Kada je Torino došao po Amera Gojaka, transfer se činio kao pitanje formalnosti. Dinamo je na licu mjesta dobio 500.000 eura za jednogodišnju posudbu, a Torino se obavezao automatski isplatiti još 5,5 milijuna i finalizirati transfer ako Gojak u 10 prvenstvenih utakmica te sezone nastupi u prvih 11. Taj uvjet se činio kao nešto što će Gojak, ne bude li nekih nepredviđenih okolnosti i teških ozljeda, bez problema ispuniti.
Tih šest milijuna eura u modernom nogometu nije neki nezamislivo veliki novac ako gledamo iz perspektive financija kluba iz Serie A. Uostalom, Torino je paralelno s Gojakovim transferom dogovorio prijelaz Simonea Verdija iz Napolija i to ga je koštalo 22 milijuna eura u odšteti. Međutim, šest milijuna eura za Torino nije ni mali novac. Gojakov transfer bio bi 15. najveći u povijesti kluba i, s obzirom na to da je Torino samo šest puta isplatio iznos veći od 10 milijuna eura, činilo se da Talijani ozbiljno računaju na Gojaka i da će mu dati šansu da se dokaže.
Stvar je bila u tome što je ta šansa bila ograničena. Gojak je odradio ukupno 15 utakmica u Serie A, ali samo devet puta je bio u prvoj postavi i u zadnjih 10 kola su dobro pazili da slučajno ne upadne u sastav kako ga ne bi morali otkupiti. Razlog zbog kojeg ga je Torino vratio natrag u Dinamo je upravo taj što šest milijuna eura za Torino nije mali novac. Za taj iznos treba netko tko će u veznom redu konstantno činiti razliku, a Gojak nije ono što su u Torinu zamislili da jest.
Utakmica protiv Osijeka je najbolji primjer toga.
Dinamo s njim i Mišićem ne može graditi tečne napade, pogotovo ne protiv jakih momčadi koje imaju kvalitetne igrače kakvi mogu dobiti individualne duele u obrani
Da se razumijemo, Gojak nije problem niti je glavni razlog zašto je Dinamo protiv Osijeka osvojio samo bod. Ne bi bilo pošteno na njega svaliti krivicu za to što Damir Krznar nije pronašao način kako probiti bunker koji je Nenad Bjelica postavio na Maksimiru. Međutim, Gojak nije ni rješenje. Odnosno, on je rješenje s manom.
Ako analizirate utakmice koje je Torino gledao prije nego što je pomislio kako bi bila dobra ideja kupiti Gojaka, možete vidjeti zašto je izbor pao upravo na njega. Dinamo je igrao s Nikolom Morom i Arijanom Ademijem u sredini terena, a Gojak je bio spona između njih dvojice. Odlično se kretao bez lopte, imao je odličnu energiju, a svojim igračkim karakteristikama na travnjak je odjednom donosio i malo More i malo Ademija.
Dodavanja koja nisu svrsishodna
Ovaj dio s energijom nije sporan. Gojak je protiv Osijeka odradio 68 minuta i — premda nemamo točne podatke — ostaje dojam da je jedan od predvodnika momčadi po pretrčanim kilometrima. Uostalom, dueli su odličan indikator energije. Gojak je osvojio dva od tri duela na tlu te tri od četiri duela u zraku, a tih sedam duela je bilo razasuto duž desne strane terena. Najdublji duel mu je bio na vlastitoj polovici, nekih 20-ak metara udaljen od gola, a najistureniji je bio u suparničkom kaznenom prostoru. Gojak se ne vuče po terenu i ne prešetava se čekajući da dobije loptu.
Problem je u tome što nudi malo More i malo Ademija, ali nije ni jedan ni drugi.
U 68 odigranih minuta utakmice protiv Osijeka Gojak je imao 35 točnih dodavanja. S obzirom na to da je igrao centralnog veznog igrača u momčadi koja je loptu držala preko 80 posto vremena, to i nije neki pretjerano velik broj. Dapače, riječ je o relativno malo odigranih dodavanja. Međutim, puno veći problem od kvantitete bila je kvaliteta; kakva su to bila dodavanja, koliko brza i koliko je prostora osvojio s njima.
Osijek je, najjednostavnije rečeno, igrao bunker. Bjelica se nakon vodstva odlučio na zatvaranje utakmice još dubljim povlačenjem u zonsku obranu koja je svojom kompaktnošću za primarni cilj imala oduzeti Dinamu mogućnost da igra kroz prostore među linijama. Glavni način za to razbiti je ubrzati protok lopte i pomicati tu zonu dok se ne otvori prostor. To je ono što je Moro radio dok je bio u Dinamu.
Gojak nije takav igrač. Nijednom u svojih 35 dodavanja čovjek nije okrenuo stranu. Imao je jedan pokušaj dugom loptom prebaciti težište na suprotno krilo i promašio je Mislava Oršića za 20-ak metara.
Gojak nije organizator igre. On ne griješi; nema loša primanja niti loptu po svaku cijenu gura u bunar. Protiv Osijeka je svojim pogreškama — bilo krivim primanjem, neuspjelim driblingom, izgubljenim duelom ili netočnim dodavanjem — sedam puta izgubio loptu, a u cijeloj prvoj postavi Dinama samo je Komnen Andrić imao manje, što je i logično jer lopta nije dolazila do njega dovoljno često da je uopće može izgubiti. Dakle, nije da će Gojak ukopati momčad svojim dodavanjima i da je katastrofalan u predaji lopte. Dapače, vrlo je pouzdan. Međutim, njegova dodavanja ne da nisu kreativna nego nisu niti svrsishodna u stvaranju prostora; ne daju ritam posjedu niti osvajaju prostor.
Kada igra s igračem kao što je Moro, taj dio priče se kompenzira. Takav organizator igre je toliko dominantan na lopti da mu Gojak služi kao neka vrsta releja kojeg može koristiti za prijenos lopte. Dobro se kreće, ne griješi i ako ga suigrač stavi u dobre pozicije Gojak zbilja izgleda kao netko tko konstantno pomaže u izgradnji igre.
Nedostaci u kreaciji i završnici
Josip Mišić je kompletan vezni igrač. Stabilan je, fizički jako dobar, pouzdan je na lopti, ali nema viziju igre kakvu je imao Moro da bi mogao koristiti Gojaka kao relej u posjedu lopte. Mišić ili treba Filipa Bradarića koji će na sebe preuzeti veći dio kreacije, ili u najboljem slučaju ravnopravnog partnera s kojim će organizirati igru, a kada se vratite na činjenicu da je Gojak u 68 minuta utakmice u kojoj Dinamo ima 80 posto posjeda imao 35 dodavanja i nula okretanja strane, onda je jasno da on nije taj.
Međutim, ako Gojak već nije Moro i ne može dati gotovo ništa u kreaciji, što je okidač za još dublje spuštanje Brune Petkovića — koji se toliko često spuštao i ispod centra kako bi primio loptu te omogućio momčadi da prenese loptu u završnicu u kojoj nedostaje on jer se mora spustiti do centra — onda mora biti Ademi.
Na stranu Ademijeve liderske osobine, ono što Ademija čini posebnom figurom u veznom redu njegova je sposobnost dolaska u završnicu iz drugog plana. Igrača koji se može braniti kao Ademi ćeš još i naći, ali onoga tko će usput zabiti toliko važnih golova vrlo je teško iskopati.
Gojak može biti takav igrač. Protiv Osijeka je skupio četiri udarca; jedan u okvir gola i tri čista promašaja. Od svih igrača na travnjaku, samo je Mislav Oršić pucao više, a on izvodi prekide. Dakle, Gojak dolazi u šanse. Ima dobre dubinske kretnje, priključuje se iz drugog plana i pronalazi nebranjeni prostor koji može iskoristiti kako bi došao u poziciju za udarac. Možete to nazvati instinktom, možete nazvati igračkom inteligencijom ili kako god želite, ali Gojak dolazi u prilike za udarac kada se suparnik brani na način da je tih prilika malo.
Ono što ga razlikuje od Ademija je to što Ademi takve prilike zabije, a Gojaku nedostaje koncentracije, tehničke kvalitete u samom udarcu i mirnoće u završnici. Udarci budu pogotovo loši u utakmicama u kojima nema prostora i kada je pod pritiskom. Ademi ni u jednoj HNL sezoni nije zabio više od tri gola, ali redovito je strijelac protiv Hajduka, Rijeke ili Osijeka. Za usporedbu, Gojak je u samo jednoj utakmici zabio četiri komada, ali to je bilo u pobjedi 6:0 protiv Cibalije.
Gojak je, s obzirom na situacije u koje je ulazio, morao zabiti gol protiv Osijeka. Dinamo s njim i Mišićem ne može graditi tečne napade, pogotovo ne protiv jakih momčadi koje imaju kvalitetne igrače kakvi mogu dobiti individualne duele u obrani. Dodatno, u pokušaju da im Petković pomogne s kreacijom, Krznar gubi jednog čovjeka u završnici. Kada lopta ne ide dovoljno brzo — ne najbitniji, ali svakako jedan od razloga zašto ne ide dovoljno su i Gojakovi kreativni limiti — onda treba kompenzirati ta dva nedostatka dolaskom u završnicu iz drugog plana i opasnošću po gol jer to je jedini način da opravda onih šest milijuna eura koje je Torino bio spreman isplatiti Dinamu.
Protiv Osijeka nije uspio i posljedica je da iz derbija svatko doma nosi po jedan bod.
