja se tako nisko brani i tako ide u kontranapad”, sarkastično je komentirao Diego Simeone nakon utakmice. “Podsjeća me na našu igru kada smo u momčadi imali Diega Costu. Nas su tada svi kritizirali.”

Atlético nije znao ni mogao

Zašto Atlético nije mogao slomiti Realovu zonu i zašto, usprkos većem posjedu lopte, nije stvarao šanse? Najkraći mogući odgovor bi bio: zato što je to Atlético.

Struktura koju Atlético ima u posjedu lopte ne otvara gotovo ništa. Pogledamo li kako stoji obrana, vezni je red gotovo pa preslika onoga što radi zadnja linija. Bočni igrači su visoko i daju širinu, a kad se Koke (označen strelicom) izvuče sa svoje pozicije primiti loptu — jer nema smisla da stoji direktno ispred Reinilda — ostaje bez opcija za dodavanje. Geoffrey Kondogbia, kao prvi idući veznjak, stoji jdaleko, Carrasco je previsoko uz aut liniju i u nepovoljno poziciji za primanje lopte, a jedino što se događa je João Félix koji se spušta po loptu, ali ulazi između trojice suparničkih veznjaka koja će mu oduzeti loptu jer, kao što smo već rekli, osnova Realove obrane bilo je održati kompaktnost vezne linije na strani gdje je lopta.

Atlético nije mogao otključati prostor između suparničkih linija. Nije mogao stvarati opasnost iza Tchouaménijevih leđa niti je mogao razvući Realovu obranu. Ono što Simeoneova momčad nudi u prvoj i drugoj fazi posjeda naprosto je siromašno. Veznjaci su točno ispred stopera, nema asimetrije i nema pokušaja da se rotiraju pozicije. Jedini igrač koji otvara prostor kroz pass-and-move obrazac kretnji je Koke, ali on u pravilu već nakon prvog dodavanja ostane bez opcija za iduće dodavanje i stezanje obruča oko suparnika.

Real je za takvu igru prejak suparnik. Ancelottijeva momčad nije odigrala ništa posebno jer joj ništa posebno nije ni trebalo. Držala je zonu kakvu je navikla držati u Ligi prvaka, a Atlético nije znao kako testirati vezni red i otvoriti rupe da bi kreirao prostor u međuliniji te iskoristio onaj koji je Real otvarao na daljnoj strani. Iz te zone je Real izlazio u kontre i već u prvom poluvremenu slomio utakmicu.

Rutinski, za devetu pobjedu u devet utakmica na otvaranju sezone i dokaz da je riječ o fantastičnoj momčadi koja se pomalo uzima zdravo za gotovo.