U 76. minuti susreta kamera je u krupnom kadru prikazala Murada Musajeva kako sjedi na klupi i pomalo izgubljeno gleda u prazan prostor. Bilo je to lice čovjeka koji je na Maksimir stigao vjerojatno bez previše nade, samo da bi tamo Dinamo još i podebljao svoju prednost iz Rusije i osigurao nastavak plavog proljeća.
Osam utakmica su Modri odigrali ove sezone u Europi i osam puta su teren napustili bez poraza. Sinoć je momčad Zorana Mamića opet igrala na svoje adute, znala je točno što je čeka s druge strane terena i u potpunosti se prilagodila suparniku. Iako su Rusi u prvoj utakmici dvaput zatresli mrežu Dominika Livakovića, izostanak Marcusa Berga bio je veliki hendikep za njih — hendikep koji nisu uspjeli nadoknaditi, o čemu, između ostalog, govori i podatak o svega dva udarca unutar okvira gola.
Dinamov pristup utakmici nije se mnogo promijenio. Štoviše, Mamić je odlučio na teren poslati identičnih 11 igrača kao što je to bilo i prošlog tjedna na jugu Rusije, dok je momčad s druge strane igrališta napravila četiri zamjene.
Nakon ovako stabilne i suverene predstave, dojam je da se Dinamo ima čemu nadati i u osminu finala
Ipak, Dinamo jest izgledao malo drugačije nego u prvoj utakmici. Prije tjedan dana Krasnodar je često udarao u zid pokušavajući se probiti do Dinamova šesnaesterca, a njegove najbolje prilike došle su kada je suparnik odlučio spustiti svoju obranu duboko i braniti se, pomalo pasivno, unutar svog kaznenog prostora. Dinamo je sada počeo agresivno u sredini, odmaknuvši se od malo svoje standardne strukture 4-1-4-1; ona je na trenutke sličila rasporedu 6-3-1 na kakav bi i Cholo Simeone bio ponosan.
Razlog zbog kojeg je Dinamo bio i na neki način prisiljen postaviti se u tako ‘bunkeraški’ sistem bio je u napadu izrazito agresvni Krasnodar. Gostujući bočni igrači podizali su se jako visoko u fazi posjeda lopte i oni su bili glavni izvor širine i dubine na terenu. Mamić je zato naložio Luki Ivanušecu i Mislavu Oršiću da prate svaki svog čovjeka i spuštaju se u zadnju liniju kada za tim bude potrebe. I tu dolazimo do te varijacije rasporeda koja prelazi iz 4-5-1 s Ivanušecom i Oršićem u drugoj liniji u 6-3-1 kada su obojica duboko u zadnjoj.
U nekim situacijama vidjeli smo Modre na protivničkoj strani terena kako markiranjem svakog čovjeka onemogućuju laganu progresiju suparničkih igrača te ih prisiljavaju na duga ispucavanja. Visoko podizanje zadnje linije tu je bilo ključno jer da je obrana ostala duboko, a ostatak momčadi krenuo u presing, nastale bi ogromne rupe u strukturi koje bi ovako tehnički potkovan Krasnodar itekako znao iskoristiti. To je odmah popravilo i kontrapresing u trenutku kada bi lopta bila izgubljena. Ovaj europski Dinamo možda nije nužno poznat po tim agresivnim izlascima i obrušavanju na suparnika na suprotnoj polovici igrališta, ali sinoć je to urodilo plodom, i to u obje faze igre.
Dozirana agresija
Druga prednost agresivnijeg pristupa i više postavljene zadnje linije je bolja povezanost koja je uvelike olakšala igru na tranziciju. Oršić i Ivanušec ponekad bi bili postavljeni duboko, ali kad je Dinamo ugledao priliku za izlazak iz obrambene strukture, krila su se brzo podizala te izbacivala u prazan prostor, pogotovo zato jer je Bruno Petković bio odličan ventil koji može primiriti loptu s čovjekom na leđima, pa čak istog i probiti u nekoliko dodira te onda slati pasove u prazan prostor.
Baš zbog tako dobre Dinamove strukture Krasnodar nije pokazao mnogo u posjedu. Gosti su pokušavali graditi napade u varijacijama 2-2-1 ili 2-1-2 u prvoj fazi napada koju bi dočekao plavi zid u 4-5-1. Rusi su imali ogromnih problema izaći na kraj s tako kompaktnom jedinicom koja nije ostavljala mnogo prostora između linija i kroz sredinu terena. Zbog toga su, baš kao i prvom susretu prošli tjedan, pokušali preopteretiti zadnju liniju te konstantno prijetiti ulascima iz drugog plana. Često bismo vidjeli njihove veznjake kako primaju loptu izvan Dinamova obrambenog bloka te onda šalju oštre dijagonale u prazan prostor ispred Livakovića.
No, upravo bi u tim situacijama Dinamova dozirana agresija i sistematični izlasci na stopere i veznjake potpuno ugušili svaki ruski pokušaj. Uostalom, slična se situacija odvila i kod jedinog pogotka na utakmici.
Kristijan Jakić izašao je iz obrambene strukture kako bi pritisnuo čovjeka na lopti koji gubi posjed u opasnoj zoni. S obzirom na to da je Krasnodar većinu igrača poslao prema zadnjoj trećini, a napade gradio u formaciji 2-1-2, njegova je obrambena linija ostala bez podrške. I tu se opet vraćamo na dobru povezanost Dinamove formacije i brz izlazak ključnih igrača u tranziciji te Petkovićevu poziciju visoko na terenu. Modri su u nekoliko trenutaka uz doziranu agresiju srednje linije stigli u šesnaesterac i zabili.
Drugi dio utakmice prošao je bez previše strasti i uzbuđenja, što je upravo i bila Mamićeva želja.
Ipak je Krasnodar na Maksimir došao ganjati rezultat, dok je Dinamo komotno i s nulom mogao proći u osminu finala. Tu razliku u pristupu mogli smo, uostalom, vidjeti od prve minute susreta koja je proizvela i jednu od rijetkih gostujućih prilika. Već tada smo mogli zaključiti da će Dinamo ponovno vrlo rado predati loptu Rusima te igrati na kontre. No, moramo napomenuti kako su Modri i u posjedu pokazali kvalitetu i staloženost, iako je statistika posjeda i dalje na strani gostiju, pošto su susret završili sa 63 posto lopte.
Konci u rukama
Dinamo je napade gradio s pristupom sličnim onome koji je imao i Krasnodar, ali Rusi su između svojih redova ostavljali mnogo više praznog prostora. Dinamove su akcije naginjale krilima, koja su imala i najbolje prilike za prodor prema zadnjoj trećini. S lijeve strane je Joško Gvardiol odlično je kombinirao s Oršićem i njegovo je progresivno nošenje lopte iz vlastite polovice podizalo tempo te također selilo posjed na povišene dijelove terena. S desne strane moramo istaknuti kombinaciju Ivanušeca, Arijana Ademija te Stefana Ristovskog. Tu se također pridruživao i Lovro Majer, te je preopterećenjem krila stvaran višak i brzim dodavanjima izbacivani ljudi u prazan prostor.
Baš je s te desne strane nekako bila naglašena tehnička strana ove momčadi, pogotovo kad bi se i sam Petković odlučio pomaknuti iz svog središnjeg koridora kako bi u potpunosti prebacio težište napada na taj bok. U tim situacijama vidjela bi se individualna kvaliteta Modrih bez obzira na tehničku snagu njihovih suparnika.
Iako golova do kraja utakmice više nije bilo, Dinamo je kroz svih 90 minuta držao konce u svojim rukama. Djelovalo je to mirno i pod kontrolom, čak i rutinski do neke razine. Nakon ovako stabilne i suverene predstave, dojam je da se ima čemu nadati i u osminu finala, bez obzira na suparnika.
