Problematična je to priča na nekoliko razina.

Prvo, regularna sezona završava gotovo dva i pol mjeseca prije dodjeljivanja individualnih nagrada za regularnu sezonu. Fanovi su pod dojmom playoffa i finala, pa je malo kome više i stalo do toga što je bilo u ‘nebitnoj’ regularnoj sezoni. Drugo, NBA draft neslužbeno označava početak nove NBA sezone, pa bi nekako logično bilo da stara sezona završi s dodjelom nagrada prije nego što draftom počne nova. Treće, dobitnici nagrada mogu biti kompromitirani playoff nastupima. Primjerice, zamislimo da MVP osvajač izleti u prvoj rundi playoffa. Uh, čekaj, pa to se lani dogodilo Russellu Westbrooku. Konačno, uskraćeni smo za neke zanimljive narative – kao što su, na primjer, potencijalni okršaji osvajača MVP titule i njegove prve pratilje, ili dvaju najboljih rookieja.

Daleko od toga da je od 2016. pa unatrag situacija bila idealna. Nagrade su se dodjeljivale bez striktno određenog datuma tijekom prve ili početkom druge runde NBA playoffa. Liga bi eventualno morala razmisliti o ovim stvarima, pa datum dodjele i ceremoniju prebaciti pred početak playoffa. Za to bi bilo dovoljno napraviti dodatna dva dana pauze između kraja regularne sezone i početka doigravanja – pa umjesto da doigravanje počne tri dana nakon završetka regularne sezone, zašto ne bi počelo pet dana nakon?

Dopustite da svoj glas ne podarim Louu Williamsu nego Fredu VanVleetu.
Fredu VanKooomeee?

U kojem god smjeru liga krenula po tom pitanju, vrijeme je za svođenje računa i rekapitulaciju učinjenog, u što spada i dodjeljivanje spomenutih nagrada. Ispunite svoj ballot, ja već jesam: MVP – James Harden, Most Improved Player – Victor Oladipo, Defensive Player of the Year – Rudy Gobert, Rookie of the Year – Ben Simmons, Coach of the Year – Mike D`Antoni, Executive of the Year – Daryl Morey.

Sixth Man of the Year?

E, o tome moramo popričati.

Patent Reda Auerbacha

Šesti igrač u košarci se definira kao onaj koji ne počinje utakmicu u petorci nego u igru ulazi uglavnom kao prvi čovjek s klupe. Jako često se radi o igraču koji je dostojan i startne role, ali je zbog specifičnih taktičkih i rotacijskih potreba, ili trenerovih ideja, osuđen na ulazak u igru nakon par minuta prve četvrtine. Najbolji primjeri takvih prekvalificiranih igrača su, recimo, Andre Iguodala i Eric Gordon, koji bi za veliku većinu ekipa u ligi bili starteri, ali ne i za Warriorse i Rocketse.

Imati takav tip igrača na klupi velika je stvar za svaku momčad i trenera. Gotovo pa i luksuz kada znamo da se dobar dio ekipa u NBA ligi muči sklepati nešto nalik funkcionalnoj petorci. Vrhunski šesti igrač uglavnom je odraz dubine rostera te zahvaljujući njemu trener ima fleksibilnost u slaganju postava i taktičkih prilagodbi tijekom utakmice.

Šestog igrača ‘izumio’ je veliki Arnold Jacob ‘Red’ Auerbach, ikonski trener Boston Celticsa s kojima je u periodu od 1957. do 1966. uzeo čak devet NBA titula. Kasnije se veliki Red okitio s još sedam naslova, ali kao generalni menadžer Celticsa. On je bio prvi trener koji je prepoznao važnost šestog igrača, jake klupe i na svom je patentu temeljio veliki dio vlastitih uspjeha.

U prvim godinama izgradnje keltske dinastije rolu šestog igrača igrao je bek Frank Ramsey. On je tada bio jedan od boljih igrača Celticsa, ali je Auerbach u njemu vidio idealnog šestog igrača i zamjenu za bekovski dvojac Bob Cousy-Bill Sharman. Nakon Ramseyja se u Auebachovoj eri pojavio i John Havlicek, najbolji Bostonov strijelac u povijesti. Hondo je svoje utakmice također počinjao s klupe, baš kao i veliki low post strijelac Kevin McHale, koji je od 971 odigrane utakmice za Celticse samo 400 počeo kao starter, a bilježio je kroz karijeru brojke od 18 poena i sedam skokova po utakmici. Kasnije su Celticsi imali još dvojicu jakih šestih igrača u Cedricu Maxvellu i Billu Waltonu, koji se 1986. okitio titulom najboljeg šestog.

Nagrada se dodjeljuje od sezone 1982./83., a prvi osvajač bio je Bobby Jones iz Sixersa. Najviše titula skupio je Jamal Crawford: dvije s Clippersima, jednu s Hawksima. Boston, pokretač trenda šestog igrača, kao momčad ipak nije uzeo najviše titula za 6th mana – ima ih tri, dok na prvom mjestu sjede Phoenix Sunsi s čevoricom igrača koji su u njihovim redovima uzimali tu nagradu. Vrijedi spomenuti i da je Toni Kukoč osvojio ovo priznanje u sezoni 1995./96.

Biti šesti

Šesti igrač ima problem u svojoj srži – nitko ne želi biti šesti.

NBA igrači, posebno oni američki, od malih su nogu košarkaški odgajani kroz individualistički pristup da budu spremni preživjeti u darvinističkim uvjetima. Od prvog momenta kada uzmu košarkašku loptu u ruke, indoktrinira ih se pričom da moraju biti bolji od drugih. Osnovne i srednje škole, kampovi i koledž služe kao poligon za izgradnju imena i bildanje ega američkom tinejdžeru. Jednom kada takav igrač – naviknut na uspjehe i da se oko njega vrti cijela igra – dođe u ligu, sasvim je razumljivo da želi biti starter. Sve manje od toga smatra se neuspjehom, posebno ako je top prospect u pitanju.

Slična stvar je i s igračima koji su etablirana imena u Asocijaciji. Iguodala je na svom primjeru super objasnio kako nije bilo baš lagano prihvatiti rolu šestog čovjeka: „Igram košarku od svoje pete godine i naučio sam počinjati utakmice. Čak i kada si mlad vrijedi ona ‘Starter ili Neznalica’. To je takav stav.“ Iguodala napominje da je u cijeloj priči oko šestog igrača jako bitan i ekonomski aspekt: „Ako je suigrač ispred tebe onda razmišljaš ‘Čovjek je ispred mene, moram mu uzeti posao’. Stvarno, u NBA ligi, razmišlja se samo ‘Želim biti plaćen kao starter’. Ekipa neće reći ‘Evo ti 10 milijuna dolara da bi počinjao s klupe’. Ekipe to neće napraviti – ili hoće, ali jako rijetko.“

U istom pravcu razmišlja i jedan od najboljih šestih igrača ikad – Manu Ginobili. Veliki Argentinac u dresu Spursa uzeo je samo jednu titulu za šestog igrača godine u sezoni 2007./08. Spursi su specifični, kod njih je na snazi egalitarni sustav vrijednosti pa je Manu samo jedan od, iako je vjerojatno imao sve predispozicije da bude višestruki All-Star i Harden prije Hardena.

Gino je od 2002. godine do 2011. upisao 339 startova, a od 2011. do danas samo njih 10. Opisuje kako je to izgledalo kada mu je Gregg Popovich došao priopćiti da ga vidi u roli šestog igrača: „Činilo mi se da radim sve kako treba kao starter. Jedan dan, usred teške sezone za nas, dolazi Popovich i odjednom ‘boom‘. Osjećao sam se povrijeđeno. Mislio sam da nisam kriv za loše rezultate ekipe, ali on je bio jasan da to nije kazna već samo prilagodba. Trebao je nešto drugo od mene, i ja sam to shvatio.“

Osim poteškoća sa zatomljivanjem ega, i Ginobili naglašava financijski dio priče: „Razumijem kada dečko od 20 do 23 godine ne želi biti šesti igrač. Oni misle da su sposobni odmah bljesnuti i imati jaku statistiku. Isto tako, žele biti i plaćeni.“

Ginobili i Iguodala su pozitivni primjeri kako prihvaćanje role prvog čovjeka s klupe može završiti happy endom. Iggy je u toj roli osvojio dva naslova prvaka i titulu MVP-ja finala. Manudona, kako u Argentini zovu Ginobilija, uzeo je četiri titule sa Spursima. Obojica su sebi i generacijama iza njih osigurali lagodan život. Ginobili je u 15 godina karijere zaradio malo više od 125 milijuna dolara, a Iguodala je u 13-godišnjoj karijeri zaradio oko 121 milijun dolara.

Iz bliske prošlost imamo obrnuti primjer Hardena, najboljeg šestog igrača 2012., koji je počeo kao rezerva u Oklahomi, da bi zatim u Houstonu izrastao u franšiznog igrača i superstara. Da je ostao u Oklahomi, vjerojatno bi čamio u sjeni Kevina Duranta i Westbrooka, pa mislim da to moramo imati u vidu kada pričamo o famoznom ‘puštanju’ Hardena iz Thundera.

Neki pak igrači ne žele niti pomisliti na ulogu 6th mana i napucani egom žive na staroj slavi nesvjesni svojih limita. Klasični primjer je Carmelo Anthony, čija se karijera ove sezone počela strovaljivati u provaliju.

YES, YOU, CARMELO ANTHONY SIXTH MAN… Its not that crazy pic.twitter.com/rY6SjDVFyA

— LegendOfWinning (@LegendOfWinning) November 26, 2017

Nova sezona, ‘isti’ pobjednik

Kada uđe s klupe, od šestog se igrača očekuje da donese nešto na parket. To ‘nešto’ nije striktno definirano i ovisi od ekipe do ekipe, od slučaja do slučaja. Ipak, teško je ne primijetiti kako zadnjih sezona uvijek isti tip igrača osvaja nagradu za najboljeg šestog igrača. Mahom su to combo bekovi, instant strijelci i gunneri s klupe.

Statistika kaže sljedeće: od sezone 1982./83. do sezone 2016./17. čak 18 puta je nagradu za sixth mana odnosio igrač koji je po vokaciji bek. Zanimljivo je to da je u zadnjih 11 sezona čak 10 puta bek uzimao ovu individualnu nagradu. Jedino se u sezoni 2010./11. krilo umiješalo u nagradu, tada ju je uzeo Lamar Odom. U ovih ostalih 10 slučajeva stala su razna imena: Ginobili, Leandro Barbosa, Jason Terry, J.R. Smith, Harden, Crawford s tri titule, Lou Williams, i posljednji osvajač Gordon.

Primjećujemo da se radi o istom tipu igrača. Nekoliko je razloga zašto su baš bekovi, instant-strijelci s klupe zadnjih sezona osvajači ove nagrade.

Za početak imamo matematiku. Prođite kroz roster bilo koje NBA ekipe i uočit ćete da je na popisu najviše igrača s oznakom PG (pointguard) ili SG (shooting guard). Već neko vrijeme vlada inflacija bekova u NBA ligi, što je direktna posljedica revolucije u igri, i to je naš drugi razlog. Igra se iz posta i reketa premjestila na perimetar, pa bekova nikad dosta. Gotovo svaka ekipa ima nekoliko small-ball kombinacija koje koristi, pa u ligi trenutno ima prekobrojnih krilnih centara i klasičnih ‘petica’. Kada se pojavio trend niskih petorki, visoki igrači specijalizirani za post igru prebačeni su na klupu: primjeri su Enes Kanter lani, Greg Monroe, Zach Randolph, Al Jefferson, Jahlil Okafor. Od njih se očekivalo da poput bekova dominiraju u napadu protiv slabije konkurencije, ali nije se dogodilo jer se visokom igraču jako teško nametnuti pored dominantnog igrača na lopti koji je uglavnom bek. Bekovi su ti koji vode loptu, organiziraju napad i odlučuju kako će se napad odvijati, pa nam eto i trećeg razloga.

Četvrti razlog zašto zadnjih godina uvijek dominantni scoreri s klupe uzimaju nagradu leži u samoj biti košarke. Najvažnija vještina koju igrač može imati je sposobnost zabijanja koševa. Svi najveći igrači u povijesti košarke, s izuzetkom eventualno Billa Russella, bili su veliki strijelci. Pa onda, kada je netko spreman ulaziti s klupe i isporučivati 15 ili više poena od večeri do večeri, očekivano je da to ima nekakvu težinu i da se više cijeni od dobre obrane, energije koju igrač donosi na parket ili nečeg trećeg čime pridonosi.

Vrlo je izvjesno da će i ove sezone nagradu za najboljeg šestog igrača kući ponijeti isti tip igrača kao i zadnjih šest sezona. Veliki favorit je Lou Williams, osvajač ove nagrade 2015. kada je igrao za Toronto Raptorse. Iza njega je u dresu Clippersa velika sezona: u prosjeku 22,6 poena, 2,5 skokova, 5,3 asistencije, 43 posto šuta iz igre i 36 posto za tricu.

Iako šesti igrač, Williams je ove sezone najbolji strijelac momčadi, najbolji asistent, glavni potrošač u napadu preko kojeg ide 30 posto svih napada i jedan od glavnih razloga zašto su Clippersi nakon vrlo turbulentne sezone prožete tradeovima i ozljedama praktički do kraja ostali u utrci za doigravanjem. Zbog njegovih performansi postojao je vrlo jak lobi uokolo lige da se Williamsa pozove i na All-Star. Na kraju su ipak neki drugi igrači dobili prednost.

Iz osobne perspektive, malo me stvari u ligi više zabavlja od gledanja Sweet Loua kako trpa te iz napada u napad protivničku obranu baca u očaj.

Napad Clippersa bolji je za čak 7,8 poena na 100 posjeda kada je Williams na parketu i sasvim je jasno da će ovaj majstor, ako dobije nagradu, istu zaslužiti zbog svojih scorerskih brojki.

Pravo na drugačiju perspektivu

Dodjeljivanje individualnih nagrada ima istu manu baš kao i netom spomenuti All-Star. U oba se slučaja radi o izboru najboljih igrača u nekim kategorijama ili skupinama, i ni u jednom slučaju ne postoje precizno određeni kriteriji po kojima se igrače odabire. A kada ne postoje kriteriji i pravila pri odabiru, onda pobjednik, osvajač ili sudionik može biti bilo tko. Možda sam malo simplificirao stvar, ali u osnovi je doista tako.

Kriterija nema jer je košarka previše kompleksan sport s previše varijabli da bi je se svelo u striktne matematičko-logičke okvire. Zato je uglavnom dano na savjest novinarima, fanovima i ostalima da odlučuju o ovakvim stvarima. Možda je tako i bolje, ovako je zabavnije i u konačnici je ostavljeno puno prostora, između ostalog, i za ovakve tekstove – bez kojih, naravno, košarkaška publika ne bi preživjela.

Ako već tako stvari stoje, i ostavljeno nam je da debatiramo o kandidatima za individualne nagrade, onda dopustite da svoj glas ne podarim Louu Williamsu nego Fredu VanVleetu.

Fredu VanKooomeee?

Ovaj bivši razigravač Wichita Statea igra svoju drugu sezonu u Kanadi u kojoj se potpuno etablirao kao igrač. Njegove gole brojke nisu ni izbliza impresivne kao Williamsove: 8,8 poena, 2,5 skoka, 3,2 asistencije, šut iz igre 43 posto i za tricu 41 posto.

Glavni razlog zašto uzimam VanVleeta ispred Williamsa je taj što on i njegova ekipa igraju pobjedničku košarku. Ako se vratimo za trenutak na brojke i zagrebemo ispod površine, dobit ćemo par jakih argumenata zašto bi se VanVleeta trebalo uzeti u obzir kada biramo šestog igrača godine.

Za početak, i napad i obrana Raptorsa su bolji kada je Fred na parketu. Momčad je efikasnija za 8,5 poena na 100 posjeda kada je VanVleet u igri za razliku od perioda kada odmara. Nitko u ekipi Raptorsa nema bolji on/off učinak od njega.

Već smo rekli da su Clippersi bolja napadačka momčad za 7,8 poena na 100 posjeda kada je Williams u igri, ali isto tako treba naglasiti i da su za 6,8 poena na 100 posjeda bolja defenzivna momčad kada Williams sjedi na klupi. Lou je jedan od najlošijih defenzivaca na svojoj poziciji u ligi – laka meta u izolacijama, u postu, u pick and rollu.

Iako nema bolje gole brojke, VanVleet je bolji two-way igrač. Svaka čast Williamsu na njegovim napadačkim učincima, ali koliko je to doista bitno kada sve ono što zabije u negativnom smislu nadoknadi u obrani? Williams je poput nekakvog predivno dizajniranog automobila koji do stotke stiže za četiri sekunde i užitak ga je voziti. Međutim, kada te dovede na odredište, shvatiš da u rezervoaru nema goriva. Ispunio je svoju svrhu, doveo te do cilja, ali koju si cijenu platio za to?

VanVleet je član Torontove ‘zloglasne’ klupe koja ove sezone uništava suparnike. Postava VanVleet, Delon Wright, C.J. Miles, Pascal Siakam i Jakob Poeltl ima net rating +17,4 i među glavnim je razlozima zašto je Toronto osvojio prvo mjesto Istočne konferencije. Što se net ratinga tiče, ovo je druga najuspješnija petorka Kanađana. U najboljoj se opet nalazi VanVleet skupa s Kyleom Lowryjem, DeMarom DeRozanom, Sergeom Ibakom i Jonasom Valančiūnasom. Ova postava ima net rating +24,6 i trener Dwane Casey jako često upravo s njom zatvara clutch momente. U jednom od takvih VanVleet je pogodio za pobjedu:

Ove brojke na uzorku od 80 utakmica ne mogu biti slučajnost, baš kao što ne može biti slučajnost ni da je VanVleet u svima njima.

Njegove igre možda nemaju uporište u box score statistici kao što imaju Williamsove, ali ako ste dovoljno puta gledali Raptorse, niste mogli ne primijetiti koliko sitnih, a tako korisnih stvari VanVleet donosi na parket i kako geometrija Torontove igre s njim u oba pravca poprima ljepše konture.

FVV je pravi švicarski nožić. U napadu je koristan kao slash and kick ili pick and roll kreator, ili samo kao šuter. Radi se o elitnom spot-up strijelcu s trice. Ne davi loptu, ne dribla u mjestu, nego ekipi dozira ritam točno onoliko koliko treba i napad drži protočnim. Ne gubi lopte, ima vrhunski omjer asistencija i izgubljenih lopti. U obrani je pravi fajter. Za ozbiljnije stvari mu nedostaje visine, ali zalaganjem to nadoknađuje i vrlo je koristan u presingu na igrača s loptom.

VanVleet u prosjeku igra čak 12 minuta manje od Loua Williamsa, i troši čak 10 posto manje posjeda svoje ekipe kada je na terenu. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi njegove brojke izgledale kada bi se u ovim kategorijama približio Williamsu.

Neću ni trepnuti ako Lou Will ipak uzme titulu 6th mana. Definitivno postoje jaki argumenti za to. Ipak smatram da ne bi bilo zgorega napokon nagraditi igrača koji nema jake brojke, ali ima snažan utjecaj na igru ekipe, lider je klupe koja cijelu sezonu nosi Raptorse, član je momčadi koja je prva na Istoku i koja će u doigravanje, za razliku od Clippersa. Tako bi se ispravila nepravda prema, recimo, Iguodali – koji zadnjih godina, samo zbog ‘tankih’ brojki, nikako da uzme ovu nagradu iako je neizostavni član ubojite postave Warriorsa nazvane The Lineup of Death, možda najbolje petorke u povijesti košarke. Ali hej, zato je Iggy MVP finala, a svi osvajači nagrade za sixth mana unazad nekoliko godina su se pokazali nikakvim faktorom u doigravanju.

Ovaj moj predloženi narativ, Williams vs VanVleet, opasno me podsjeća na duel za rookieja godine iz prošle sezone između Darija Šarića i Malcolma Brogdona. Šarić je imao više velikih utakmica, bolje box score brojke i jaču propagandu. Brogdon je imao veći utjecaj na pobjede svoje ekipe koja je ušla u playoff. I ja bih osobno iz nekih svojih razloga Šariću dao titulu, ali reći da ju je Brogdon nezasluženo osvojio je nonsens.

Utjecaj na igru ekipe i na pobjeđivanje ponekad je važniji od golih brojki i koševa kojima smo svi nekako opterećeni. Moramo dati šansu i drugoj perspektivi, zagrepsti ispod površine i sagledati širu sliku.