I Nenad Bjelica je svjestan toga. Kad već drugi derbi dobijete udarcem iz slobodnog udarca i kad već drugi derbi suparniku prepustite 60-ak posto lopte, kad razvijete prepoznatljiv stil igre kojim ste došli u osminu finala Europske lige, onda ovisite o tome da vam prvi stoper bude ovako konstantno dobar kao što je Théophile-Catherine.

A to onda trebate platiti.

To što je Dinamo dobio prilično slučajnim golom iz slobodnog udarca ne znači da to nije zaslužio. Nogomet je takav sport da nema opciju zasluženih ili nezasluženih pobjeda, postoji samo pobjeda. Zaslužiš isključivo ono što si uspio stvarno napraviti na terenu, a tu je Dinamo — za razliku od Hajduka — odradio ono po što je došao. Nije to bila neka sjajna partija, Dinamo je imao tek četiri udarca, jedan korner i 41 posto posjeda lopte, ali plan igre koji je toliko puta ove sezone demonstriran u Europi ispunjen je na rutinu i kvalitetu kadra.

Ključna Šunjićeva uloga

“Zasluženo slavimo iako nije bila neka ljepotica od utakmice”, izjavio je Bjelica nakon utakmice. “Imali smo Hajduk pod kontrolom, limitirali smo ih. U ofenzivi smo mogli puno bolje, nedostajalo nam je kreativnosti. Htjeli smo limitirati Hajduk kroz sredinu, zatvorili smo međuprostore.”

Bjelica je pozicioniranjem Damiana Kądziora blizu Amera Gojaka radio gužvu na lijevoj strani Hajdukova napada, ondje gdje su Jairo, Hamza Barry i Domagoj Bradarić. Tu Hajduk otvara napade i na toj strani ih realizira, a Bjelica je odlučio zagušiti taj dio terena uskim i nisko postavljenim krilom, postavljajući drugo krilo široko prema aut liniji. Međutim, krila su dobila lakši dio posla i uspješnost plana je u suštini počivala na sposobnosti Ivana Šunjića da pokrije sredinu terena, što je on radio maestralno.

Teško je dovoljo naglasiti koliko je Šunjić bio ključna figura derbija. Držao je ogromnu površinu terena, čime je omogućio da Kądzior i Gojak kontroliraju lijevi halfspace, a da na suprotnoj strani Mislav Oršić može markirati Hajdukova desnog beka. Uz taj jako teški zadatak, u kojem je morao pokrivati prostor i lijevo i desno i iza sebe, iskakao je prema Darku Nejašmiću i cijelu utakmicu držao pritisak na njemu, onemogućujući ga da okreće stranu i da radi razliku u posjedu lopte.

Oreščanin je svoje napravio — Hajduk ima osnovu, igra dobar nogomet i ima razloga biti zadovoljan. Sad je došlo vrijeme da svoj posao odrade oni u uredima

Doduše, nešto ključnih stvari se nalazi i u onome što Siniša Oreščanin ima na raspolaganju i što uopće može poslati na teren.

“Imamo još ciljeva, radimo svaki tjedan na tome, želimo čuvati neku statistiku za nas, mi smo danas odradili svoje”, izjavio je Emir Dilaver. “Hajduk je dobro igrao, postavili su se fino, imali su nekih situacija i loših dodavanja. Ali borili su se, imaju dobre igrače naprijed, dobre automatizme.”

Slično kao što je Bjelica ispunio svoj plan, ispunio ga je i Oreščanin. Utakmica sigurno nije bila lepršava ni pretjerano atraktivna, nije bila možda ni svima zanimljiva, ali vidjeli smo dvojicu trenera koji jasno znaju što taktički žele i imaju metode kako doći do toga. Kao što Dilaver kaže, Hajduk je imao dobre automatizme i jasno je vidljiv trenerov potpis. Samo što ne može trener ući u teren i odraditi egzekuciju umjesto igrača.

Bjelica je pozicioniranjem krila i stavljanjem opterećenja na Šunjića preuzeo koncepcijski rizik. To je funkcioniralo, ali Hajduk je na desnoj strani zbog asimetrične postavke veznjaka imao situaciju tri protiv tri. Problem je u tome što ondje nema profil igrača koji može stvoriti višak.

Rješenje za napad

Bassel Jradi je podizanjem Šunjića na Nejašmića konstantno dobivao prostor između linija koji nije mogao iskoristiti. Koliko on god svojom disciplinom u pozicioniranju, sposobnošću da odradi veliku frekvenciju akcija i fizičkom staturom bio vrijedan za taktičke zadatke i održavanje dobre geometrije na terenu, Jradi je tehnički sirov i teško obrađuje loptu u malom prostoru. Zbog toga mu stoper nije ni slao okomitu loptu, iako je bilo mjesta za to. Tu Hajduk treba sasvim drugačiji profil, treba okretnog igrača koji može primiti loptu u međuliniji, stvoriti višak driblingom u malom prostoru i izbaciti suigrača u šansu.

Drugi dio priče je Fran Tudor, koji je upao kao taktičko iznenađenje i dobio ulogu sličnu onoj koju je imao kad je na Hajdukovoj klupi bio Damir Burić. Međutim, Tudor je igrač energije i napadanja prostora, jako teško kreira sam za sebe i jako se teško može izboriti za priliku. Oreščanin je s njim želio dobiti dimenziju više u povratnoj trci i presingu, ali ako je Jradi krivi profil igrača za potrebe momčadi, onda je sasvim jasno da na poziciji napadača nema baš nikakvog izbora. Ima i ideju i automatizme, ali jednostavno nema igrača koji će to realizirati.

Ádám Gyurcsó je u Puli protiv Istre — u jednom poluvremenu koliko je odigrao, u ukupno 49 minuta igre — imao tek 13 točnih dodavanja, a od sedam duela u koje je ušao nije dobio niti jedan jedini. Dvaput je pokušao proći driblingom i oba puta bezuspješno, jednom je pokušao uzeti loptu i opet bezuspješno. Zapravo, jedino što je uspješno napravio bio je slobodni udarac kojim je zabio gol, ostalo je više-manje bilo beskorisno ili barem bezuspješno. Slično je igrao i protiv Slaven Belupa, kada je u točno 60 minuta imao 17 točnih i čak 10 netočnih dodavanja, od osam duela dobio je samo tri, a zadnji put je imao više osvojenih duela nego izgubljenih protiv Gorice kad je u 30 minuta na terenu, gdje je imao devet točnih i šest pogrešnih dodavanja, ušao u jedan jedini duel — i taj, doduše, dobio.

Mirko Ivanovski i Tudor su pokazali da nisu rješenje za napad, ali to rješenje definitivno nije ni Gyurcsó. Ni koncepcijski, jer je čisto pravocrtno krilo za kojeg u ovoj formaciji nema mjesta, ni formom, jer se ne može sastaviti s loptom i duelom, a ni talentom, barem ne protiv tako dobrog stoperskog para kao što su Théophile-Catherine i Dilaver.

Kupovati jeftino

Na zadnjem derbiju na Maksimiru, prije tri i pol mjeseca i devet prvenstvenih kola, Hajduk je do Dinamova kaznenog prostora došao tek šest puta. Imao je tada Hajduk 61 posto lopte u nogama, što je brojka slična onome što je imao na Poljudu, ali je bilo jasno vidljivo da nakon četiri utakmice pod novim trenerom nedostaju neke stvari koje su naprosto pitanje osnova — stvari koje su neki igrači imali, ali većina njih nije.

Oreščanin je svoj posao odradio, cijela momčad je te osnove usvojila u tek jednom prvenstvenom krugu. Hajduk je ovaj put iz svojih 59 posto posjeda do kaznenog prostora došao 19 puta i imao je jasnu ideju što tamo treba napraviti. Više od toga jedan trener teško može napraviti protiv ovakvog ozbiljnog Dinama; pa Benfica je u 120 minuta utakmice u Lisabonu u dominantnoj utakmici došla do kaznenog prostora samo 23 puta.

Oreščanin je svoje napravio — Hajduk ima osnovu, igra dobar nogomet i ima razloga biti zadovoljan. Sad je došlo vrijeme da svoj posao odrade oni u uredima: Marin Brbić, Saša Bjelanović i Nadzorni odbor, koji nemaju razloga biti zadovoljni.

Ovaj derbi je još jedan jasan pokazatelj kako je vrijeme da dovedu jednog ili dvojicu igrača koji će biti u stanju stvarno odraditi ono što treba kad se dođe u zadnju trećinu. Da skupe hrabrost i ulože u igrača koji će odgovarati profilom onome što traži trenerova ideja, igrača koji će biti skautiran na većem uzorku utakmica i koji će vrlo vjerojatno biti papreno skup. Ne trebaju im beširovići i mikulići ovog svijeta dovedeni ovo ljeto koji su alibi-dovođenja; derbi je jasno pokazao da im treba ozbiljan igrač točno određenog profila koji će biti ciljano pojačanje jer trener je ostale stvari relativno solidno posložio.

I trebaju pritom shvatiti jednu stvar. Koliko god taj igrač bude koštao, opet će biti neusporedivo jeftiniji od Gyurcsa i Ivanovskog jer uvijek je najskuplje kupovati jeftino.