Zašto je cilj bio četvrtfinale? Zato što sedmoplasirana momčad ima zagarantiranu pozivnicu na kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre, čiji se sudionici pune dominantno s ovog natjecanja. Hrvatska je propustila prošle Igre i situacija u kojoj ne bi uhvatila niti mjesto u kvalifikacijama razbila bi iluziju bilo kakve konkurentnosti na velikoj sceni. Međutim, stvari su se tako posložile da nema neke suštinske razlike između devetog mjesta i scenarija u kojem bi se Hrvatska plasirala u četvrtfinale i u njemu izgubila od Švedske. Ovo je sada neuspjeh, a to bi valjda bio uspjeh. Što je suludo, jer zbilja nema neke stvarne razlike između šestog i devetog mjesta.

Matematika je jednostavna. Na Olimpijskim igrama natječe se 12 reprezentacija; šest koji će plasman izboriti izravno i još šest koje će doći iz triju kvalifikacijskih grupa od po četiri reprezentacije. Jedna od tih šest s izravnim plasmanom je Francuska kao domaćin Igara, tako da se automatski oslobađa još jedno mjesto za kvalifikacije iz kvote Svjetskog prvenstva. To znači će na jedan od triju turnira biti pozvana i osmoplasirana momčad. Ali izravni plasman na Olimpijske igre, osim domaćina, imaju svjetski prvaci i pobjednici europskog, afričkog, azijskog i američkog kontinentalnog natjecanja.

Problem nije to što će Horvat dobiti otkaz. Problem je u tome što ga neće dobiti na temelju analize, nego na temelju impulzivne odluke

S obzirom na to da su u četvrtfinalu Egipćani, za koje se očekuje da će s lakoćom osvojiti Afričko prvenstvo na domaćem terenu te sve europske reprezentacije među kojima treba tražiti najveće favorite za osvajanje Europskog prvenstva koje će se iduće godine održati u Njemačkoj, u kvalifikacije će gotovo sigurno voditi i deveto, a vjerojatno i 10 mjesto. Zanemarive su šanse da afrički prvak bude netko osim Egipta i da istovremeno europski prvak bude neko izvan kruga koji zatvaraju Francuska, Danska, Njemačka, Švedska, Norveška, Španjolska i Mađarska.

U tom je kontekstu sasvim svejedno je li Hrvatska u Švedskoj završila šesta ili deveta. Onaj bod protiv Danske bio je presudan da praktički osigura mjesto na kvalifikacijskom turniru i da tako, u suštini, postigne ono što je zadano kao temeljni cilj.

Linija očekivanja

I tu dolazimo do ključnog pitanja: je li ovo Svjetsko prvenstvo zapravo bilo uspjeh ili neuspjeh? Jer ako nam nije ispod časti kao uspjeh proglašavati četvrtfinale, zašto bi nam ispod časti bilo prihvatiti da smo cilj osigurali kao deveti?

Možda i najveći problem hrvatskog rukometa je što se puno toga podrazumijeva. Eto, podrazumijeva se da je Hrvatska velesila koja ne može biti deveta. Podrazumijeva se kvaliteta igrača, kreativnost u napadu i da je obrana toliko dobra da može izvlačiti momčad iz problema. Podrazumijeva se da svi igraju na snagu, a da mi igramo na imaginaciju. Podrazumijeva se da nama ne trebaju shematizirani napadi jer su naši treneri prije 40 ili 50 godina modernizirali taj sport do te mjere da su svi ostali kopirali ono što su oni radili. Podrazumijeva se i to kako se razvijaju mladi talenti, to da najbolji juniori i kadeti u pravilu ne igraju obranu jer ih treneri odmaraju kako bi u napadu mogli zabiti desetak golova i naravno da se podrazumijeva da na seniorskom nivou ne mogu održati takvu dominaciju, a obranu nikad nisu naučili igrati.

Uostalom, kada se podrazumijeva nacionalni prvak i vječiti rukometni despoti, pa zašto se ne bi podrazumijevalo i sve ostalo?

To podrazumijevanje vodi do toga da nema previše prostora za tumačenja i zdrav razum. Plasman u četvrtfinale je dobar, deveto mjesto je loše. I to je to. Povučena je nasumična linija proizvoljnih očekivanja i s jedne strane je sve super, a s druge strane te iste linije sve je katastrofa.

Hrvatska jest završila kao deveta, ali katastrofa je izbjegnuta i postignut je rezultat koji je zapravo prihvatljiv i koji je postavljen kao cilj prije odlaska u Švedsku. Biti deveti nije niti može biti protumačeno kao uspjeh, ali ne postoji niti neka bitna razlika od petog ili šestog mjesta. Što daje odgovor da deveto mjesto nije ni toliko veliki neuspjeh.

Ovo nije pokušaj obrane Hrvoja Horvata. Dapače, on je više puta pokazao da nije spreman nositi se s pritiskom pozicije izbornika hrvatske rukometne reprezentacije i pozornošću javnosti koja dolazi s tom pozicijom. Veći dio vremena jednostavno nije odavao dojam čovjeka kojem je jasno da više nije u svom zaštitnom mjehuriću ljudi među kojima je on “mali Cvebin” i koji poznaju rukomet, nego je preuzeo javnu poziciju koja nudi priliku za stvaranje trenerskog imena, ali daje hrpu izazova s kojima se treba usporedno nositi. Tipa, da račune polaže ljudima koje vjerojatno ne smatra adekvatnim sugovornicima i koji su daleko izvan njegovog mjehurića rukometnih fanatika.

Horvat nije za izbornika

Željko Babić i Lino Červar su također imali medijske nastupe koji su bili, u najmanju ruku, osebujni. Ali oni su u tome bili autentični i dali su svoju perspektivu. Recimo, kad je Russell Westbrook osvojio nagradu za najkorisnijeg igrača NBA lige, u 15 minuta dugom govoru Boga je spomenuo 57 puta, jednom svakih 16 sekundi. On je zbilja uvjeren da je Bog najzaslužniji za to što je postao MVP i želio je to staviti u prvi plan. Isto tako je Babić uvjeren da je pobjeda rezultat Gospina čuda, Lino je uvjeren da dobar rezultat plod motivacije koju donosi povezanost s hrvatskim narodom i domoljubljem. I imaju pravo na to, i jedan i drugi i treći.

Možda je s analitičke strane bila presudna obrana 5-1 ili činjenica da su Westbrooku suigrači gradili skokove koje je on skupljao i onda iz njih povlačio tranzicije, ali to je ono što trebaju secirati stručni komentatori u studiju. Babića, Červara i Westbrooka su pitali za njihovu stranu priče i oni su dali svoju perspektivu, bez obzira na to jesu li u pravu ili nisu.

Horvat je svojim performansom nakon utakmice s Bahreinom pokazao da nije spreman biti izbornik. Na kraju krajeva, jedna od njegovih preuzetih obaveza je davati izjave za medije. Ta izjava može biti i “nemam komentara”, ali se posao mora odraditi. On to nije uspio. Nije uspio ni prošle godine kada je bilo vidljivo da ga pritisak lomi, a sada je ta nesposobnost nošenje s pažnjom javnosti samo eskalirala na razinu bizarnoga.

I to se događa dosta često. Horvat nije ni prvi ni zadnji trener koji ima znanje o sportu kojem se bavi, ali se nije prilagodio tome da je posao trenera — a pogotovo izbornika u sportu u prema kojem će, u jednom trenutku, barem milijun Hrvata okrenuti oči — puno kompleksniji od držanja treninga u zatvorenoj dvorani.

Ali procjenjivati je neki ciklus bio uspješan ili ne na temelju jedne utakmice — a o tome je ovdje riječ, razlika između uspjeha i neuspjeha je isključivo utakmica protiv Egipta — potpuno je pogrešno. Ako već uzimamo rezultat jedne utakmice, zašto onda kao primjer ne uzeti Dansku? U donošenju strateških odluka koje će imati dalekosežne posljedice izolirana utakmica ne bi trebala biti odlučujući faktor. Bitnija bi trebala biti potreba za sportom koji počiva na ideji i programu, analizi i argumentima. Biti šesti ili deveti na ovom turniru je u suštini sasvim ista stvar; kako onda jedno može biti uspjeh, a drugo neuspjeh?

Isključivo na ho-ruk

Ono što bi trebalo presuditi o uspješnosti Horvatova mandata nije to je li završio šesti ili deveti, nego je li podigao kvalitetu igre, je li definirao stil igre, je li uveo nove taktičke elemente, koliko je igrača afirmirao i imamo li parametre koji pokazuju rast ključnih statističkih kategorija zbog kojih bi trebao nastaviti raditi posao koji je počeo.

Odgovor na sva ta pitanja je: ne.

Samim time Horvatov mandat nije uspješan. Ali ako Hrvatska treba dobiti novog izbornika, onda ga treba dobiti zbog tih elemenata, a ne na osnovu toga je li pobijedio Egipat ili nije i je li završio osmi ili deveti.

Problem nije to što će Horvat dobiti otkaz. Problem je u tome što ga neće dobiti na temelju analize, nego na temelju impulzivne odluke. Nećemo znati ništa o parametrima koji pokazuju u kojim kategorijama idemo naprijed, a u kojima padamo natrag. I još veći problem je taj što će se novi izbornik izabrati na isti način, ponovo bez analize i dugoročnog plana, isključivo na ho-ruk i odluku koja može biti i dobra i loša, ali je impulzivna. A sportski uspjesi se grade metodičnim radom, pri čemu se kvaliteta tog rada vidi isključivo u kontinuitetu, broju djece koja treniraju, domaćoj ligi i malim proizvodnim sredinama.

Ukratko, ondje gdje hrvatski rukomet doživljava poraze koji su puno ozbiljniji nego što je onaj od Egipta i neuspjehe koji su puno veći od devetog mjesta na Svjetskom prvenstvu.