Postoji li veći pad u suvremeno doba Formule 1 od onog Daniela Ricciarda u posljednje dvije godine?
Krajem kolovoza pala je odluka — Ricciardo i McLaren neće nastaviti zajedno i u 2023., unatoč tome što je australski vozač prije Velike nagrade Francuske insistirao na tome da nema namjeru napustiti momčad. Uoči VN Japana, nakon koje je Max Verstappen, dečko s kojim se nekoć ravnopravno borio u Red Bullu, osvojio drugi uzastopni naslov, Ricciardo je potvrdio da će 2023. provesti izvan Formule 1.
Taj izrazito javni prekid nikoga nije iznenadio, bilo je vrijeme da se skrate muke i momčadi i vozaču. Već je neko vrijeme jasno da eksperiment nije uspio, da Ricciardo neće pronaći brzinu karakterističnu za baš svaku fazu svoje karijere prije McLarena. Momčad ga je potpisala kao superzvijezdu, s plaćom superzvijezde i tome sukladnim očekivanjima. McLaren je momka zasuo milijunima očekujući da će situacije poput pobjede u Monzi 2021. biti više-manje pravila, a ne iznimke. Drugim riječima, svima je bilo jasno, vjerojatno i samom Ricciardu, da je samo pitanje vremena kada će mu momčad uručiti papire.
Jer ovo nije bio samo pad; ovo je bio pad biblijskih proporcija. Dvije godine koje ne samo da mogu uništiti, nego možda već i jesu uništile njegovu karijeru. Razina Ricciardova pada može se sumirati u pitanjima koja asociraju na njegovo ime danas i prije dvije godine; od može-li-postati-šampionom do zaslužuje-li-uopće-mjesto-u-sportu. Što se, dovraga, dogodilo?
“Recimo da imam određena očekivanja o tome što bi F1 bolid trebao ili mogao raditi, gdje mu se nalazi potencijal, budući da sam prije toga vozio Renault i Red Bull”
Budući da je riječ o čovjeku s osam pobjeda i reputacijom jednog od najboljih na gridu, Ricciardove muke cijele sezone plijene pažnju javnosti; novinari, analitičari, navijači, čak i ostali vozači već neko vrijeme pokušavaju dokučiti uzroke. Ricciardo je sam priznao da se jednostavno nije prilagodio na bolid, da vozi reaktivno i da ne izvlači maksimum iz njega. Problem je u tome što je 2022. trebala predstavljati svježi početak, novi list u bolidu dizajniranom prema fundamentalno drugačijim aerodinamičnim konceptima u odnosu na 2021. Pa ipak, Ricciardo ne samo da nije smanjio zaostatak za momčadskim kolegom, nego ga je povećao.
I eto, stigosmo do ključnog problema. Do faktora X koji je bacio odvijač u zupčanik: Landa Norrisa. Jedno je kad se žalite da bolid ne odgovara vašem stilu vožnje — da ne reagira kako bi trebao prilikom ulaska u zavoj, kočenja, rotacije — a nešto sasvim drugo kad vaš 22-godišnji momčadski kolega isti bolid uredno dovodi do bodova i ostavlja vas u retrovizoru. Bez Norrisa, koji je sam priznao da ni MCLM35M (McLarenov bolid iz 2021.) ni MCLM36 (2022.) nisu lagani za upravljanje, ali nije imao problema s prilagodbom, momčad bi možda uvažila Ricciardove prigovore. Međutim, Norris je svog momčadskog kolegu u posljednje dvije sezone pojeo za doručak i u potpunosti doveo do izražaja Ricciardovu nemogućnost prilagodbe.
Neznanje je moć
Ricciardo je lani glatko izgubio od Norrisa, ali ove je sezone razlika još veća. U kvalifikacijama je u 2021. u prosjeku zaostajao 0,255 sekunde, što se ove sezone gotovo pa udvostručilo, na 0,418. U utrkama je zaostatak više-manje isti, ali on i dalje iznosi ogromnih 0,366 po krugu. Ricciardo je lani u ukupnom omjeru izgubio 7-15 u kvalifikacijama, 7-14 u utrkama i 115-160 u bodovima. Ove sezone je, nakon 18 utrka rezultat 2-16 u kvalifikacijama, 4-12 u utrkama i 29-101 u bodovima.
Drugim riječima, Ricciardo je razlog zašto McLaren trenutno zaostaje za Alpineom na petom mjestu konstruktorskog poretka. U 18 utrka samo je pet puta završio u bodovima s bolidom koji je kroz sezonu bio četvrti ili peti najbrži na gridu. Osim Singapura, gdje je završio peti, nikad nije završio iznad šestog mjesta. Međutim, posrijedi je još nešto.
Nema sumnje da je Norris dobar, jako dobar. Bilo je to jasno još otkako je debitirao za McLaren i u dvije sezone bio ravnopravan s Carlosom Sainzom. Međutim, ovoliko dobar nije – Ricciardo je u kvalifikacijama bio sporiji od momčadskog kolege samo dvaput u karijeri prije Norrisa, 2017. i 2018. Tada je vozio s Verstappenom, a razlike su bile puno manje od sadašnjih (0,064 i 0,121). Inače, među tim momčadskim kolegama nalazili su se, osim Verstappena, Sebastian Vettel, Daniil Kvjat, Nico Hülkenberg i Esteban Ocon.
Norris nije dovoljno dobro objašnjenje. Ricciardo očito u posljednje dvije sezone vozi debelo ispod svojih mogućnosti. To implicira samo dva objašnjenja: ili je nakon odlaska iz Renaulta 2020. Ricciardova cjelokupna razina vožnje (brzina, kontrola stintova, taktika, upravljanje gumama) naglo pala, ili posljednja dva McLarenova bolida sadrže nešto u svomo dizajnu i voznim karakteristikama što je fundamentalno nekompatibilno s njegovim vozačkim profilom. Neku zagonetku koju on ne može riješiti, nešto što pojačava njegove nedostatke, a umanjuje vještine.
Sam je Ricciardo bio na tom tragu u nedavnom intervjuu, kad je rekao da je “neznanje moć”. Priznao je da je Norris sjajan vozač i da ga je zasluženo pobijedio, ali i dodao kako se njegov momčadski kolega nalazi u prilično unikatnoj situaciji jer cijelu karijeru vozi McLarenove bolide iz hibridne ere.
“McLaren je jedini F1 bolid koji je Norris vozio”, rekao je. “Naravno, postoje varijacije tog McLarena, ali on nije vozio za niti jednu drugu momčad i siguran sam da se naviknuo na određene elemente ovog bolida. Kod mene je drugačije. Recimo da imam određena očekivanja o tome što bi F1 bolid trebao ili mogao raditi, gdje mu se nalazi potencijal, budući da sam prije toga vozio Renault i Red Bull.”
Reagira na bolid, a ne obrnuto
Drugim riječima, ono što je Norrisu donijelo prednost nad vozačem Ricciardove reputacije nije ono što ima, nego ono što nema —iskustvo vožnje vrhunskih, elitnih bolida. Ako ste navikli samo na McLarene od 2019. do 2022., niti ne znate što propuštate te se možete intuitivno prilagoditi bolidu, svim njegovim nedostacima i iz njega izvući apsolutni maksimum.
Ricciardo, koji nikada nije bio tehnički potkovan vozač (jednom je izjavio da nema pojma kako funkcionira F1 motor), to trenutno jednostavno ne može, što na stazi dovodi do katastrofe koja je pojačana zbog njegove reputacije i ogromnih momčadskih očekivanja. Čitava je situacija za Ricciarda ništa drugo nego savršena oluja negativnih elemenata koji su se prebili preko njegovih leđa, koštali ga posla, statusa i, vrlo vjerojatno, šanse da ikada postane svjetskim prvakom.
Kao što sam kaže, Ricciardo je mogao uočiti elemente u kojima je Norris bolji od njega, ali ih nije uspio replicirati u vožnji. Njegovo se vrijeme u McLarenu tako svelo na to da reagira na bolid, a ne obrnuto. Nestala su ona karakteristična kasna kočenja koja su mu donijela titulu najboljeg pretjecatelja na gridu, nestala je zastrašujuća brzina u kvalifikacijama, nestao je čudovišno dobar tempo u utrkama ili race pace. A onda je nestao i karakteristični osmijeh od uha do uha. Sa svojim intuitivnim stilom vožnje naprosto nije imao šanse uspjeti u McLarenu.
