S jedne strane tako imamo solidan okvir.

Jedan od mlađih rostera u ligi koji je i nakon ovoljetnih promjena tek sedmi po prosjeku godina te je još daleko od svog vrhunca. Solidnu situaciju na capu koja omogućuje i davanje max ugovora Gordonu Haywardu i garantira dovoljno dobar roster za iduće ljeto, kada više neće moći otvoriti toliko prostora i kada će igrače poput Isaiaha Thomasa i Marcusa Smarta morati zadržati kroz prava. I, ono najimpresivnije, škrinju krcatu visokim pickovima koja ovoj franšizi teoretski omogućuje da u dvije iduće sezone igra finale konferencije i istovremeno bira prva na draftu.

Sjajna situacija nakon koje uopće nema sumnje da je Ainge jedan od najkompetentnijih generalnih menadžera u ligi. Koliko god može iritirati prosječnog mužjaka svojim tvrdoglavim odbijanjem da kompromitira budućnost nauštrb kratkoročnog fiksa, kada se čovjeku smiri adrenalin i kada sagleda širu sliku, shvati da je Ainge u pravu što nije posezao ni za Jimmyjem Butlerom, ni za Paulom Georgeom, ni za DeMarcusom Cousinsom i da je upravo igranje na kartu Haywarda bilo ispravan put, jedini put koji je omogućio pojačati se i ne rasipati resurse. S ovakvom hladnokrvnošću nema sumnje da bi Ainge bio vrhunski poker igrač.

Hoće li Cleveland i dalje biti Cleveland?

S druge strane pak imamo roster koji je malo po malo, radom na treninzima, planiranjem i skautiranjem, rastom kroz utakmice regularne sezone i posebice playoffa, došao do toga da su Celticsi u završenoj sezoni imali najbolji score u konferenciji i da su igrali finale te iste konferencije. Koliko god bila problematična Clevelandova forma na kraju sezone i slabašna konkurencija unutar konferencije umanjuju njihov uspjeh, toliko je ipak impozantno ostvariti sve ovo što su napravili u samo četiri godine otkaka je Brad Stevens na klupi. I sve to bez ulaganja u zvijezde, bez all-star igrača, dok sami nisu stvorili jednoga davši sve ovlasti Isaiahu Thomasu.

U četiri sezone počišćeni su ostaci ostataka šampionske momčadi Doca Riversa, draftani su igrači sposobni igrati playoff košarku, dovedeni su tuđi neuspjeli projekti koji su pretvoreni u priče o uspjehu i kvalitetni veterani koji podižu plafon momčadi. Sve što im nedostaje je taj jedan superstar koji bi ih gurnuo u klasu s Clevelandom.

Stevens nikada nije skrivao da ga klasična podjela uloga previše ne fascinira i da igrače dijeli na playmakere, krila i visoke. Celticsi će sve više igrati u 1-3-1 omjerima

Međutim, što ako ni Cleveland nakon svih ovih previranja više ne bude Cleveland?

Ako ne postoji mogućnost krpanja odnosa između Kyriea Irvinga i LeBrona Jamesa, nije isključeno da će Cavsi imati slabiji roster od prošlosezonskog, a već smo istaknuli kako ni taj nije imao dovoljno goriva da ostane ispred Celticsa kroz uvodne 82 utakmice, usprkos tome što je najveći dio sezone James igrao na MVP razini i usprkos tome što je Irving pružao najbolje partije karijere.

OK, Kelti i dalje nisu favoriti u doigravanju protiv LeBrona jer i dalje nemaju čovjeka koji može Jamesu napraviti ono što mu je napravio Kevin Durant, nadigrati ga. Ako već ne kroz cijelu seriju, onda barem u nekim šihtama. Međutim, ono što imaju su dubina koja može odigrati ključnu razliku, kao i spremnost da iskoriste svako posrtanje suparnika. Imaju šansu ako se dovoljno toga poklopi, a to je sve što ovakav roster, u petoj godini izgradnje i bez top 10 NBA igrača na rosteru, može tražiti.

Vegas ih je već stavio kao favorite za osvajanje Istoka i prije nego što se počela odigravati sapunica s Irvingom u Clevelandu – a riješe li se oni stvarno svog drugog najboljeg igrača, više nije pitanje mogu li Celticsi imati opet bolji score od Cavsa u regularnoj sezoni, već mogu li ih preskočiti i naći se u Finalu? Čak i ako Irving ostane, moguće je da akumulirani umor – kako fizički nakon tri odlaska do Finala za redom, tako i psihički koji se očito nakupio u svlačionici Cavsa koja od prvog dana živi pod stresom i koja nikada nije srasla na romantični način kako se to dogodilo u Oaklandu, dovoljno uspori Cavse i otvori vrata svježini Bostona.

Ako će pak desna ruka Jamesu umjesto Irvinga biti netko poput Erica Bledsoea, razmak se dodatno smanjuje. Tako da je kontekst sam po sebi povoljniji – što je, uostalom, Ainge i uzeo u obzir kada je slagao momčad na duge staze, znajući da će Istok iz sezone u sezonu postajati sve otvoreniji kako se moć Cavsa krene topiti.

Ključna promjena Haywardov dolazak

I dok šira slika postaje sve pozitivnija, one najvažnije pomake Boston će morati napraviti iznutra. Zahvati koje su izveli ovoga ljeta bili su pozamašni, tako da je i odgovornost za nastavak razvoja isključivo na njima samima.

Ključna promjena je svakako zamjena Averyja Bradleya Gordonom Haywardom u vanjskoj liniji. Prednosti su jasne već od trenutka kada je Hayward naškrabao paraf na ugovor. Hayward je za klasu talentiraniji košarkaš od Bradleya i već na papiru njegovih 700 dodatnih minuta i čak 8 bodova bolji PER teoretski donose minimalno pet-šest pobjeda više. Jasno, govorimo o vakumu, u stvarnosti će puno parametara utjecati na ove odnose – možda slabiji učinak na nekoj drugoj poziciji, manje prostora za Haywardovu potrošnju obzirom na Thomasovu prisutnost, nekakva uvijek moguća ozljeda.

Međutim, neosporan je utjecaj koji će Hayward imati u samoj igri, odnosno načinu na koji će Stevens koristiti roster.

Osim što je u stanju živjeti na liniji slobodnih bacanja za razliku od Bradleya koji je imao mikroskopski utjecaj na igru svojim ulazima u sredinu, Hayward je i podjednako dobar šuter; ako ne i bolji, s obzirom na to da, za razliku od Bradleya, nije imao taj luksuz potezati uglavnom asistirane pokušaje. Osim što je više od četvrtine šutova za tri uzeo iz driblinga, Hayward ih je potezao u sistemu koji nije ostavljao previše otvorenih šutova, jer Jazz niti je igrao kroz tranziciju, niti su koristli previše stretch postava koje bi raširile obrane. U Bostonu bi se to sve trebalo potpuno promijeniti jer Celticsi će gotovo svo vrijeme igrati s četiri ili pet igrača vani, uz tranziciju kad god se ukaže prilika.

Čeka se Smartov iskorak

Uza sve to, Boston sada u miru može počinjati druge četvrtine s Thomasom i Horfordom, jer zna da će Hayward solidno odrađivati posao kao glavni potrošač na kraju prve i treće četvrtine.

Što je itekako bitan detalj za Celticse, jer lani su muku mučili svaki put kada bi se Thomas našao izvan parketa. Zabijali su mizernih 99 poena na 100 posjeda bez njega, što je, usporedbe, radi skoro dva poena gore od prosječnog učinka lani najgoreg napada lige, onoga Sixersa. Zato su s Thomasom na parketu postajali čak 14 poena bolji u napadu, igrajući praktički na prosječnoj razini Warriorsa.

Jasno, dobar dio Thomasove vrijednosti bio je skriven padom defenzivnog učinka, jer su s njim na parketu uredno bivali ispodprosječna družina u tom segmentu igre. Iako je u ovom trenutku važnije to što će se ovom prilikom riješiti tog napadačkog pada, defenzivno bi trebali ostati osrednji – jer koliko god Bradley bio sjajan stoper, toliko su Celticsi lani ipak bolje brojke ostvarivali s Jaeom Crowderom, Smartom i Horfordom (dapače, čak su igrali i bolju obranu s Bradleyem na klupi).

Iako se iz ovakve situacije teško može išta iščitati, s obzirom na to da je Bradley najveći dio minuta ionako proveo uz Thomasa – koji je za obrambeni učinak momčadi isto što i smrad septičke jame za vrtne patuljke – ono što znamo je da nema tih objektivnih defenzivnih parametara koji će na papiru predvidjeti značajan pad Keltima zato što nemaju svog prvog terijera.

Uostalom, ostao im je onaj drugi, Smart, koji bi svojim iskorakom u ovoj godini, u kojoj bi usput trebao hvatati sljedeći masni ugovor, mogao biti drugo veliko pojačanje za Boston.

Defenzivno je Smart u stanju prelomiti playoff seriju, baš kao što je to u prošlom doigravanju više puta napravio Bradley. Pokaže li pritom sposobnost da barem šutira tricu sa standardnih 33 posto umjesto da bljesne tu i tamo sa 7-7 utakmicama, a onda idućih pet večeri gađa 1-5 s perimetra, omogućit će Stevensu često korištenje postava s njim uz Thomasa i Haywarda, čime će ne samo spriječiti potencijalni regres Bostona u obrani – jer bi tada Smart ionako, uz većinu minuta u ulozi back-up playa, odigrao i gomilu minuta između Thomasa i Haywarda kao dežurni stoper – već im daje i ogroman kapital pred buduće pregovore s Thomasom. Pokažu li se apetiti potonjeg preveliki, Ainge se uvijek može okrenuti Smartu kao playu budućnosti – što je, uostalom, i bila prvotna zamisao kada su ga izabrali na draftu kao uopće prvi izbor ove osvježene uprave.

Smart nikada neće biti dobar šuter, ali ima gomilu prostora za napredak čak i kao finišer u reketu, dok solidni postotci iz kornera (42% prošle godine) pokazuju da je uspio koliko-toliko dotjerati tehničku stranu šuterske priče barem u tim postavljenim situacijama.

Ante Žižić bi mogao do 1.000 minuta u rookie sezoni

Još jedna novost kod Celticsa je i obnovljena unutarnja linija. Gubitkom Amira Johnsona kao solidnog ‘smetlara’ za regularni dio sezone i Kellyja Olynyka kao važnog šutera, Celticsi bi mogli naletjeti na dodatne probleme pod košem, posebice u kontroli skoka i zaštiti obruča.

I dok Aron Baynes može odraditi dio Johnsonovih šihti kao svojevrsni zaštitnik Horforda od guranja s težim peticama, a ujedno je i bolji skakač i masivniji centar od ikoga na lanjskom rosteru Celticsa, nedostajat će mu sposobnost da se križa s Horfordom u obrani i čuva visoke šutere na perimetru, kao i da preuzima vanjske igrače. Kako je i Horford sve sporiji, ovaj tandem definitivno neće imati onakvu rolu kakvu su imala lanjska dva visoka – činjenica je da su dvije najčešće korištene postave Bostona u regularnoj sezoni uključivale i Johnsona i Horforda. Naravno, bitno je naglasiti da pričamo o regularnom dijelu, jer u doigravanju su Celticsi najviše koristili dvojac Crowder-Horford kao par pod koševima, što je i svojevrsni putokaz onoga što nas čeka u novoj sezoni.

Stevens nikada nije skrivao da ga klasična podjela uloga previše ne fascinira i da igrače dijeli na playmakere, krila i visoke. I dok je kroz sezonu još i držao taj omjer u 1-2-2 gabaritima, playoff iskustvo i način na koji je složen ovogodišnji roster jasno govori da će Celticsi sve više igrati u 1-3-1 omjerima. Što je i logično s obzirom na to da sistem, čak i kada na raspolaganju nije imao idealne igrače, nije odstupao od rasporeda četiri vani, jedan unutra, uz tendenciju da se zaigra s petoricom vani kad god to situacija dopusti. Ovo ostavlja gomilu prostora za napadanje iz visokog pick & rolla, ali, s obzirom na tip igrača koje imaju ostaje i gomilu prostora za flex akciju kroz Horforda na perimetru. Ili jednostavno improvizaciju u kojoj će svi utrčavati u sredinu, istrčavati prema vani i međusobno si postavljati blokove.

U slučaju da će Crowder, Jayson Tatum, Jaylen Brown i Marcus Morris dobiti priliku igrati najveći broj minuta na poziciji četiri, Boston će maksimizirati taj napadački potencijal, s tim da sposobnost preuzimanja koju ove postave nude može sakriti i dobar dio problema u obrani. Naravno, razbijač poput Baynesa imat će ulogu makar u roli back-up centra, a nije isključeno da će, pogotovo ako Horford propusti svoju kvotu utakmica, Ante Žižić dohvatiti blizu 1.000 minuta u rookie sezoni, što bi bio fenomenalan uspjeh za momka koji je lani odigrao jedva 50-ak utakmica, od kojih je više od pola bilo u slabašnim nacionalnim prvenstvima. Ako i ne pohvata sve što treba raditi u obrani, barem bi skakački trebao pomoći od prvog dana.

Gomila opcija

Celticsi vjerojatno ne bi pustili Olynyka da nisu morali, jer njegova visina i šut bili su kombinacija koju je Stevens znao koristiti, ali ni ovako, uz sve ove smallball četvorke, neće im nedostajati snajpera i aktivnih defanzivaca. Obrana će, ako ništa drugo, biti pokretljivija; a s obzirom na to da su lani ionako bili jedna od dvije najgore skakačke momčadi koje su dohvatile doigravanje, teško da mogu pasti niže. Uostalom, druga su bili Warriorsi, pa im to nije smetalo da osvoje naslov. Warriorsi su usto dopustili više zakucavanja i više polaganja od Bostona te su općenito imali slabiju zaštitu obruča, dok je ono u čemu su obje franšize bile prva i druga u cijeloj ligi defenzivni postotak šuta za tri – oni su jedine dvije momčadi koje su držale suparničku tricu protivnika ispod 34 posto.

Sve su ovo potvrde da su Celticsi svjesno išli u ovom smjeru ignoriranja lanjskih ‘problema’, radije birajući dodati što više šutera i kreatora u napad kako bi podigli razinu učinkovitosti na tom dijelu parketa, odnosno dodati što više pokretljivih igrača sposobnih preuzimati u obrani i ostati na lopti. Razlog za ovo je jednostavan – pobjednika u košarci odlučuje postotak šuta i što više otvorenih šutova imaš, odnosno što ih manje dopustiš protivniku, to su ti šanse za otići do kraja veće.

Kao što smo već istakli, Aingeov plan jednostavno nema značajnije greške – osim ako mu ne zamjerate što nije hipnotizirao Duranta i natjerao ga da umjesto za Warriorse potpiše za Celticse, ili što nije dvije godine ranije razbio šampionsku jezgru kako bi mogao loviti Anthonyja Davisa na draftu. U tom slučaju vjerojatno ste i jedan od onih koji umjesto mantre koristi rečenicu „ma zna san da će ovako završit, triba san uplatit listić“ („zna“ i „triba“ slažu se bolje od avokada i crnog graha).

Od zamisli do izvedbe, kroz svu tu širinu filozofije uloženu u proces, ovaj plan je jednostavno na mjestu.

Njegova najveća snaga je što ostavlja gomilu opcija otvorenima – kako danas, tako i u budućnosti. Njegova najveća slabost je što čak i s toliko postavljenih zaštitnih mreža nijedna od tih mogućnosti ne mora upaliti. To je tako kada igrate svojevrsnu lutriju: garancija nema, ali ako odigrate više kombinacija, veće su i šanse da ćete nešto dobiti nego ako samo onako usput kupite tiket. Istina, može vam se i tako posrećiti, ali ne zaboravimo ono što je Ainge, prvi koji je dao šansu šmokljanima s diplomama poput Daryla Moreya, na neki način pionirski uveo u upravljanje NBA momčadi: saznanje da se sreću može izazvati i umom, a ne samo srcem.