Međutim, njihovi zastupnici su plaćeni da u svemu imaju minimalnu dozu realnosti i da mogu ispravno procijeniti situaciju tako da njihovi klijenti izvuku maksimalnu dugoročnu korist. Obojica su dobila odlične financijske uvjete i tu su zastupnici jako dobro odradili svoj dio posla. Međutim, obojica su još uvijek igrači koji se moraju razvijati i koji moraju dobiti minutažu kako bi ispunili svoj visoki potencijal, a dugoročno je vrlo velika opasnost ako formativne godine provedu na klupi. I tu su zastupnici, ali i ostali ljudi od povjerenja zakazali, jer situacija nije obećavala ni za jednoga ni za drugoga.

Nogomet, posebno na elitnoj razini, nije uvijek samo ono na terenu. Velik utjecaj na sve događaje ima ekonomija i marketing; da bi se shvatila logika u nekim potezima, treba ih gledati unutar šire slike. Nikola Vlašić je u Everton došao u istom prijelaznom roku kad i Wayne Rooney koji je legenda engleskog nogometa, a čija je pozicija bila zagarantirana na račun reputacije i marketinške vrijednosti. Možda malo ružno zvuči, ali Rooney je u Engelskoj veći brand od Evertona i sve dok je bio u momčadi morao je biti na terenu. Prevelik je mamac za publiku, prevelik je magnet za medije i prevelika je karizma za klupu.

Isto tako, doveden je Gylfi Sigurðsson za pet puta veću cifru od Vlašićeve i Davy Klaassen za triput veću cifru. I to je bio samo nastavak iznimno lošeg konteksta u koji je upao tako mlad igrač. Jednostavno, u borbi za maksimalno dvije pozicije, Vlašićeva početna pozicija je bila prevelik hendikep. Nije mu bilo dovoljno biti jednako dobar ili malo bolji od konkurencije jer to su okolnosti u kojima će poziciju svejedno zadržati skuplji igrač kako bi klub opravdao uloženi novac. Ekonomska logika po kojoj klub posluje stavlja pritisak na trenera da najskuplji igrač bude na terenu kako bi se izbjegla stigma promašenog ulaganja koja je iznimno štetna za klupski brand.

Ne mogu si dopustiti da izgube još jednu godinu

Kad usporedimo podatke na dostupne na InStatu, možemo vidjeti da je Vlašić u 23 utakmice u Evertonu imao 2,2 ključna dodavanja po utakmici nasuprot Sigurðssonovih 1,5 i da je imao šest pokušaja driblinga s 58 posto uspješnosti u usporedbi s 2,7 pokušaja s 54 posto uspješnosti, koliko je imao Gylfi. Vlašić je imao i nešto veći postotak osvojenih duela, a Sigurðsson nešto veći broj i postotak dodavanja i prilično veću opasnost iz prekida.

I brojkama i dojmom možemo mirno reći da je Vlašić konkurirao Gylfiju i da je sasvim solidno koristio minutažu koju je dobivao, posebno dok je na klupi bio Ronald Koeman, menadžer koji ga je doveo. Međutim, sasvim solidno u kontekstu Evertona ovaj put nije bilo dovoljno. Klub koji dovodi igrača za 50 milijuna eura tog će igrača i forsirati, a igrač koji je doveden za tek 20 posto te sume nema baš puno mjesta za kontinuitet koji je Vlašiću trebao za pravi igrački razvoj.

Marko Pjaca je znao da u Juventusu teško može izboriti prvu postavu. To je stvarno elitni klub u kojem je konkurencija stvarno ogromna. Međutim, kad te traži Juventus, takve ponude se ne odbijaju. Situacija je za Pjacu postala još gora nakon teške ozljede koljena. Kad je postalo jasno kako u Juventusu neće doći do minutaže, otišao je na posudbu i izabrao sasvim krivo rješenje.

Njihova sposobnost da driblingom stvaraju višak je sama po sebi dragocjena, ali još više dobiva na važnosti jer su istovremeno dobri i u kreaciji za druge

Schalke 04 je na kraju završio kao drugi i Domenico Tedesco je dokazao da zna što radi. Međutim, Schalke nije bio pravi izbor za Pjacu jer je baza trenerove ideje formacija 3-4-2-1 koja se zasniva na igri bez krilnih napadača. S04 usto igra zatvoren nogomet u kojem je defenzivna stabilnost prioritet i u kojem se pragmatičnost ogledava u tome da je momčad imala jedan od najmanjih postotaka posjeda lopte u ligi. U tim okolnostima sasvim je jasno da će Jevhen Konopljanka, kojeg je Schalke kupio za četvrtu najveću odštetu u povijesti kluba, imati prednost nad Pjacom koji je doveden kako bi popunio redove i proširio konkurenciju na poziciji krila u slučaju ozljede. Međutim, to nije bilo ono što je Pjaca tražio, njemu je trebao kontinuitet igre kojim će ponovo ući u ritam i realizirati svoj talent.

Na kraju, s tek 259 odigranih ligaških minuta, Pjaca je ipak završio na popisu za Svjetsko prvenstvo, ali je i za njega, kao i za Vlašića, ovo bila potpuno izgubljena sezona. Jednostavno, u dogovoru sa svojim zastupnicima, obojica su izabrali potpuno krive opcije, klubove u kojima im je prostor za razvoj bio potpuno zagušen iz raznih okolnosti. Izostala je doza realnosti, krivo je procjenjena situacija i Pjaca i Vlašić su se našli u situaciji u kojoj više nemaju luksuz pogreške. Obojica moraju na posudbe i obojica moraju birati svoje opcije pametnije kako ne bi limitirali svoje karijere. Napravili su velike pogreške i u sezoni iskupljenja na posudbi ne mogu sebi dopustiti da izgube još jednu godinu razvoja.

Nova odskočna daska

Nikola Vlašić i njegov menadžer Tonči Martić izabrali su moskovski CSKA. Prilično mladi bjeloruski trener Viktor Gončarenko inzistirao je na Vlašiću jer je Aleksandr Golovin otišao u Monaco za 30 milijuna eura i sada treba sličnog igrača. U prve tri utakmice osvojio je tek dva boda i očito je da njegova formacija 3-5-2 baš i ne funkcionira.

Vlašić dolazi u ligu u kojoj će tehničkim potencijalom itekako odskakati, a ima motoričke kapacitete i čvrstoću da se prilagodi fizički zahtjevnoj igri koja je ipak osjetno sporija nego u Premier ligi. Glavni problem će biti formacija koja ne otvara prostor za klasičnu desetku što Vlašić voli igrati, a nema niti krilne pozicije koje su Vlašićev pričuvni položaj. Morat će se adaptirati i dati svoj doprinos u zgusnutoj sredini, ali barem bi njegove minute trebale biti sigurne. Osim toga, iako nije u jednoj od liga Petice, igrat će Ligu prvaka i bit će na radaru klubova u kojima bi mogao nadoknaditi ovaj korak natrag koji je napravio u karijeri.

Marko Pjaca se sa svojim menadžerom Markom Naletilićem odlučio za posudbu u Firencu. Prema pisanju talijanskih medija, Fiorentina je Pjacinu posudbu platila dva milijuna eura, a u ugovoru je i opcija trajnog otkupa ugovora od Juventusa koja iznosi 20 milijuna eura i koja njegov slučaj bitno razlikuje od onog Marija Pašalića, koji je po potpisu za Chelsea promijenio čak četiri kluba na posudbama u kojima je igrao u kontinuitetu, ali nigdje se nije stabilizirao jer ga Chelsea nije prodavao.

Pjaca će imati odličnu situaciju. Ako računamo da je Federico Chiesa istovremeno i siguran starter i prvi u izlogu za prodaju, Pjaci će najveća konkurencija za mjesto startera biti Kevin Mirallas. Trener Stefano Pioli zna, doduše, ponekad igrati u formaciji 3-5-2, ali većinu vremena igra s dvojicom krilnih igrača, tako da bi Pjaca trebao dobiti potrebnu minutažu. Nakon gotovo dvije propuštene sezone, to je sada ključno.

Nije sporno da Vlašić i Pjaca imaju potencijal za najviše domete. Njihova sposobnost da driblingom stvaraju višak je sama po sebi dragocjena, ali još više dobiva na važnosti jer su istovremeno dobri i u kreaciji za druge. U kontekstu reprezentacije, gdje će ubrzo fokus kreacije biti pomaknut s Luke Modrića, Vlašić i Pjaca su tim komplementarnim karakteristikama kombinacija koja obećava.

Međutim, za obojicu ovo treba biti sezona iskupljenja na posudbi, nova odskočna daska u visine koje odgovaraju njihovom talentu. Oni moraju vjerovati da to mogu, moraju imati samopouzdanje jer sve upućuje na to da su im zastupnici ovaj put imali dozu realnosti i da su ispravno procjenili situaciju.