Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što ćemo s Mandžom?

Ima li smisla kopirati Allegrijev Juventus i igrati s Mariom Mandžukićem na krilu?

Zadnja izmjena: 24. ožujka 2017. Goran Stanzl/PIXSELL

Znate one priče o uspjesima čelično organiziranih Nijemaca, fanatično discipliniranih Talijana i filigranski sinkroniziranih Španjolaca? Naravno, mnogo toga uspjeha počiva na tome što te tri zemlje između sebe imaju 180 milijuna stanovnika i milijarde eura ulaganja u infrastrukturu i znanje, kao i tradiciju. Međutim, jako zanemaren dio njihova recepta počiva na tome što svaka od spomenutih reprezentacija u domaćem prvenstvu ima klub iz kojeg može povlačiti po nekoliko igrača.

Nogomet je evoluirao. Taktički su koncepti – kako u napadu, tako i u obrani, ali i u tranziciji – u svega desetak godina napravili kvantni skok, nevjerojatno zakompliciravši način na koji se nogomet igra. Prve su to osjetile upravo reprezentacije. Izbornik prosječno ima 40-ak treninga godišnje i u tom je periodu teško pripremiti momčad za različite suparnike te istovremeno dizajnirati i uigrati složene mehanizme u različitim fazama igre. Klubovi su taktički napredovali i poboljšali sistematizaciju igre, dok su reprezentacije ostale pomalo rudimentarne zbog nedostatka vremena za uigravanje.

Jedini način da se to kompenzira je da izbornik ‘uveze’ mehanizme na koje su navikli igrači u klubovima.

Tako, kad Italija na travnjak pošalje Gianluigija Buffona i ispred njega postavi obranu u sastavu Andrea Barzagli – Leonardo Bonucci – Giorgio Chiellini, izbornik ne dobiva samo tri najbolja stopera koja ima na raspolaganju i iskusnog vratara, nego istovremeno preuzima čvrstu osnovicu momčadi iz klupskog nogometa, iz Juventusa. S takvom obranom reprezentacija ne ovisi samo o njihovoj kvaliteti, nego preuzima i određene mehanizme. Jako pojednostavljeno rečeno – njihovu uigranost.

Dakle, izbornik odmah u startu praktički ima riješene mehanizme u jednoj fazi igre i ima jako dobru polazišnu točku za slaganje ostatka momčadi i uigravanje novih mehanizama. Slično je bilo i s Njemačkom koja vuče osnovu iz Bayerna i u kojoj je bilo jasno vidljivo kako promjene u stilu igre Bavaraca znače i promjene u stilu reprezentacije.

Vatrena Juventusova krila

Male zemlje nemaju taj privilegij dominantnog kluba koji će unaprijed posložiti barem jednu fazu igre reprezentacije. Iznimka je samo možda Nizozemska, u kojoj je rad u omladinskim kategorijama diljem zemlje prilično unificiran i dominantna formacija 4-3-3 s dominantnim stilom igre olakšava slaganje reprezentacije. Međutim, kako sve više mladih igrača odlazi van, akademije su prisiljene prilagođavati svoj rad i dodatno se specijalizirati, tako da je objašnjiv reprezentativni sunovrat koji Nizozemska doživljava.

Dugoročno gledajući, podređivati igru Mandžukiću nema smisla. A samo se tako iz njega može izvući maksimum

Postavlja se logično pitanje, ima li Hrvatska priliku uvesti neke mehanizme i tako obogatiti igru?

Solidna količina igrača u reprezentaciji je prošla kroz Dinamo. Ipak, igrali su u različitom vremenu, s različitim trenerima i pod različitim stilovima, tako da je njihova kompatibilnost i uigranost zanemariva. Oni nemaju zajedničke osnove kojima se mogu vratiti, tako da nizozemski model otpada. Ostaje vidjeti ima li u aktualnim klubovima neka konekcija koja može dati rezultate.

Više od jednog reprezentativca daju Juventus, Real Madrid, Inter, Fiorentina i Dinamo. I po imenima klubova to nije nimalo loša osnovica, makar svi osim Dinama davali samo po dva igrača. Otpisavši Dinamov trio kao marginalan (izuzevši Josipa Pivarića, zbog toga što je Dominik Livaković treći vratar a Marko Lešković peti ili šesti stoper i neće igrati), ostaje vidjeti što mogu ponuditi ostali europski velikani.

Milan Badelj i Nikola Kalinić igraju u različitim linijama. Ne možeš preuzeti mehanizme kad su dva igrača gotovo pa nepovezana u igri, kao što su to centralni vezni i centralni napadač. Što se Real Madrida tiče, Luka Modrić i Mateo Kovačić igraju u istoj liniji i to je potencijalno fantastičan potencijal. Ipak, rijetko igraju zajedno i zapravo Kovačić većinu svojih minuta dobiva kao izravna zamjena za Modrića u paru s Tonijem Kroosom, tako da je i njihova iskoristivost u kontekstu uigranih mehanizama krajnje dvojbena. Inter ima problem  – u dvije godine promijenio je tri trenera i prvenstveno je upitno postojanje jasnih struktura igre u samoj ekipi, a onda postoji i problem povezanosti i ovisnosti Marcela Brozovića kao dinamičnog veznog igrača s Ivanom Perišićem na krilu.

Ostaje nam, dakle, gledati u smjeru Juventusa jer ondje imamo dvojicu koju možemo iskoristiti.

Rog kao kopija Dybale

Baš je Mario Mandžukić dugo vremena bio kritiziran zbog svoje igre u reprezentaciji. Ako se stvari gledaju hladno i bez emocija, za to je bilo sasvim dobrih razloga. Naime, on jednostavno nije kompatibilan ostatku naše reprezentacije i zbog toga pati i igra ekipe i njegov učinak.

Jednako kao kod slaganja momčadi, postoji kontekst koji se kod ocjene igrača jako zanemaruje. U Bayernu pod Juppom Heynckesom Mandžukić je igrao strašno, jer su mu gotovo sve stvari išle u prilog. Bayern je dominirao; većina kreacije – kako u postavljenom napadu, tako i u tranziciji – bila je na krilima, a njegov se zadatak svodio na hrvanje sa stoperima u kaznenom prostoru i egzekuciju, potpuno old school pristup shvaćanju uloge napadača. Na sličan ga je način koristio i Slaven Bilić na Euru 2012., često u paru s Nikicom Jelavićem – podredio je igru napadačima i stvari su funkcionirale.

Kad se kontekst promijenio, kad su od njega i u Bayernu i u Atlético Madridu i u Juventusu tražili doprinos u kreaciji, izgubio je svoju vrijednost. To je i dalje isti onaj igrač iz Bayerna za kojeg su mnogi tvrdili kako spada među najbolje svjetske napadače, samo što se sada od njega traže druge stvari. Problem je što on te stvari ne može pružiti, a moderni nogomet nužno treba tako nešto. Zbog toga ga je Massimiliano Allegri prekomandirao na krilo. Dakle, Hrvatska napokon ima dva igrača u istoj liniji u velikom klubu, koji igraju skupa i dovoljno su kompatibilni, a klub ima mehanizme koje se isplati kopirati. Pitanje je samo isplati li se taj potez.

Jednokratno, ako gledamo samo utakmicu s Ukrajinom – isplati se.

Ukrajina će igrati 4-1-4-1, bit će jak pritisak na Modrića, a izostankom Perišića Hrvatska u kadru nema drugo krilo. Logično bi onda bilo postaviti momčad u kojoj će Mandžukić i Marko Pjaca igrati na krilima onako kao što igraju u Juventusu, instalirati Kalinića u centralnu ulogu u kojoj će imati slobodu kretanja prema sredini teren,a gdje će moći kombinirati s Modrićem i Badeljom, a onda će Mandžukić moći ulaziti iza njegovih leđa okupirati stopere. Možda bi najidealnija kopija Paula Dybale bio Marko Rog, koji ima i dribling i radijus kretanja, ali teško je očekivati da će se Ante Čačić odlučiti na taj potez.

Ako gradimo momčad na određenim temeljima, onda je od imena igrača važnije kakve karakteristike imaju. Ivan Rakitić i Mateo Kovačić su u ovom trenutku bolji igrači od Roga, ali on bi bio kompatibilniji ostatku momčadi i logičnim postavkama igre koje uvjetuje prednja trojka. Samo, u slučaju negativnog rezultata bilo bi teško objasniti zašto su prvotimci Reala i Barce ostali na klupi, bez obzira što je to taktički ispravno rješenje – tako da očekujemo ziheraško postavljanje igre.

Kome podrediti igru?

Dugoročno, kopirati Juventus s Mandžukićem na krilu se ne isplati.

Mandžukićev zenit polako prolazi, kao napadač već neko vrijeme ne daje optimalan doprinos, a Allegri mu je tek našao načina za produžiti karijeru koristeći ga kao neko hibridno krilo. Samo što Hrvatska nije Juventus; nemamo dovoljno prodorne bekove koji mogu dati širinu igri koju Mandžukić ne daje, a istovremeno imamo i mnogo bolje krilo u kadru – Ivana Perišića. Podređivati igru Mandžukiću nema smisla, a samo se tako iz njega može izvući maksimum.

Naš prvi i glavni igrač jest i mora biti Luka Modrić. Logično je i normalno graditi igru na njegovim sposobnostima i navikama, sve podrediti njemu i pokušati ga maksimalno iskoristiti. Nevolja je jedino što on nije kompatibilan s nekim drugim zvijezdama u ekipi. Recimo, treba napadača koji je aktivan i koji sudjeluje u igri (kao što to rade Kalinić i Andrej Kramarić) i tu teško da ima mjesta za Mandžukića. Ako mu Badelj čuva leđa, treći igrač u sredini terena treba, za razliku od Rakitića, biti dinamičan kao što su to Brozović, Rog ili Mario Pašalić.

Hrvatska nema polazišnu točku po kojoj može slagati momčad niti će uspjeti u dogledno vrijeme naći klub čiji će mehanizam moći preuzeti. Male zemlje nemaju taj privilegij. Ali ponekad male zemlje imaju privilegij dominantnog igrača koji može biti polazišna točka reprezentacije – onaj čije kvalitete želite iskoristiti i na njima graditi uspjeh.

Mario Mandžukić već neko vrijeme nije taj igrač.

Usprkos već solidnim godinama i osjetljivosti na ozljede, taj igrač je Luka Modrić. Samo što onda Modriću treba prilagoditi čitavu igru. Bez ikakvih kompromisa. Izbornik jako dobro zna da najbolja postava nije nužno i postava s najzvučnijim igračima. Ima li hrabrosti riskirati i ostaviti neke od najzvučnijih imena na klupi, olakšati igru Modriću i podignuti vrijednost ekipi?

Odgovor na to pitanje ionako svi već znamo.

Ne propusti top članke