Sinoćnjim velikim finalom spušten je zastor na EuroBasket koji je bio podosta drugačiji od prethodnih. Jedan od razloga je taj što smo ga, umjesto uobičajene dvije, čekali čak pet godina, stoga su ga se zaista zaželjeli svi — od navijača do igrača, čija su otkazivanja svedena na minimum. Gledali smo hrpetinu neizvjesnih utakmica, svjedočili ludim preokretima i čudili se velikim iznenađenjima. Međutim, kada se povuče linija, ovaj EuroBasket sasvim se dobro uklopio u većinu odigranih u proteklih 15-ak godina: obilježila ga je još jedna španjolska dominacija.
Jasno, s potpisom Sergija Scariola.
Svo to vrijeme, Francuzi pod vodstvom Vincenta Colleta nestrpljivo su iščekivali smjenu na vlasti. Tony Parker, Boris Diaw i ostatak ekipe stalno je puhao za vratom bogomdanoj španjolskoj generaciji predvođenoj Pauom Gasolom i Juanom Carlosom Navarrom. Francuzi su imali potrebne alate da ugroze španjolsku apsolutističku vlast, ali to su činili samo sporadično.
Osvojili su, doduše, EuroBasket u Sloveniji 2013., iskoristivši to što je velika većina španjolskih nositelja odlučila propustiti taj turnir, a i tako okrnjenu momčad jedva su pobijedili u polufinalu. Najveći uspjeh u međusobnim okršajima polučili su godinu dana kasnije, kada su Španjolcima pokvarili domaći party na Mundobasketu senzacionalnom četvrtfinalnom pobjedom, ostvarenom bez Parkera u sastavu. Sve ostalo bi je zapravo niz bolnih prizemljenja, koja i nisu bila za čuđenje — Francuska naprosto nije imala toliko klasnih igrača u kadru, a važno je napomenuti i da su te dvije pobjede ostvarene upravo u kratkom međurazdoblju kada Scariolo nije bio izbornik (2013.-2014.).
Prilično je glasno bilo zagovaranje da se napravi povijesna iznimka i MVP nagrada dodijeli Scariolu. Ne bi to bilo pretjerivanje
Međutim, stvari su se ipak s godinama mijenjale u francusku korist. I dok su braća Gasol, Navarro i ostale španjolske vedete polao napuštali scenu, mlađi naraštaji pokazali su se mnogo manje talentiranima (u individualnom smislu). S druge strane, Francuzi su nakon Parkerova umirovljenja stekli neke nove visokoproduktivne NBA igrače (iz ove selekcije Rudy Gobert i Evan Fournier), a ktome se dobrano proširila i njihov euroligaški ansambl klasnih igrača.
Ovaj dramatični obrat u odnosu snaga najbolje predočuje činjenica da je Collet na EuroBasket poveo trojicu igrača Real Madrida (Thomas Heurtel, Guerschon Yabusele i Vincent Poirier), a mogao je i četvrtog (Fabien Causeur), dok je Scariolo iz Reala uzeo, dovraga, samo jednog — 37-godišnjeg Rudyja Fernándeza, relikt iz najmoćnijih selekcija. Stoga se može ustanoviti da su Francuzi doista konačno dočekali da ih se smatra individualno jačima od Španjolaca, ali po pitanju prave smjene na vlasti ispostavilo se da čekaju Godota.
Odsjeći lavu grivu
Španjolci su, kao u dobrim starim vremenima, još jednom posve nadigrali ljute rivale i osvojili četvrtu titulu europskih prvaka. Potpuno zasluženo: za razliku od Francuza, koji su se nakon blijedih izvedbi u skupini (treće mjesto) u više navrata tijekom turnira vraćali iz mrtvih, Španjolci su, nakon osvajanja svoje skupine, suvereno došli do finala. I oni su, doduše, upadali u osjetne zaostatke, i to u svim prethodnim eliminacijskim rundama (Litva, Finska pa Njemačka), ali su se iz njih izvlačili strahovito brzo i završnice dočekivali držeći čvrsto konce u svojim rukama.
U finalu nije bilo potrebe ni za kakvim preokretima.
Jedino vodstvo koje su Francuzi imali je nogometnih 1:0; na polovici druge minute Španjolci su preuzeli kontrolu nad rezultatom i održali je do kraja susreta. Premda su imali znatni hendikep u kvaliteti kadra, na terenu su ga u potpunosti zamaskirali mnogo boljom igrom, osobito u obrani. Scariolov generalni plan za zauzdavanje Goberta i društva bio je mijenjati planove kao na traci. To me podsjetilo na anegdotu s minute odmora jedne nebitne abaligaške utakmice otprije nekoliko sezona. Igrala je slovenska Krka protiv ne sjećam se koga, a trener je objašnjavao igračima: “Nema veze što je to u zadnjem posjedu funkcioniralo, sad ih moramo s nečim drugim zajebat”.
Scariolo je taj prostodušni koncept razradio u tančine i podigao na razinu filozofije. Skautiranje suparnika strašno je važno za pripremu utakmice i uvijek će se naći neke specifičnosti (ali i generalije) čija će upotreba prouzročiti velike probleme. Međutim, na vrhunskoj razini košarke treba očekivati da će suparnik brzo pronaći način da se prilagodi. Scariolo nije želio ustrajati u jednoj metodi dok Collet nešto ne iskemija, već je neprestano miksao načine obrane bez obzira na to je li ona prestala funkcionirati ili ne.
Primarni Scariolov cilj bio je odsjeći lavu grivu, odnosno otjerati Goberta dalje od obruča.
Pick igru s njim branio je malo iskakanjem, pa malo zoniranjem; malo je igrao zonsku obranu 3:2, a malo čuvenu box-and-one modifikaciju u kojoj četvorica igrača igraju zonsku obranu, a jedan individualnu. Stalno miješanje obrambenih metoda bilo je devastirajuće za francuski napad ponajprije zato što, usprkos velikoj pojedinačnoj kvaliteti, Collet u kadru ipak ne posjeduje igrače s vrhunskim košarkaškim IQ-om, odnosno sa sposobnošću da uoče te promjene već u nastanku i istog trenutka adekvatno reagiraju. Taj je hendikep uzrokovao podebljanje ionako ‘najboljeg’ prosjeka (uoči finala 15,6) u izgubljenim loptama. Jučer su Francuzi izgubili čak 19 lopti, iz čega su primili dvije petine od ukupnog broja poena (35 od 88).
Šuterska rapsodija
Gobert je u potpunosti marginaliziran: u prvom poluvremenu ubacio je četiri poena uz dva skoka, dok je u drugom ubilježio dva poena i četiri skoka. Scariolo mu je onemogućio da prima lopte u svojoj zoni ugode, za što, osim vlastitim taktičkim bravurama, mora zahvaliti Willyju Hernangómezu, koji je pokazao da se može s njim pošteno pohrvati, kao i Lorenzu Brownu, Albertu Díazu i Rudyju Fernándezu, koji su radili strašan posao u pritisku na francuske bekove dok su pokušavali progurati loptu do Goberta.
I dok su Francuzi bili nemoćni u prilagodbi na španjolsku obranu, Španjolci su na drugoj strani pokazali kako se to radi. Colletov as iz rukava trebala je biti zonska obrana pomoću koje su se nastojale iskoristiti slabosti u vanjskom šutu kakve su Španjolci pokazivali tijekom čitavog turnira (uoči finala bili su pri dnu poretka po postotku ubačaja, kao i prosjeku pokušaja za tri). Međutim, Scariolo je očekivao da će Collet izazivati njegove momke da se okušaju s perimetra i na to je ih pripremio: Španjolci su se dizali na tricu bez ikakvog oklijevanja i nelagode, a ishod je bila šuterska rapsodija kao u najslavnijim danima. Prihvatili su izazov, izašli su zone ugode te ubacili 15 trica iz 31 pokušaja (48,4 posto). Prednjačio je Juancho Hernangómez, ubacivši 27 poena s tricom 7/9.
Španjolci su, dakle, još jednom propisno uneredili svoje najveće rivale. MVP-jem turnira naposljetku je proglašen Willy Hernangómez, ali prilično je glasno bilo zagovaranje da se napravi povijesna iznimka i nagrada dodijeli Scariolu. Ne bi to bilo pretjerivanje. Njegov značaj u prvoj fazi španjolske dominacije nalazio se dobrim dijelom u sjeni najvećih izdanaka tog naraštaja. Konačno je svima postalo jasno da ovaj genijalni taktičar nije ništa manje zaslužan za španjolske grandiozne uspjehe.
Štoviše, Scariolo je u Berlinu svijetu predstavio svoju doktorsku disertaciju.
