Lov na duhove zabavna je, ali ne i posve ugodna zanimacija. U serijama šire horor tematike poput Lovaca na natprirodno i Američke horor priče duhovi spadaju u manje opasne izazove — oni su zapravo bića iz prošlosti te im je mogućnost fizičke manifestacije ograničena na manje prostore u kojima su se nekoć odigrali događaji koji su odredili njihovu sudbinu. Nisu nužno neprijateljski nastrojeni; dođete li u njihov dom i ukažete li im poštovanje, ljubazno će vas ponuditi šalicom čaja i rado vam ispričati svoju životnu priču. Međutim, ako nanjuše da ste došli po nešto što smatraju svojim, priredit će vam iskustvo iz najgore noćne more.
Aktualna Efesova generacija već se poduže nalazi na najvećoj sceni, ali tek je ove sezone zakoračila u dvorište u kojem se počela susretati s duhovima šampionske Jugoplastike. Dinastija Ergina Atamana želi legendarnim Žutima oteti njihovo najznačajnije nasljeđe — trostruku uzastopnu titulu europskih prvaka. Ove bi se godine, doduše, tek izjednačili sa splitskom ekipom, ali znate kako to obično biva. Buduće bi generacije u usporedbama isticale Efesov pothvat kao značajniji s obzirom na veliko zaoštravanje euroligaške konkurencije, baš kao što se Jugoplastikin niz smatra većim uspjehom od istovjetnog podviga latvijske Rige s kraja 1950-ih.
Velike dinastije i desetljećima nakon zalaska ljubomorno čuvaju svoje rekorde kao ostavštinu, a izgleda da legendarnim Žutima ipak može pasti kamen sa srca — Efes je ove sezone izgubio šampionsku nit. Od rane jeseni Atamanovi momci muku muče s igrom i rezultatima, ali ipak se smatralo da će, kao što su to napravili lani, uhvatiti formu u ključnom dijelu sezone i pokazati pobjednički mentalitet u odlučujućim okršajima.
To se nije dogodilo, dapače: prvo su pred vojskom svojih navijača ispustili velikih 17 poena razlike protiv Partizana, izravnog konkurenta u borbi za doigravanje. Sljedeće kolo su, pak, u Berlinu izašli na megdan Abi, jednoj od najslabijih momčadi lige. Početkom drugog poluvremena zapali su u deficit od 19 poena, da bi ga već do kraja treće četvrtine anulirali. U posljednjoj su se dionici odvojili na nekoliko posjeda razlike i činilo se da su preuzeli potpunu kontrolu nad utakmicom, samo da bi se u završnici obrambeno posve pogubili i novim porazom doveli na rub eliminacije.
Micić i Larkin gledaju na košarku na isti način kao i Simon, dok se s Clyburnom teže sporazumijevaju; često se čini da im njegovo prisustvo više smeta nego što pomaže
Prekjučer su uvjerljivom domaćom pobjedom na Milanom pokazali znakove života, ali više ne ovise o sebi — čak i ako pobijede sve do kraja (Virtus, Fenerbahçe i Monaco), trebaju se nadati posrtajima i Baskonije i Žalgirisa koji im bježe jednu pobjedu, s tim da s Baskonijom imaju međusobni omjer 0:2 (kao i s Partizanom, koji ima dvije pobjede viška). Dakle, nije još sve izgubljeno, ali trebat će mnogo sreće da bi se zadržala nada u tripletu. A da budemo iskreni, ako krajem trećeg mjeseca još uvijek imaju negativan omjer pobjeda i poraza (15:16), nisu ni zaslužili da im se sreća osmjehne.
Gdje se to zagubila Efesova ubojita čarolija?
Ključan Simonov odlazak
Mora se priznati da je bilo podosta pehova koji su jako utjecali na stvaranje timske kemije, odnosno njen nenadani izostanak. Najviše problema svakako je uzrokovala ozljeda Shanea Larkina, druge violine momčadi. On je sezonu započeo tek u 16. kolu i još uvijek se nije doveo do stanja u kojem je spreman iz utakmice u utakmicu pružati paklene izvedbe. S ozljedama se muči i Vasilije Micić, i to odnedavno, baš u periodu uzavrele borbe za doigravanje kad svi dižu ionako visoki intenzitet do samog maksimuma, a u isto vrijeme je i trener Ataman dobio upalu pluća zbog koje je nekoliko noći prespavao u bolnici.
Pored toga je Chris Singleton, jedan od važnih kotačića u Efesovoj unutarnjoj liniji, propustio prvu polovicu sezone jer se želio malo odmaknuti od košarke i posvetiti vlastitom biznisu. Njega je u tom razdoblju neuspješno pokušao zamijeniti Achille Polonara, a pridošlice u reketu također su predstavljali Amath M’Baye i Ante Toni Žižić, kao i Will Clyburn. Uglavnom, previše je to novih ljudi u visokoj liniji da bi ona zadržala staru uigranost i učinkovitost, a to se osobito osjetilo u obrambenim segmentima te u napadačkom skoku (uvjerljivo najgori u ligi s 8,1 prosječno).
No, najznačajnija se izmjena dogodila na funkciji trećeg čovjeka momčadi. Iako ga je Ataman kumio da ostane još jednu sezonu, Krunoslav Simon je nakon pet godina u Istanbulu odlučio napustiti Efes kako bi karijeru završio u rodnom Zagrebu. Važnost njegova doprinosa u šampionskim pohodima najbolje dočarava činjenica da Efes nije želio pričekati Simonov konačni oproštaj od profesionalne košarke kako bi mu podigao dres pod svod Abdi İpekçi Arene, nego je to učinio već u prosincu. Međutim, sve i da je Ataman uspio nagovoriti Simona na labuđi pjev, teško je očekivati da bi hrvatski reprezentativac u poznoj dobi uspio fizički ispratiti brutalni ritam u Euroligi; ta već je i lani zbog ozljede propustio najbitniji dio sezone.
Dakle, gubitak Simona bio je neminovan i bilo je samo pitanje na koji će ga način Ataman nadoknaditi, a odluka je pala na Clyburna.
Gledajući individualnu kvalitetu, on je i više nego dostojna zamjena; štoviše, riječ je o jednoj od rijetkih istinskih zvijezda Eurolige. Proteklih pet sezona proveo je kao glavni igrač moćnog CSKA-a, s kojim je 2019. osvojio titulu upravo protiv Efesa u finalu i pritom bio proglašen MVP-jem Final Foura, da bi dvije sezone kasnije novom nadahnutom predstavom umalo opet bio koban za Efes u polufinalu. Da se kojim slučajem ovakav transfer dogodio u NBA-u, frcale bi kontroverze na sve strane zato što je dinastiju pojačao čovjek koji je dosad bio njezin najopasniji suparnik. Međutim, u Europi nije nastala slična pompa, između ostalog i zbog izbacivanja Moskovljana iz natjecanja, kao i zbog Efesova srozavanja.
Narušena hijerarhija
Koliko god da je Clyburn kvalitativno pojačao Efes, još više ga je koncepcijski izneredio. I jedan i drugi vole mnogo igrati s loptom u rukama, ali Simon je imao dozu lucidnosti koja je Atamanu bila prijeko potrebna da rastereti svoj udarni bekovski tandem. Ako je utakmica to zahtijevala, išao je agresivno na koš, ali uglavnom je preuzimao organizatorsku ulogu te s krila kormilario svojim suigračima.
Clyburn je, za razliku od Simona, nevjerojatno gladan koševa, čak i više nego što su ih gladni Micić i Larkin. On je robusni krilni igrač koji može napasti koš na pregršt načina i uvijek će isporučiti svoje, pa tako i u Efesu — sa 17,2 poena, 5,9 skokova i 2,3 asistencije najbolji je strijelac i najkorisniji igrač momčadi. Što je sjajno, ali je ujedno i problem: došao je u momčad MVP-ja Eurolige i promptno postao korisniji od njega, što neumitno upućuje na to da je Efes značajno promijenio stil igre, ali i narušio momčadsku hijerarhiju.
Baš kao što Kevin Durant svojedobno nije otišao u Golden State da bude treći čovjek, tako ni Clyburn nije došao u Efes željan takve uloge. No, Micić se donekle i uspio naviknuti na Clyburna koji mu je bio potreban da ga rastereti u razdoblju dok je Larkin bio ozlijeđen, a pravi problemi nastali su po njegovu oporavku. Ataman je uvidio kako se doveo u situaciju da jedna lopta na terenu nije dovoljna kad su sve tri njegove zvijezde u petorci, stoga je postupno smanjivao Larkinovu minutažu. Sve je kulminiralo u porazu od Partizana — Larkin je odigrao samo 22 minute i završnicu odgledao s klupe, a nakon toga se javno obrušio na Atamana i zatražio status kakav zaslužuje.
Na nekoj dubljoj, metafizičkoj razini Micić i Larkin gledaju na košarku na isti način kao i Simon, dok se s Clyburnom teže sporazumijevaju; često se čini da im njegovo prisustvo više smeta nego što pomaže i u tome leži glavni uzrok nestanka Efesove čarolije. U budućnosti se možda doista i pretvore u nezaustavljivi stroj, ali izgleda da im je ove sezone ponestalo vremena.
Atamanov pokušaj stvaranja supermomčadi u američkom stilu neslavno propada.
