Što ne valja u igri Hrvatske?

Analiza nakon grupne faze Svjetskog rukometnog prvenstva

Zadnja izmjena: 21. siječnja 2017. Profimedia

Hrvatska je odigrala jako lošu utakmicu. Kad te suparnik ostavi u zaostatku od sedam golova, ne bi trebalo biti isprika. Međutim, za svaku je analizu bitno sagledati činjenice i kontekst. Potrebno je otvoriti prava pitanja, jer samo prava pitanja mogu ponuditi konstruktivnu kritiku.

Mnogo ljudi gleda rukomet samo tijekom nekih desetak dana siječnja i na temelju toga donosi zaključke. Kad se čitava sezona svede na pet ili sedam utakmica, naravno kako će se oni svesti na želju, hrabrost, sreću i općenito lošu i dobru igru, ovisno o rezultatu. Ipak, iza relativno jednostavnog sporta ima toliko dublje priče, čimbenika koji daju krajnji rezultat.

Krenimo od suparnika.

U rukometu, gdje se natjecanja igraju svake godine, ponekad se dogodi da se u 370 dana sabiju tri velika natjecanja. Ovo je takva godina. I na protekla dva velika natjecanja samo je jedna reprezentacija osvojila dvije medalje ─ Njemačka. Zlatni s Eura u Poljskoj i brončani s Olimpijskih igara, gdje su pobijedili Poljsku nakon što su u polufinalu ostali kratki protiv Francuza zbog genijalnosti Daniela Narcissea.

Kakve je šanse imala Hrvatska bez dva standardna beka, bez prvog pivota i s Domagojom Duvnjakom koji nije prošao pripreme? Ako je vjerovati kladionicama, nikakve. Druga su stvar subjektivna očekivanja, idealni recept za razočaranje. I usprkos tome je Hrvatska 10 minuta prije kraja imala -2 i solidnu šansu da se zadrži u utakmici.

Za razliku od početnih utakmica kad je puhalo sa svih strana, obrana je odradila relativno dobar posao. Doduše, vratari su uhvatili samo po tri obrane, što je mizerno prema 16 koliko ih je skupio Andreas Wolff, ali obrana nije bila kritična. Puno je veći problem nastao u napadu.

Zanimljivo, na cijelom prvenstvu nam se igra u napadu bez golmana dosad nijednom nije obila od glavu. Nijednom nismo primili gol na praznu mrežu

Sasvim je logično očekivati poteškoće u napadu; igrati bez Marka Kopljara i Ivana Sliškovića problem je sam po sebi. (Znam, uvijek će se netko javiti i napisati u komentaru da Kopljar nema pojma. Zato, preventivno, odmah upisujem njegov životopis: PSG, Barcelona, Veszprém). Ostali smo bez dva startna beka, nakon što su uhvatili nekakvu rutinu nakon dva natjecanja,. Kad se na to nadoveže izostanak Marina Marića i to da je Duvnjak izvan normalnog ritma, jasno je da nemamo napad koji može parirati vrhunskoj obrani kao što je Njemačka.

Ipak, otvaraju se dvije očite točke za analizu i raspravu.

Ovisni o isforsiranom šutu

Prvo, zašto Duvnjak nije igrao napad? Ulaziti u glavu izbornika Željka Babića i stručnog stožera jako je nezahvalno, ali očita je činjenica da Duvnjak vuče ozljedu. Nekoliko loših reakcija u napadu, čak tri izgubljene lopte u situaciji s igračem više i Duvnjak je ograničen samo na obrambenu i tranzicijsku rolu. Može li se od njega, čak i ovako polovnog, izvući više? Odgovor je vjerojatno da, zato treba promotriti kako ga koriste u Kielu.

Za one koji ga ne prate izvan reprezentacije to može biti malo iznenađenje, ali Duvnjak ogromnu većinu vremena provodi na mjestu lijevog vanjskog – dakle, igrajući kao bek, a ne kao playmaker. U Kielu igra fantastično bitnu rolu u obrani, kao prednji u 5-1 ili petica u 6-0, gdje ima zadatak pokriti golemi prostor. Po obranjenoj ili osvojenoj lopti postaje ključni igrač u tranziciji, segmentu u kojem je najbolji na svijetu. U postavljenom napadu Alfreð Gíslason mu je dizajnirao rolu koja je slična onoj u tranziciji.

Srednji vanjski – obično Steffen Weinhold, ali u ovom slučaju Nikola Bilyk – zabode se prema desno, odvlačeći srednjeg igrača obrane. Desni bek križa i taman na sjecištu ovih putanja prima loptu. Pivot odrađuje izvrstan posao blokirajući centarhalfa. Prednji obrambeni igrač ipak je uspio preuzeti desnog beka koji ne može šutnuti preko zone, ali zato ima dodavanje na Duvnjaka – koji ispred sebe ima dosta prostora i situaciju koju može riješiti prodorom 1 na 1. Svako pomaganje s lijeva ili desna će rezultirati asistencijom pivotu ili lijevom krilu.

Nešto slično je radila i Hrvatska u Poljskoj i na Olimpijskim igrama.

Opet sve počinje s pivotom koji radi dobar blok. Srednji vanjski s loptom zabada se lijevo; za razliku od gornje grafike u Kielu, ovdje njegov čuvar ne uspijeva preuzeti i on zato blokira čak dva igrača Poljske. Slišković križa, dobiva loptu i otvoren koridor. U trenutku kad Slišković dođe do označenog mjesta, ima čistu situaciju: tri protiv dva s desnim bekom i desnim krilom. Međutim, za ovakve je setove potrebno imati polivalentne vanjske igrače. Slišković je igrač koji čita igru i jednako dobro može šutnuti preko zone, napasti s loptom i probiti te dodati. S druge strane, Stipe Mandalinić ima elitni šut, ali ta mu je vještina jedina na profesionalnom nivou rukometa. Čitanje igre, dodavanje, pa i proboj su mu na jako niskoj razini.

Za posljedicu imamo ovo.

Duvnjak počinje s lijeve, kielovske strane napada. Dva pivota su dobro napravila blokove, Duvnjak se zabada prema crti i ostavlja loptu za Mandalinića. Međutim, on ne prepoznaje prostor koji mu se otvorio, nije spreman napasti, niti produžuje loptu do Luke Stepančića istovremeno radeći blok s pivotom. Na kraju Stepančić fantastičnim šutom preko dvojice daje gol, ali to je upravo ono što nas čini šestim favoritima turnira: ovisnost o isforsiranom šutu. Ova dva metra prostora po sredini gola koja su se otvorila ispred Mandalinića prilika je od koje nema bolje na ovoj razini natjecanja i pravi je igrač mora iskoristiti.

Igra sa sedmoricom

Druga točka koja se otvorila tiče se igre sa sedam igrača u polju. Stručni sukomentator je u izravnom prijenosu više puta negodovao protiv toga, čak to prozvao samoubojstvom. Zanimljivo, na cijelom prvenstvu nam se to dosad nijednom nije obilo od glavu. Nijednom nismo primili gol na praznu mrežu, a pedantni statističari u Bundesligi izračunali su da postotak igre s igračem više u utakmici na prosječan broj posjeda garantira minimalnu isplativost ako se primi čak do pet golova bez vratara.

Zlatko Saračević je, jasno, bio fantastičan igrač iznimne individualne kvalitete. Međutim, naša vanjska linija nema igrača najviše svjetske klase, i ono što njemu izgleda sasvim nepotrebno, njima je itekako korisno.

Dva pivota koja rade blokove sprječavaju obranu da izađe prema šuterima u situaciji gdje imamo prilično jednodimenzionalnog Mandalinića te Stepančića, kojemu je teška ozljeda koljena oduzela dio brzine u prodoru i učinila ga još ovisnijim o šutu. To je koncepcijski rizik kojim naglašavamo ono što je trenutno jedina kvaliteta te vanjske linije.

Problem nastaje kad vanjski igrači odigraju ovako statično kao što su jučer odigrali. Također, postavilo se pitanje izlazi li drugi pivot prerano van. Naravno, bilo je nekoliko situacija kad je napad bio loše koordiniran. Međutim, taj igrač nije zamišljen kao figura koja završava napad, nego kao karika u pripremi završnice. Ako njegov blok nije iskorišten, ako lopta nije krenula s jedne strane na drugu i ako vidi da se ide u individualno rješenje, onda je logično da izađe van jer nema nikakvog značaja u napadu čija se završnica događa na drugoj strani.

Prvenstvo tek počinje

Prvo pitanje na koje izbornik treba odgovoriti je: zašto je toliko napada spalo na individualnu improvizaciju, i to igrača koji imaju iznimne probleme u dodavanju lopte? A to se vidi i po tome da je Manuel Štrlek, uz Duvnjaka jedini pravi klasni igrač ove momčadi, od Mandalinića dobio nula asistencija kroz cijeli turnir. Ako se već ide improvizirati, zar nije pametno upariti Luku Cindrića i Duvnjaka?

Drugo je pitanje vezano uz rotacije. Sasvim je jasno da ovoj momčadi nedostaju igrači koji daju plus na oba kraja parketa. Jakov Gojun je odigrao nekoliko napada kao pivot kako bismo radili što manje zamjena – je li se to moglo raditi češće? Koliko je više prostora mogao dobiti Marko Mamić, koji se pokazao kompletnijim igračem u napadu i sposobnim krpati poziciju pet u obrani? Koliko je razborito bilo koristiti Duvnjaka nakon početnih 15-ak minuta i u obrani, ako se Lovru Jotića vodilo iz razloga jer, za razliku od Igora Karačića, može dati doprinos na prednjem u obrani 5-1? Nadalje, zar nije bilo možda najbolje odmarati Duvnjaka kroz sve utakmice nakon Mađarske? Odmaranjem protiv Saudijske Arabije i Bjelorusije ušli bismo u rizik, ali bez rizika ova momčad ne može do medalje.

Treće je mentalni raspad u zadnjih 10 minuta koji je rezultat odveo na neugodnih -7.

I uz sve ovo, uz 12 minuta bez gola, uz minus od 10 obrana vratara, uz jedno od lošijih izdanja u napadu, Hrvatska je došla u situaciju da 10 minuta prije kraja ima -2. Nije nešto, ali daje nekakvu nadu, s obzirom na to da prvenstvo tek počinje. Prvo Egipat, koji je ozbiljan suparnik s jakom obranom, ali ne bi trebao biti pretjerano opasan. Ždrijeb dalje vodi na Španjolsku, pa na Dansku. Španjolska nam koncepcijski nikako ne odgovara jer otrov za našu obranu dolazi u liku Julena Aguinagaldea. Napad će, ako želimo imati imalo šanse, morati forsirati igru sa sedmoricom, inače smo u kvalitativnom deficitu.

Kroz grupnu je fazu bilo i dobrih i loših stvari. Neke su lekcije morale biti naučene jer nema više prostora za popravke. Svjetsko prvenstvo počinje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.