Na stranu euforija i navijačka nerealistična maštanja, za Srbiju je dvoboj s Brazilom na otvaranju Svjetskog prvenstva bio savršena i daleko najlakša utakmica. Suparnička momčad do vrha napunjena zvijezdama na papiru je prvi favorit turnira, dok Srbija zaista ima i individualnu kvalitetu vrijednu statusa dark horsea, ali i momčadsku kemiju i karizmatičnog izbornika kao vjetar u leđa, pa je na vagi imala mnogo više toga za dobiti nego izgubiti. Takve je utakmice lakše i pripremiti i odigrati, jer psihološki je pritisak potpuno na leđima druge ekipe, a Piksi je to itekako znao.

On je dovoljno toga prošao u igračkoj, ali i trenerskoj karijeri da zna kako je u takvoj situaciji, kad je ekipa pod pritiskom, najgore što joj se može dogoditi neopterećen, discipliniran, agresivan i dobro organiziran suparnik koji joj je sposoban neutralizirati adute do te mjere da frustrira. Jer frustracija stvara nervozu. A nervoza otvara prostor za pogreške. Stojković, je imao objektivnih problema s ozljedama, pa je zato svoj plan očekivano i potpuno logično prije svega sveo na defenzivu, odnosno zatvaranje prolaza na moćni Brazil.

Dvoboj s Brazilcima trebalo bi malo promijeniti perspektivu i staviti je u realnije okvire. A oni su zapravo isti kao i prije ove utakmice

To je pokušao dobiti na dva načina. Prvo je nakrcao sredinu i pokušao zagušiti protok lopte kroz središnje zone; Saša Lukić je stalno bio Neymaru na leđima, a veliki posao — iako ovo nije baš bila njegova najbolje večer — očekivano je odrađivao Nemanja Gudelj, koji je zatvarao ogromni prostor ispred stoperske trojke, ali i pokušavao organizirati igru iz dubine. No, što je važnije, Srbija je puno radila bez lopte, uključujući svu petoricu nominalnih defenzivaca, odnosno Sergeja Milinkovića-Savića i Dušana Tadića, otjeravši Brazil u neutralnu trećinu i minimiziravši opasnost pred svojim golom.

Dvaput je obrana pukla nakon individualnih pogrešaka, još jednom je Vinicius Jr. došao u priliku nakon nespretne reakcije, ali činjenica je da Brazil nije napravio puno. Raphinha se raspao nakon što je promašio prvu šansu, Vinicius je bio tih, a Lucas Paquetá i Neymar mučili se s donošenjem lopte u završnu trećinu. Uostalom, kaže to i statistika; u prvom dijelu imali su xG mizernih 0,27, te samo dva udarca unutar okvira gola. Tomu je pridonio i drugi dio plana; Srbija je u posjedu bila strpljiva i smirena, bez nepotrebnih ispucavanja i predavanja lopti suparniku.

Magično i katastrofalno

U igri prema naprijed to je možda dodatno smanjilo opasnost za potpuno nezaposlenog Alissona, s obzirom na to da Sergej i Tadić nisu bili u stanju loptu dovesti do Aleksandra Mitrovića, odnosno da nisu imali snage ni brzine za otvaranje kontranapada, a izbjegavale su se i duge lopte, ali realno je takva nula bez ikakve napadačke potentnosti bila sasvim pristojna za Srbiju. Naravno, bilo je pogrešaka, ali generalni je dojam bio da Piksijeva momčad ima kontrolu i utakmicu vodi u smjeru kojoj njoj puno više odgovara. Djelovalo je da plan funkcionira.

A onda su šutnuli kantu.

Brazil je očekivano iz svlačionice istrčao nabrijaniji i agresivniji, ali ništa više nego što je bio na samom startu utakmice. No, Srbi ovaj put to nisu apsorbirali na jednak način; golim okom se dalo vidjeti da gube staloženost i smirenost, da se u tim uvlači panika. Umjesto da Brazil postaje frustriraniji i nervozniji, dogodilo se suprotno i već tada je bilo jasno da stvari idu u pogrešnom smjeru. Nije pomogao ni Gudeljev žuti karton, nervozni Strahinja Pavlović je već imao jedan, i Srbija je umjesto smirivanja situacije predavala loptu za loptom Brazilu, koji je onda napadao u valovima i bilo je samo pitanje tko će i kada će zabiti. Zabio je Richarlison te potpuno okrenuo i utakmicu i perspektivu iz koje će se na nju gledati.

Piksi je pokušao riskirati, rovitom Mitroviću je pridružio rovitog Dušana Vlahovića, Lukića zamijenio Darkom Lazovićem, Srbija se pomaknula prema naprijed, prividno čak i zaprijetila, ali bilo je jasno da će to suparniku ostaviti ogroman prostor koji je onda obilato koristio. Jedinica na semaforu opustila je Brazilce, počeli su se igrati nogometa, a to u ovakvoj konstelaciji snaga nije dobro — što je, uostalom Richarlison potvrdio onom majstorijom. To što je Stojković Mitrovića zamijenio Nemanjom Maksimovićem na samo sedam minuta do kraja bilo je bacanje ručnika, masni potpis na kapitulaciju, odnosno potvrda njegove svjesnosti da je gotovo i da je mnogo važniji cilj tek pred njim i njegovim izabranicima.

Brazilci su do kraja bildali statistiku i vlastito samopouzdanje. U prvom su šutnuli četiri puta, u drugom 18, u okvir je išlo šest, u prvom tek dvije; dvaput su pogodili i okvir gola, na kraju xG doteglili do 2,34 u odnosu na Srbijinih 0,20, pa nije nikakvo čudo da je na kraju ispalo kako je Brazil odigrao fantastično, šampionski, magično, a da je čak i Piksi izvedbu svojih igrača u drugom poluvremenu nazvao “katastrofalnom”. Jer njegova operacija je donekle uspjela, problem je samo u tome što je pacijent napustio ovaj svijet.

Za Srbiju tek sad počinje

Srbija je u Katar došla osokoljena dobrim rezultatima iz kvalifikacija i Lige nacija, dobrom formom (zdravih) individualaca, ali prije svega nošena novom energijom izbornika koji je promijenio atmosferu u čitavoj zemlji i ojačao kult reprezentacije.

Međutim, dvoboj s Brazilcima — koji su na Mundijalima od finala u Yokohami 2002. do danas dobivali samo dvije europske momčadi, Srbiju i Hrvatsku — trebalo bi malo promijeniti perspektivu i staviti je u realnije okvire. A oni su zapravo isti kao i prije ove utakmice; Srbija ima potencijal koji može pretvoriti u dobar rezultat protiv Kameruna i Švicarske te napraviti iskorak u odnosu na sve dosadašnje nastupe i tako potvrditi napredak pod Piksijem.

Njemu će trebati jednako dobar, ali potpuno drugačiji plan, prilagođen drugačijim suparnicima, onima protiv kojih će morati preuzeti rizik i napasti. I momčad koja se neće raspasti na prvi znak problema nego se držati tog plana. I pokušati ne prevrnuti kantu s mlijekom.