Kada je Aljoša Vojnović prije nekoliko dana sjeo s Nenadom Bjelicom pretresti aktualne teme vezane za NK Osijek, trener je dao jasnu sliku igre svoje momčadi.
“Nikad mi posjed lopte nije bio bitan”, objasnio je Bjelica. “Ja od svoje ekipe tražim što brži dolazak u suparničku trećinu; meni 55 dodira mojih stopera i bekova ništa ne znači i oni znaju koje mi automatizme želimo razvijati. To su vrlo jednostavni automatizmi, a ono što ja tražim od svojih igrača je to da oni to rade perfektno. Nemaju oni zahtjev u igri da držimo posjed, mi brzo tražimo proboj preko krila jer to je naš način igre. Gdje god sam bio, igrao sam puno preko bokova, ali nije to isključivo način na koji mi želimo dobiti utakmicu. U Peri smo imali igrača koji ima tu kvalitetu, u šesnaestercu igrače koji igraju dobro glavom i one koji imaju dobar ulazak iz drugog plana, pa zašto to ne iskoristiti?”
Problem je jedino u tome što Osijek nije do kraja razvio takav stil nogometa. Odnosno, nije koristio probijanje bokova i napadanje kaznenog prostora onako kako bi to Bjelica htio.
Generalno, Osijek ima problem s davanjem golova. Ramón Mierez je prošle sezone držao sjajnu formu, zabijao je iz svih situacija i na kraju je utrpao 22 prvenstvena gola. Ove sezone se ugasio i Osijek zasad ima samo 29 golova. Osijek puca jako puno; u prosjeku ima 15,5 udaraca po utakmici, što je neznatno manje u odnosu na Hajduk koji u toj kategoriji drži drugo mjesto i osjetno više od Gorice na četvrtom mjestu. Međutim, iz svih tih udaraca Osijek zabija samo 1,45 golova po utakmici i u toj kategoriji je poravnat sa Šibenikom.
Bjelica i Caktaš su savršen par jer jedan drugome nude ono što im je potrebno
Možda i najbolju ilustraciju koliko Osijeku nedostaje dominantni golgeter donosi činjenica da je Rijeka u dosadašnjem dijelu prvenstva imala 52 udarca manje, ali je zabila 13 golova više od Osijeka. Rijeci u prosjeku treba 6,14 udaraca prema suparničkim vratima da zabije gol, a Osijek za jedan pogodak mora pucati 10,69 puta. U takvim okvirima najbolji strijelac momčadi ove sezone je Ivan Fiolić s četiri HNL gola ove sezone. Rijeka ima Josipa Drmića s 14 golova, Hajduk Marka Livaju s 13, a Osijek je stao na četiri gola koja je dobio od veznjaka.
U suštini, to se uklapa u Bjeličinu viziju o dolascima iz drugog plana. Veznjak koji dolazi na ubačaje i zabija golove ideal je igre oslonjene na bočne pozicije. Problem je u tome što to nije baš tako; dapače, uopće nije tako. Fiolić nijedan od ta četiri gola nije postigao tako što je napao kazneni prostor iz drugog plana i ugurao loptu u mrežu nakon što je ona došla s boka. Protiv Lokomotive je ukrao loptu u kaznenom prostoru i iskoristio nonšalanciju suparničkih stopera kako bi poentirao iz blizine; protiv Dinama i Istre je dobro reagirao na dubinske lopte u tranziciji i izašao sam pred suparničkog vratara, a protiv Šibenika je zabio sjajnim udarcem s 30 metara. Zabio je četiri odlična gola u kojima je pokazao da shvaća igru i da je miran u završnici, ali nijedan nije bio nastavak primarnog plana ulaska u završnicu.
Osijeku ne treba kreativac
Zato su Osijek i Mijo Caktaš savršen par. Bjelica u njemu dobiva profil igrača kakav mu je trebao da taj njegov direktni stil igre prodiše.
Caktaš je golgeter. Nominalno je veznjak, najbolje se osjeća kada igra na poziciji desetke, ali riječ je o igraču čija je primarna kvaliteta nos za gol i instinkt u realizaciji napada. Caktaš igra desetku, ali naprosto ne sudjeluje u kreaciji. Odnosno, ako i sudjeluje, ne radi to ni približno tako dobro kao što realizira prilike.
U onih 17 utakmica prvog dijela sezone Caktaš je u prosjeku imao 0,42 ključna dodavanja po utakmici. Sezonu prije je imao i manje od toga, samo 0,36 ključnih dodavanja po utakmici, što ga je držalo među 10 posto najlošijih igrača lige koji su usporedivi s njim po poziciji i minutaži. Što se tiče driblinga, Caktaš u proteklim HNL sezonama drži prosjek od otprilike jednog uspješnog driblinga po utakmici; varira od 0,96 do 1,24, što ga smješta negdje po sredini usporedivih igrača. Dakle, Caktaš nije kreator i ne stvara višak u igri s loptom, iako igra na poziciji desetke. Ne sudjeluje previše u izgradnji napada i ne kreira šanse za druge, a nije ni vrhunski dribler koji će nanizati nekoliko igrača i tako ni iz čega stvoriti prostor za sebe.
No, Osijeku ne treba playmaker i kreativac.
Kao što je Bjelica objasnio, njega ne zanima posjed lopte. Osijek u završnicu dolazi kroz jednostavne automatizme i dominantno preko bokova, tako da je tu utjecaj desetke na kreaciju puno manji nego u momčadi koja želi kontrolirati loptu i koristiti sredinu terena za organizaciju napada.
S druge strane, Caktaš ide debelo preko tri udarca po utakmici, što ga čini ponajboljim igračem lige i drži ritam od 20-ak golova po sezoni. U sezoni 2018./19. — prvoj punoj sezoni otkako se vratio u HNL nakon epizode u Rusiji — zabio je 19 golova. Pretprošle sezone je dao 20 komada, a prošle je stao na devet u 17 odigranih utakmica prije nego što je izbačen iz momčadi. Čovjek je najbolji Hajdukov strijelac u povijesti HNL-a, rođeni golgeter s nosom za gol.
Ključ Caktaševe efikasnosti je u njegovu kretanju bez lopte. Jako dobro čita prostor ispred sebe, zna prepoznati zone koje može napasti i ima instinkt za prepoznati gdje će lopta doći. To je urođeni talent, jednako kao što je dribling urođen potencijal. Do ta tri udarca po utakmici Caktaš ne dolazi jer ga suigrači konstantno traže loptama, nego zato jer napada njihova dodavanja iz drugog plana. Razmišlja kao napadač i kreće se kao napadač, ali pogotovo je efikasan ako ispred sebe ima fizički jakog napadača koji će mu pomoći tako što će fiksirati suparničke stopere.
Cijena koju (ne) treba platiti
U tom kontekstu u Mierezu ima odličnog partnera. Argentinac ove sezone jako teško daje golove, ali ponovo je jako dobar u skoku. Postotak duela na tlu pao mu je u odnosu na prošlu sezonu, ali u zraku je i dalje ponajbolji napadač lige s 2,7 osvojenih zračnih duela po utakmici. U praksi to znači da se obrana pri centaršutu ne može koncentrirati samo na Caktašev dolazak iz drugog plana. Mierez je nevjerojatno fizički jak što ga čini opasnim na skoku i s njim moraju skakati dvojica obrambenih igrača, a to otvara rupe u koje se može doći iz drugog plana.
Ukratko, Bjelica i Caktaš su savršen par jer jedan drugome nude ono što im je potrebno.
Caktaš nije kompletan nogometaš. On je specifičan tip veznog igrača; njegov stil igre je nevjerojatno učinkovit i opasan po gol, ali nije univerzalan. Ne možete ga ubaciti u bilo kakvu ekipu i očekivati da bude nositelj igre. Potrebno mu je prilagoditi sustav, skinuti s njega teret kreacije i podrediti mu taktiku da do izražaja dođu njegove igračke kvalitete. Ne možete živjeti u iluziji da ćete mu baciti loptu i pustiti ga da stvori nešto iz ničega s loptom u nogama jer nije igrač koji će povezati linije; morate mu prilagoditi kontekst igre da može funkcionirati tako da se kreće bez lopte i dolazi u završnicu kao golgeter.
Nagrada je jasna: Caktaš nudi 20 golova u sezoni, a svaki trener treba odgovoriti sebi vrijedi li to prilagodbe njegovom stilu igre ili je to previsoka cijena koju momčad treba platiti. Ono što Caktaša i Bjelicu čini savršenim parom jest to da Osijek taj kontekst ne mora prilagođavati.
Bjelica već igra onako kako Caktašu odgovara i, kada se Caktaš fizički dovede u red, mogao bi biti vrlo opasan taktički dodatak Osijeku koji trenutno za jedan gol mora pucati 10 puta i kojem najbolji strijelac trenutno ima četiri gola. Osijeku koji je, usprkos svemu tome, i bez Caktaša bio u borbi za naslov.
