Kada je Claudio Ranieri dobio otkaz, nogometni se svijet pretvorio u dolinu suza. Gotovo da nije bilo poznate osobe iz engleskog i europskog nogometnog života (a tu je prednjačio Gary Lineker) koja nije izašla u medije s nečim poput (parafrazirajući) onoga da je ‘nogomet izgubio dio svoje duše’. I doista, jedna od najboljih priča o Pepeljugi, kakva je Leicester City bio prošle sezone, dobila je svoj završetak tako da se kočija ne samo ponovo pretvorila u bundevu, nego i lijepa djevojka u ofucanu usidjelicu. Rastanak je bio bolan.
No, kako nogomet piše čudne priče, a Leicester se očito pretplatio na njih, Pepeljugi nije dugo trebalo da pronađe staklene cipelice. Jer prođe otada samo nekoliko tjedana, a sve je, eto, opet dobro da bolje ne može biti.
Velikom serijom pobjeda u Premier ligi Leicester je vrlo vjerojatno osigurao mirnu plovidbu kroz sredinu ljestvice (neovisno o posljednjem porazu protiv Evertona), a došao je i do četvrtfinala Lige prvaka. Time se sezona svakako mora okarakterizirati kao uspjeh! Odjednom, čini se kako duša više i nije toliki problem, a možda je (iako to nitko nije naglas dovoljno jasno artikulirao) problem doista i bio u Ranieriju.
Jer govorkalo se i prije kako su igrači nezadovoljni talijanskim trenerom, koji je izgubio fokus i prečesto odlazio na privatne ekskurzije u Italiju. Priča je (barem navodno) otišla toliko daleko da su neki od najutjecajnijih igrača otišli do predsjednika i tražili Ranierijevu smjenu. A onda…
Ecce Shakespeare
Craig Shakespeare bio je prilično anoniman lik za širu nogometnu javnost. Dugi je niz godina bio tek Leicesterov pomoćni trener, poznat uglavnom onima koji su vrlo detaljno pratili događanja u samom klubu. A onda je, odmah na samom početku, postigao je nešto što dosad nitko nije. U pet je prvih utakmica na kormilu nekog od klubova Premier lige ostvario pet pobjeda i tako kao Mr. Stopostotni započeo svoju avanturu na Leicesterovoj klupi. Usput je Leicester prošao i Sevillu, iako postoje dobri argumenti kako su si momci iz Andaluzije zapravo sami sebi pucali u nogu.
U nogometnom se svijetu vrlo lako prestane biti Hamlet s uglednog danskog dvora, a postane onaj koji završi u Mrduši Donjoj, na groblju brzo potrošenih trenera
Bilo bi vrlo naivno reći kako je uveo neku veliku taktičku novinu. To, uostalom, usred sezone niti nije moguće, pogotovo ne za čovjeka koji je već dugo u klubu i koji je mogao utjecati na taktiku i kao pomoćni trener. Ne, Leicester igra identično onome kako je igrao i prije – promjena koja se dogodila je u kvaliteti, zapravo egzekuciji igre. Jamie Vardy je ponovo pronašao svoju munjevitost i egzekuciju, Riyad Mahrez dribling i inspiraciju, a Onyinye Ndidi se pokazao kao igrač koji može uskočiti u cipele koje je ostavio N’Golo Kante. Odjednom je momčad prodisala i ponovo pronašla ono što se u popularnom žargonu naziva kemijom.
Kada su pitali Arsenea Wengera što misli o Shakespeareu kao treneru, on je vrlo iskreno (i vjerojatno vrlo točno) odgovorio: „Teško mi je reći bilo što o njemu. Mislim da se evaluacija trenerskog rada ne može vršiti nakon tek nekoliko vođenih utakmica.“
Ono što ipak ostaje nepobitno, Leicester igra puno, puno bolje, a ta se bolja igra baš poklopila s Ranierijevim odlaskom. Ako tu Shakespeare i nije značajno zaslužan, momčad je iskoristila svježi početak i okrenula psihološki trenutak. Dogodio joj se, što se popularnom nogometnom terminologijom kaže – pozitivni šok!
Pozitivni šok: funkcionira li kod drugih?
Pozitivni šok… Iako zvuči kao mješavina Stanfordskog zatvorskog eksperimenta te onih očeva koji tuku žene i djecu s devizom „ovo mene boli više nego tebe“, ovo je ipak tek priča o nogometu. I to o jednom od onih nogometnih fenomena koji su zapravo iznimno vidljivi i u svakodnevnici te oko kojih postoje mnoga popularna (često ničim utemeljena) mišljenja. On sam nastaje (per definitione) kada se promijeni trener tijekom sezone kako bi se stalo na kraju negativnom trendu i učestalosti loših rezultata, a ekipa okrenula novu, svježu stranicu.
I nije Leicester jedini koji je posegnuo za tom metodom, nego i svi klubovi (osim Sunderlanda) koji se motaju oko zone ispadanja. Napravili su to redom Swansea (čak dvaput), Hull, Crystal Palace te na kraju i Middlesbrough. Jedini koji to nisu napravili čelnici su Sunderlanda, a vjerojatno su trebali. Jer kako sada stvari stoje, s Davidom Moyesom plove sigurnim putem prema Championshipu.
Kod svih ostalih, napredak se također vidi. Kod Middlesbrougha još je prerano za sud, ali kod drugih je i više nego očito. Marco Silva, koji je sada na čelu Hulla, izveo je klub iz zone ispadanja osvojivši 23 boda u 16 susreta. U prvih 16, Hull je osvojio sedam bodova. Sam Allardyce je s pet pobjeda u posljednjih šest utakmica (iako nije bajno započeo na Palaceovoj klupi) vrlo vjerojatno odradio ključni niz što se borbe za opstanak tiče, a čak je i Paul Clement dobro započeo sa Swanseajem, ali njegov se pozitivni šok brzo pretvorio u negativni.
I baš taj primjer, iako ekstreman, puno govori o prirodi pozitivnog šoka. Iako dokazano koristan, pozitivni je šok kratkoročno rješenje. Dobro funkcionira u prvih 10 do 20 utakmica, a onda momčad počne igrati na sličnoj razini kao i pod starim trenerom. Baš zbog toga, mnoge se uprave i ekipe zapletu u nikad završenoj spirali pozitivnog šokiranja (primjera ima i u HNL-u koliko god želite), samo da bi kad-tad ispali iz lige. Stvar je očita; da bi mogli pozitivno šokirati momčad, ta metoda ne smije biti trend, nego iznimka. U protivnom, ekipa to već očekuje. Ako je rutina, šoka nema, kamoli pozitivnog.
Zašto je onda Leicester još pozitivnije šokiran?
Sljedeći Occamovu britvu, odgovor se nameće sam od sebe; zato jer je puno bolja ekipa od svih koje su kampirale pri dnu Premier lige! Da, bilo je veliko iznenađenje kada je osvojio titulu u Premier ligi, ali Leicester je momčad s nekoliko iznimnih pojedinaca kakve drugi s dna Premier lige nemaju. Bez njih, ne bi bilo moguće niti osvojiti Premier ligu, koliko god veliko iznenađenje to svejedno bilo. Osim igrača kakvi su Mahrez, Vardy, Ndidi ili Islam Slimani, imaju još i pet-šest solidnih prvotimaca koji tvore dobru momčadsku jedinicu. Sve u svemu, momčad kvalitete usporediva sa Southamptonom ili Evertonom, koji stoje odmah ispod velike šestorke Premier lige.
Kao što im je prošle godine sve išlo od ruke, od rasporeda i forme, preko suđenja i (nedostatka) ozljeda, tako se ove sezone sve okrenulo naglavačke. Problemi s trenerom, ozljede, umor zbog Lige prvaka i na kraju vjerojatno i psihološko opterećenje te neki oblik nepovjerenja prema Ranieriju.
Zato je u njihovom slučaju šok bio i još pozitivniji, jer su imali toliko prostora do razine na kojoj zapravo mogu biti. A to je razina igre svakako veća od nekakvog Hulla ili Swanseaja.
Što ih čeka u budućnosti, teško je reći. Kako i pokazuje gornji graf, stvari će se vjerojatno iznivelirati, a momčad doći do neke očekivane razine s obzirom na kadar koji ima. Ono s čime Shakespeare mora biti vrlo oprezan bit će period kada će nestati tog prvotnog zanosa i ispisivanja novog lista, te kada će postati presudna njegova trenerska kvaliteta i odnosi s igračima. Jer on je i dalje veliki upitnik, a možda nije niti dobro dugoročno rješenje. Jer u nogometnom se svijetu vrlo lako prestane biti Hamlet s uglednog danskog dvora, a postane onaj koji završi u Mrduši Donjoj, na groblju brzo potrošenih trenera.
https://www.youtube.com/watch?v=dIp89LPVn4Y
