Sve do subotnje utakmice na Olimpicu Juventusu je sve išlo po planu. Bio je vodeća momčad Serie A, ostvario je prolazak u osminu finala Lige prvaka prije posljednjeg kola te uspio progurati razdoblje bez ozlijeđenog Cristiana Ronalda. Međutim, gubitak dvaju bodova proteklog vikenda protiv Sassuola bio je upozorenje da nešto nije uredu s Imperijom koju ove sezone vodi Maurizio Sarri. Konačna potvrda došla je protiv Lazija. Iako su I bianconeri imati vodstvo, a suparnici došli do pobjede nakon isključenja Juana Cuadrada, simptomi su jasni, bez obzira na mali uzorak. Sarrijev Juventus u jesenskom dijelu prvenstva nije dominantan kao što je bio prije, a gledajući objektivne parametre trebao bi biti.
Postoje barem tri razloga zašto je Juventus apsolutni favorit za sve trofeje u Italiji.
Prvi se odražava na cijene igrača. Prema Transfermarktu, ukupna vrijednost Juventusove ekipe je 837,5 milijuna eura, dok prvi pratitelj Napoli vrijedi oko 180 milijuna manje. Također, Juventusovi igrače prednjače po visini plaća; osim Cristiana koji je kategorija za sebe, još je sedam njegovih suigrača uvršteno među 10 najbolje plaćenih u Serie A. Treći i najvažniji razlog zašto se Juventus smatra Imperijom talijanskom nogometa je osam osvojenih naslova zaredom. Čak i kad je Sarrijev Napoli kao najozbiljniji suparnik u tom periodu došao blizu, širina klupe i individualna kvaliteta igrača ostavila je naslov u Torinu.
Usprkos Interovim velikim ulaganjima i dolasku Antonija Contea, pretpostavljalo se da upravo zbog navedenih razloga nitko (još) nije dovoljno spreman prekinuti Juventusovu dominaciju. Ipak, nakon 15 kola je Inter vodeći s dva boda prednosti i polako se pali crveni alarm. Nije za to okidač poraz od Lazija niti bodovna razlika koja se teoretski može stići u jednom kolu; problem je u samom Juventusu i razloga za brigu ima dovoljno.
Postalo je jasno kako je trenerov ključni zadatak pronaći idealnu ulogu Paulu Dybali, ranije najvećem gubitniku kod Cristianova dolaska u momčad
Do zadnja dva kola i gubitka pet od mogućih šest bodova, rezultat je skrivao sve nedostatke u dojmu i igri. Gledajući isključivo osvojene bodove, Sarriju se malo toga može zamjeriti: u 20 utakmica skupio je 15 pobjeda i poraz od Lazija bio mu je prvi na Juventusovoj klupi. Međutim, od tih 15 pobjeda samo su tri ostvarene s više od jednog gola razlike.
Što se događa? Je li ovo samo dio momčadske prilagodbe na Sarrijeve metode i pristup, ili je u pitanju nešto ozbiljnije, s trajnijim posljedicama?
Pitanje druge violine
Prethodnih sezona Juventus je snagu crpio iz jake obrane. Osam godina zaredom imao je najbolju obranu u ligi i to je bila polazišna točka za daljnji uspjeh. Na vrhuncu Gianluigija Buffona i stoperskog trojca Giorgio Chiellini — Leonardo Bonucci — Andrea Barzagli, broj primljenih golova nije prelazio 25 u sezoni ili 0,65 po utakmici. Ove sezone Juve je već primio 15 golova u isto toliko kola — i ako se negativni trend nastavi, sigurno će nadmašiti prošlosezonskih 30, što je bio najslabiji učinak otkako vlada prvenstvom.
Slabiji je i učinak vratara. Wojciech Szczęsny i Buffon skupili su zajedno 56 obrana i po tome je Juventus 14. u poretku lige, što pojašnjava da problem nije u vratarima nego Juventus dopušta značajno veći broj udaraca nego što je bio slučaj ranije. S druge strane, vodeći Inter ima i najbolju obranu, a njegov vratar Samir Handanović najmanje obrana (35), jer Inter je dopustio najmanje udaraca unutar okvira gola.
Vjerojatno glavni razlog Juventusovu obrambenom padu uzrokovan je Chiellinijevom ozljedom koljena. Njegova zamjena Matthijs de Ligt nije se još potpuno prilagodio talijanskom nogometu i s Bonuccijem ne uspijeva držati obranu na šampionskoj razini.
Osim slabijih izdanja u posljednjem redu, Sarrija trebaju zabrinjavati i ispodprosječne napadačke brojke. Juventus ima tek 26 postignutih golova u Serie A, odnosno 1,67 po utakmici i tek peti napad lige. Slična je situacija u ostalim statističkim kategorijama vezanim uz napad: treći u udarcima po utakmici (18,1) i kreiranim prilikama (201) i peti po uspješnim driblinzima (165). S obzirom na kvalitetu i kvantitetu igrača, njihovu vrijednost i plaće, napadački utjecaj je skroman i daleko od Juventusove razine.
Što dovodi do pitanja: je li Sarri pronašao idealni sastav?
Jedna od njegovih najjačih karika tijekom karijere, a istovremeno i prokletstvo, bila je uska rotacija. Prednost tog načina kadroviranja mogla se vidjeti kroz automatizme u igri. S Napolijem je igrao ponajbolji nogomet u Europi i u to vrijeme bio najopasniji suparnik svojim sadašnjim poslodavcima. No, upravo je rotacija od tek 13-14 igrača bila glavni razlog zašto Napoli tada nije došao do naslova. Nije bilo dovoljno sredstava za potrebna pojačanja, a to kod Juventusa nije slučaj.
Zato postoji druga (otegotna) okolnost. Dolazak Cristiana Ronalda značio je, između ostalog, i to da će on biti igrač na kojem će se graditi Juventusov napad, bez obzira na to tko bio trener. U ovo stadiju karijere on se prilagodio ulozi ‘devetke’, ali pitanje je bilo tko će biti druga violina u napadu. Sarri čini se, nije sklon luksuzu dvojice veterana u špici — pa čak ni ako je jedan od njih njegov ‘miljenik’ iz Napulja Gonzalo Higuain, dok je Marija Mandžukića u startu otpisao; s druge strane, otpravljen je i mladi Moise Kean i postalo je jasno kako je trenerov ključni zadatak pronaći idealnu ulogu Paulu Dybali, ranije najvećem gubitniku kod Cristianova dolaska u momčad.
Pitanje ravnoteže
Portugalčevom je ozljedom Dybala barem nakratko postao glavni igrač ekipe. Iako njegov učinak od sedam golova i četiri asistencije u 17 utakmica ne izgleda impresivno, ponovno treba istaknuti da Juventus ove sezone nije pretjerano efikasan i većinom pobjeđuje s jednim golom razlike. Tako su Dybalini golovi bili odlučujući protiv Atletico Madrida i moskovskog Lokomotiva u Ligi prvaka te Milana u Serie A, a zabio je još važne golove protiv Intera i Atalante. Trenutno je igrač s kombinirano najviše golova i asistencija (11), a odigrao je oko 500 minuta manje od Ronalda te 150 manje od Higuaina, što potvrđuje njegovu učinkovitost i visoku razinu forme.
Osim izravnih brojki kroz napadački utjecaj, postoji još jedan razlog zašto je Dybala igrač oko kojeg Sarri treba graditi sustav. Naime, Juventus ima prosječno najstariju momčad u Serie A. Također, od 15 igrača koji su ove sezone dobili najviše minuta, samo je trojici, uz Dybalu, manje od 28 godina. Kratkoročno Juventus ima dovoljno širine kako bi nadomjestio manjak svježine svojih veterana, ali već uskoro će biti prisiljen pomlađivati sastav jer je većina igrača već prošla vrhunac.
To je zapravo jedina Sarrijeva olakotna okolnost u ovoj situaciji. On nije slagao ovaj sastav, a dobio je određene zahtjeve koje moje poštovati i po njima djelovati. Sarrijev dolazak je pokazatelj u kojem smjeru Juventus razmišlja. Dominacija kroz rezultat više nije bila dovoljna, takav je trener doveden s jasnim ciljem da stvori atraktivniju igru i nogometnu kulturu te privuče nove navijače.
Na tom putu, Sarri ima tri ozbiljna protivnika.
Prvi je tradicija, jer nema osvojen scudetto, a prvi trofej u trenerskoj karijeri ostvario je prije nekoliko mjeseci. Drugi je ambiciozni i uporni Conteov Inter. Posljednji i vjerojatno najteži je količina ega u svlačionici; njegov je zadatak posložiti igru i rotaciju tako da svaki vuk u čoporu bude zadovoljan, pronaći idealnu ravnotežu između zahtjeva zvijezda koje ima na raspolaganju.
Juventus je ranjiv, možda najranjiviji u posljednjih nekoliko godina, ali to još uvijek ne mora značiti puno jer vremena je dovoljno da se nedostaci isprave, ravnoteža uspostavi, a Sarri sačuva talijanski tron i povede klub prema novoj, priželjkivanoj razini.
