Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sezona neozbiljnosti

Ni Rijeka ni Osijek nisu učinili dovoljno da iskoriste veliku priliku. Što tek onda reći za Hajduk?

Zadnja izmjena: 20. srpnja 2020.

Rijeka je u prvom poluvremenu sinoćnje utakmice protiv Hajduka u prvom poluvremenu devet puta pokušala izaći iz obrane mirnim dodavanjima po sredini terena, a u šest od tih devet puta rezultat je bio krivo dodana lopta na svojoj polovici terena. Kad je takva Rijeka, koja je imala velikih problema u organizaciji igre i koja je, prema InStatovu mjerenju, u prvom poluvremenu imala čak 19 izgubljenih lopti na svojoj polovici terena ipak vodila 2:1, onda vam je jasno kako lošu utakmicu je odigrao Hajduk.

Uostalom, Hajduk je opet popio gol iz prekida kao završnu ilustraciju neozbiljnosti. Izveo je 13 kornera, Rijeka je imala tek tri i to je bilo sasvim dovoljno da Nino Galović ostane sam kao duh na sedam metara te pogodi glavom za tri boda i zadržavanje nade u borbi za drugo mjesto. Doduše, kad pogledate koliko su smiješni prvi i drugi gol, kod kojih su Hajdukovi stoperi reagirali kao da se nikad u životu nisu vidjeli i u kojima su ostavili Antonija Čolaka posve samog u kaznenom prostoru, onda Galovićev gol još ulazi u kategoriju normalnog. Jer ono što su Kristian Dimitrov i Mario Vušković radili spada u sferu neobjašnjivog.

Međutim, poanta je upravo u borbi za drugo mjesto koja nas čeka u zadnjem kolu. Borbi koja je nevjerojatno napeta i zanimljiva, ali koja je istovremeno pokazala drugo lice klubova u kojima se odluke donose potpuno neozbiljno i rubno diletantski.

Prošle godine Rijeka je osvojila drugo mjesto sa 67 bodova. Godinu prije je imala 70, još godinu prije je Rijeka osvojila naslov, ali Dinamo je na drugom mjestu imao 86 osvojenih bodova. Sezonu prije toga je Rijeka imala 77 bodova, pa 75, pa 73. Ove sezone, drugoplasirani još uvijek mogu biti Osijek, Rijeka i Lokomotiva, ali maksimalni broj koji netko od njih može osvojiti je 65, što je najmanji broj drugoplasirane momčadi bodova otkad se HNL igra u četverokružnom formatu s 10 klubova.

Osijek i Rijeka su radili velike kikseve u pripremi sezone i koji su isto tako mijenjali trenere usred prvenstva, ali se barem mogu sakriti iza toga da nisu Hajduk

Dakle, pojavio se nevjerojatan paradoks — drugo mjesto nikad nije vrijedilo više, a klubovi nikad nisu imali lošiji rezultat.

Naravno, stvari nisu toliko jednostavne. Prvi faktor je korona-kriza koja je poremetila natjecateljski ritam i to je na neke momčadi utjecalo više nego na druge. Možda najbolji primjeri iz liga Petice su Lazio, Leicester i Getafe, koji su imali niz kikseva i izgubili mjesta koja su čvrsto držali u prvom dijelu sezone. Drugi faktor je kontekst. Ako se četiri kluba bore za jedno mjesto, onda je logično da će jedni drugima u međusobnim utakmicama otkinuti koji bod više i da će konačni bodovni saldo biti manji nego da se za to mjesto bore samo dva.

Rijeka propustila šansu zbog mizerne love

Međutim, stvari opet i jesu na neki način jednostavne, a tu je najbolji primjer aktualno kolo.

U predzadnjoj rundi, kada su ulozi maksimalni i kada motivacija ne bi trebala biti upitna jer se nudi jedinstvena situacija da se barem pokuša plasirati u Ligu prvaka, što je za većinu igrača prilika života igrati na takvoj razini, Osijek je izgubio od Varaždina u utakmici u kojoj cijelo prvo poluvrijeme nije imao udarac u okvir gola, a Lokomotiva nije stigla iskoristiti kiks i ona je doma remizirala s Goricom. Prosipanje bodova u lovu na drugo mjesto se nastavilo, a Rijeka je upisala sva tri boda bez da je stvorila pravu šansu, uglavnom na račun pogrešaka koje je Hajduk napravio u užoj obrani.

Međutim, treba istaknuti jednu stvar. Utakmica protiv Hajduka je za Rijeku — osim eventualno domaćeg poraza od Gorice — bila najlošija predstava s nogometne strane. Rezultat je tu, ali Rijeka je imala tek 32 posto lopte u nogama i samo 39 ulazaka loptom na suparničku polovicu uz puno problema da uopće napravi nešto s loptom u organizaciji igre.

“Početak nije bio kako smo planirali, ali utakmicu smo usmjerili prema inicijativi Hajduka”, izjavio je Simon Rožman nakon utakmice. “Bilo je sreće, ali smo sreću izazivali. Neke smo utakmice bili bolji, pa nismo dobili, a to nam se vratilo sada u Splitu.”

Nije poanta u seciranju gdje se što vratilo i kad je bilo sreće, a kad nije. Poanta je da — ako joj je pobjeda protiv Hajduka jedna od najlošijih utakmica u nastavku sezone — Rijeka u kontinuitetu igra dobro i ima stabilnu ideju. Sve što joj nedostaje jest još malo kvalitete u obrani.

U tom kontekstu, Rijeka se mora zapitati kakvu je šansu propustila.

Iako nakon tri uzastopne još ima dobre šanse za hvatanje drugog mjesta — u zadnjem kolu joj treba domaća pobjeda protiv Istre i neriješen rezultat Osijeka i Lokomotive u Gradskom vrtu — dojam je da bi u ovim okolnostima Rijeka već davno osigurala drugo mjesto da su u momčadi ostali Dario Župarić, Roberto Punčec i Zoran Kvržić, koji su pušteni za vrijeme sezone. Rijeka je na njima zaradila mizernu lovu, tek oko 800.000 eura, a na taj je način drastično oslabljena obrana u kojoj nije bilo adekvatnih zamjena, tako da je Rožman morao kemijati sa spuštanjem Luke Capana na stopera i forsiranjem Momčila Raspopovića kao desnog bočnog.

Da je imao malo više individualne kvalitete u zadnjoj liniji, Rožman bi sada vjerojatno već osigurao drugo mjesto. Kakvi god Punčec i Župarić bili, imaju kvalitetu više, što automatski znači koji individualni kiks manje koji je momčad koštao suparničkog gola i izgubljenih bodova; koje mirno dodavanje prema naprijed više koje bi omogućilo bolju organizaciju napada, a dobro bi mu došao Kvržićev doprinos na desnoj strani, gdje je pod Igorom Bišćanom bio možda i najvažniji sistemski kotačić u momčadi. U situaciji gdje se sve vrti oko par bodova, Rijeka je zbog 800.000 eura zarade unutar sezone ugrozila priliku da napadne barem skupine Europske lige i fond od 15-ak milijuna eura.

Lokomotiva već rasprodana

To je samo nastavak neozbiljnosti pokazanih u sezoni koja nudi ogromnu potencijalnu nagradu, jedinstvenu priliku za plasman u Ligu prvaka, koja je još povećana redizajnom kvalifikacija zbog koronavirusa i svođenja kvalifikacija na jednu utakmicu.

Nekome se “neozbiljnost” može činiti kao gruba karakterizacija, ali i Rijeka i Hajduk i Osijek su promijenili trenera tijekom sezone, što jasno svjedoči o improvizacijama i tome koliko se u ovu sezonu ušlo bez jasnog plana. Već dvije godine se zna da je to ova sezona, da je ovo vrijeme koje nudi ogromnu priliku za koju treba biti spreman. Mijenjati trenera usred sezone koja može donijeti toliko toga je znak da niste bili spremni, da niste dovoljno dobro planirali i da niste osigurali uvjete koje ste trebali osigurati, a onda ste prisiljeni prilagođavati se u hodu i stihijskim odlukama spašavati što se spasiti da. A to je neozbiljno u trenutku kada se pruža takva prilika.

Rijeka je rasprodala cijelu obranu, Osijek je uložio više od milijun eura u Antonija Mancea i veći dio sezone nije imao nijedno krilo osim Petra Bočkaja, što se osjetilo u kvaliteti igre, a Hajduk je Hajduk.

Priča o nogometnom klubu u kojem predsjednik i njegov savjetnik za struku u osam mjeseci nisu uspjeli napisati koherentnu sportsku strategiju, a Nadzorni odbor im daje priliku za kontinuitet iako nemaju niti šugavi papir kojim bi pokazali gdje žele ići — e, to je priča koja u kontekstu ozbiljnosti rada nema ikakvog smisla. Dapače, Hajduk daje alibi i Osijeku i Rijeci koji su radili velike kikseve u pripremi sezone i koji su isto tako mijenjali trenere usred prvenstva, ali se barem mogu sakriti iza toga da nisu Hajduk koji je sposoban odraditi stvarno neshvatljive stvari, puno manje shvatljive od reakcije Dimitrova i Vuškovića kod prvog gola.

Zapravo, Lokomotiva radi najozbiljnije i samo se za nju može reći da je u ovoj borbi za drugo mjesto napravila rezultat iznad očekivanja, s obzirom na to da ima višestruko manji budžet od ove trojke koji troše stotinjak milijuna kuna i više.

Međutim, Lokomotiva u kontekstu kvalifikacija za Ligu prvaka nema prevelikog smisla jer već sada su prodani Lirim Kastrati, Myrto Uzuni i Fran Karačić, a posudba Iyaya Atiemwena završava. To znači da je Goran Tomić ostao bez cijele desne strane koja je temelj igre, bez Uzunija koji je ključni igrač u sredini i da će inače opasna momčad koja može nauditi jačoj ekipi kroz kontranapade morati ponovo uigravati momčadske mehanizme, a za to treba vremena, čak i da pogodi sa svim pojačanjima.

U borbi za drugo mjesto ostao je samo zadnji čin drame i u subotu u 21:00 će biti kulminacija u kojoj je lako moguće da presudi jedna lopta. Možda ta borba uopće ne bi bila tako zanimljiva da su klubovi bili malo ozbiljniji. Da su bili bolji, manje traljavi i pametniji u sezoni u kojoj je drugo mjesto vrijedilo više nego ikad prije, možda bi sve bilo puno manje uzbudljivo.

Ne propusti top članke