Puno se uoči utakmice pričalo i pisalo o tome kako postava koja će nastupiti protiv Islanda “i nije toliko slabija” od hrvatske udarne. Nazovemo li stvari pravim imenom, bio je to samo prozirni spin — iako je, dakako, bilo puno logike u odmaranju najvažnijih igrača i mnogi drugi bi napravili isto da su si mogli dopustiti takav luksuz. Isto tako, logika nalaže da će igrači s klupe biti motiviraniji i više gristi u utakmici koja za Hrvatsku nema gotovo nikakav natjecateljski značaj.
Međutim, rezerve su rezerve. Momčad sastavljena od njih slabija je i pojedinačno, i ekipno gledajući: ne samo što je zbroj individualnih kvaliteta igrača manji, slabija je i momčad kao momčad jer je neuigrana. Ono malo mehanizama u igri koje reprezentacija može razviti praktički pada u vodu i igra se svodi na najbazičnije postavke uz poveći udio improvizacije.
To je vrlo brzo postalo jasno u susretu Hrvatske s Islandom, a postajalo je još jasnije kako je utakmica odmicala. Dodatni je problem bio u tome što Island nije ekipa koja zna niti može preuzeti kontrolu nad posjedom lopte i biti proaktivniji suparnik, ali je ekipa koja to niti ne želi. Hrvatska je protiv Argentine, ali i u dobrom dijelu utakmice protiv Nigerije pokazala da joj reaktivna uloga puno bolje leži. Sada je naprosto bila primorana preuzeti inicijativu.
A kada je onaj suparnik koji igra na čvrsti obrambeni blok i kontre znatno uigraniji i homogeniji, onda je to često recept za katastrofu. No, Hrvatska ju je izbjegla.
Hrvatska je u prvom poluvremenu puno pimplala i mazila loptu, ali premalo toga napravila. Dubine naprosto nije bilo; napadači su bili nemoćni protiv islandske defenzivne organizacije, a veznjaci igrali gotovo bez ikakvog rizika. Mateo Kovačić je za 45 minuta imao 55/55 točnih dodavanja (njegov 100-postotni učinak u ovoj kategoriji je, po WhoScoredu, potrajao sve do izlaska iz igre), a i Luka Modrić i Milan Badelj bili su debelo preko 90 posto preciznih pasova. Svo to vrijeme Hrvatska je, međutim, proizvela tek tri ključne lopte i četiri puta centrirala — nijednom precizno — a nije imala niti jedan udarac unutar okvira gola. Island ih je imao četiri (sveukupno udarci u prvom poluvremenu 8-3); potkraj prvog dijela prilično je pritisnuo, Hrvatska je imala problema s iznošenjem lopte, branjenjem prekida i još koječime. Imala je i par očitih slabih točaka, prije svih Tina Jedvaja, Duju Ćaletu-Cara i Marka Pjacu. Našla se na konopcima, počela je i paničariti u obrani, ali spašavali su Lovre Kalinić i nepreciznost Islanđana.
I drugo je poluvrijeme krenulo u sličnom tonu, ali onda se, kako je to u studiju Hrvatske televizije rekao Antun Samovojska, “dogodio Milan Badelj”. Island je morao preuzeti više rizika i jurišao je na gol, što je otvaralo prostor za kontre i polukontre, odnosno za to da Hrvatska kapitalizira na individualnoj superiornosti svojih igrača. Nakon što je Island izjednačio, izgledalo je kao da bi mogao napraviti i korak više, ali je onda su i njegove mane došle do izražaja. Linije su se počele raspadati, otvaralo se još više prostora, a onda se “dogodio Ivan Perišić”.
Island je sveukupno uzevši bio znatno bolji suparnik, nadigrao je Hrvatsku i po dojmu i po statistici. Po prikazanom je sigurno zaslužio više iz ove utakmice. Međutim, svoje šanse nije iskoristio, a Hrvatska je zabila dvaput iz jedina svoja dva udarca unutar okvira gola. S druge strane, izbornika Zlatka Dalića svakako može veseliti maksimalno ozbiljni pristup i borbeni duh, jer Vatreni su davali sve od sebe i zabili su dva odlična gola.
Doista ne treba previše analizirati ovu utakmicu i premetati dojmove. Hrvatska je obavila posao, dobila je utakmicu u kojoj je bila jako daleko od svog optimalnog izdanja — sve uz dosta sreće, ali i umješnosti.
I jedno i drugo trebat će joj u obilnim količinama u nastavku turnira.
Passmaps & xGplot for Iceland against Croatia. #passmap #xGplot #autotweet pic.twitter.com/eyVhP9BYuB
— 11tegen11 (@11tegen11) June 26, 2018
