No, pravo je pitanje – postoji li namjera? Ima li UEFA doista cilj promocije Real Madrida i Barcelone, uz Manchester United najpopularnijih svjetskih klubova?

Da bi se dao odgovor na to, potrebna bi bila vrlo ozbiljna studija, koja na postojećem uzorku utakmica u Ligi prvaka vjerojatno niti nije moguća. Sudačka pristranost, pogotovo ako je institucionalizirana (a to je teza koja se ponavlja) je nešto što se može dokazati, ali ne anegdotalnim dokazima. Zbrajanje takve vrste dokaza – što je u osnovi spominjanje individualnih pogrešaka pojedinih sudaca – jednako je korisno kao i nekom objašnjavati matematičke zakonitosti tako da zbrajate bukve pored ceste. Metoda je potpuno neispravna, koliko god uvjerenost bila stopostotna te potencirana vlastitim predrasudama. Međutim, Realova se sreća ili moguća zavjera u njihovu korist ne ogleda kroz suđenje, nego kroz jednu drugu, puno lakše provjerljivu stvar…

Vruće i hladne kuglice

Prije kakvih tjedan dana u El Paisu je izašao odličan članak koji je povezao Optine podatke eliminacijskih utakmica Lige prvaka (počevši sa sezonom 2003./04.) te uz ELO rating došao do snage rasporeda koje su sve ekipe morale trpjeti u posljednjih 13 godina elitnog europskog nogometnog natjecanja.

Zaključak je vidljiv u tablici. U tom je vremenskom razdoblju Real Madrid imao daleko najviše sreće prilikom ždrijeba eliminacijskih utakmica, dok se Roma i Arsenal mogu smatrati pravim pehistima, ekipama koje su gotovo uvijek morale igrati protiv onih najjačih. Krunska potvrda toga dogodila se upravo prošle sezone, kada je Real na putu prema trofeju igrao redom protiv Rome, Wolfsburga i Manchester Cityja, te se tako na putu prema finalu (a niti u samom finalu, u kojem je igrao protiv gradskog rivala Atletica) nije susreo niti s jednom ekipom koja je bila makar i viceprvak svoje zemlje. Iako je ove sezone drugačije, pošto je Bayern najteži mogući ždrijeb, može se reći da je Real i opet imao sreće kada je od prvoplasiranih ekipa dobio baš Napoli.

Argument u korist Real Madrida bio bi sljedeći: činjenica da skupinu završavaju gotovo uvijek kao prvoplasirana momčad pomaže im da dobiju slabije suparnike u prvoj fazi eliminacije, kao i činjenica da ne igraju tada (u osmini finala) protiv španjolskih momčadi – čime su, primjerice, ove godine (kada i nisu bili prvi u grupi) nužno izbjegli Barcelonu i Atletico Madrid, ekipe pri vrhu ELO ratinga.

Međutim, to ne objašnjava činjenicu da se Barcelona nalazi na sasvim drugoj strani ljestvice, kao ekipa koja spada među pehiste ovog natjecanja. Je li nam onda sve to dovoljno da bismo zaključili da postoje ‘vruće’ i hladne kuglice, koje kroje ždrijeb prema željama Real Madrida?

Ne treba puno tražiti po bespućima Interneta kako biste pronašli ljude, pa i cijele klike, spremne tvrditi kako tijekom ždrijeba Lige prvaka (a i drugih ždrijebova) postoje hladne i tople kuglice, te kako samo naivci mogu misliti kako je cijeli taj proces prepušten slučaju. Stoga se moramo zapitati: kolika je mogućnost da bilo koji klub, pa tako i Real Madrid, ima 22% lakši raspored od prosječno očekivane vrijednosti suparnika?

Sretni Real Madrid i nesretna Barcelona

Kako se može vidjeti iz gornje ljestvice, rezultati su prilično nalik na Gaussovsku (normalnu) distribuciju, s tim da je Real Madrid ekstrem s jedne, a Roma i Arsenal s druge strane. Činjenica da su Roma i Arsenal na drugoj strani je također očekivana; to su klubovi koji su gotovo uvijek drugoplasirani u grupnoj fazi, a pritom nisu Španjolci (a niti Nijemci), pa lako budu ukršteni baš s Realom, Barcelonom ili Bayernom, najjačim ekipama Lige prvaka.

Distribucija ovog grafa je, s obzirom na mali uzorak, zapravo neočekivano pravilna. Šansa da će se neki klub naći na tolikom pozitivnom ekstremu iznimno je moguća (u simulaciji koja se spominje u El Paisu čak i do 70 posto). Klub za koji bi se očekivalo da će imati najviše sreće (zbog pravila ždrijeba) je španjolski klub koji je gotovo uvijek prvi u skupini. Time zapravo i nije čudno da je Real Madrid na vrhu (a niti da je Atletico drugi), koliko se zapravo ističe Barcelonin peh.

Zbog nečega je ljudima slučajnost najgora moguća stvar. Zato je smišljanje teorija zavjere oduvijek jedna od glavnih ljudskih razbibriga

Do dodatnog dokaza u prilog toj tezi dolazimo i kada pogledamo distribuciju ždrijeba onih ekipa koje imaju nešto bolji uzorak utakmica, tj. šest najfrekventnijih sudionika Lige prvaka (iako je uzorak i dalje iznimno mali):

Iz gornjeg je grafa vidljivo kako kvaliteta suparnika kod svih frekventnih sudionika oscilira, s dodatkom kako je Arsenal nevjerojatni pehist u ždrijebu, što dobrim dijelom ide u prilog teoriji o prvoplasiranim i španjolskim ekipama. Romina nesreća time se dobrim dijelom može i treba objasniti iznimno malim brojem odigranih utakmica, čime su i ekstremni rezultati (pogotovo negativni) u njihovom slučaju daleko vjerojatniji.

Uzevši sve ovo u obzir, zaključak može biti samo taj da su rezultati ždrijebanja eliminacijskih utakmica Lige prvaka – očekivani! Od šest sudionika s kakvim-takvim uzorkom utakmica postoji jedan s iznimnom nesrećom (Arsenal), koja je posljedica geografije (pravila ždrijebanja) te velikom većinom drugih mjesta u skupini. Jedan klub ima blagu nesreću (Barcelona), dok su Bayern, Chelsea i United toliko blizu sredini da su skoro pa u punom prosjeku. S druge strane je Real Madrid, koji ima sve predispozicije da kompletira taj dio spektra normalne (Gaussovske) distribucije.

Lukavstvo uma

Je li moguće da je sve slučajno? Ne samo da je moguće, nego je i daleko najvjerojatnije, iako i dalje postoji (barem minimalna) šansa nekog malicioznog poduhvata u korist Real Madrida. Pravo je onda pitanje: zašto toliko ljudi, zašto i toliko medija, misli da je cijela stvar namještena?

Odgovora je na stotine, ali svi se svode na jedan – ljudski mozak. Još je mudri Immanuel Kant prije više od 200 godina shvatio kako je kauzalitet jedna od potreba ljudskog mozga. Postoji nešto u ljudima zbog čega im je slučajnost najgora moguća stvar, pa je onda postojanje bilo kakve vrste predeterminiranosti i plana – pa taman taj plan bio smišljen u glavama vrlo zlih ljudi – uvijek bolje od slučajnosti. Zato je smišljanje teorija zavjere zapravo oduvijek bila jedna od glavnih ljudskih razbibriga. Međutim, slučajnost postoji. Pogotovo u igrama na sreću i ždrijebanju parova, što su u osnovi iste stvari. Potreban je vrlo veliki uzorak nakon kojega se mogu uočiti nepravilnosti, a do tada su rezultati poput ovih gore potpuno očekivani.

Kada smo već kod filozofije, spomenimo i najvećeg mrzitelja slučajnosti, također velikog njemačkog klasičara G. W. F. Hegela. Shvativši koliko slučajnosti kroje povijest, Hegel je uveo pojam „lukavstvo uma“ kao sredstvo kojim plan ipak postoji, iako se sve čini slučajnim. Na tragu toga, možda Realova sreća doista i jest dio nekog lukavog uma. Ali puno prije – kako s rasporedom, tako i sa suđenjem – da se radi tek o tome da je nekim ljudima teško prihvatiti te stvari kao potpunu slučajnost.

Drugim riječima, da odgovorimo na pitanje iz naslova: srećkovići su i to je zapravo sasvim očekivano. Doista su male šanse da je riječ o varanju. Još su manje šanse, međutim, da to postane popularni stav – jer time bi iz teme nestalo zabave i frustracije koje nam ispunjavaju svakodnevicu i prodaju priče.