Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što se dogodilo u Manchesteru?

Kako je United preokrenuo derbi i odgodio proglašenje prvaka

Zadnja izmjena: 8. travnja 2018. Profimedia

Izgubljen i bez neke očite slamke za koje se može uhvatiti, u prvom poluvremenu gradskog derbija sa Cityjem Manchester United nije uputio udarac. Ne da nije bio opasan, ne da nije stvarao probleme, ne da nije šutirao u okvir Edersonova gola – doslovno nije niti uputio niti neki bezvezni pokušaj i samo su fantastični David de Gea i nevjerojatno neprecizni Raheem Sterling bili razlog zašto i onako kombinirani Cityjev sastav nije vodio s više od dva gola razlike.

José Mourinho je ponovo postavio pasivnu i defenzivnu taktiku u kojoj je momčadi Pepa Guardiole ostavio previše prostora i vremena na lopti. Bez pravog strukturiranog presinga u prvoj i drugoj fazi posjeda lopte, City je bez problema donosio loptu na suparničku polovicu preko Fernandinha, koji je uvijek imao dovoljno opcija s kojima može kombinirati, a obično i dovoljno prostora i vremena na lopti.

U zadnjoj trećini City je probleme radio još jednostavnije. Iako Unitedovi igrači stoje prilično gusto, temelj Mourinhove obrane u ovakvim utakmicama je markiranje čovjek-na-čovjeka. Kako ne bi povukli još i krilne igrače te napravili dodatnu gužvu i zagušili završnicu, Cityjevi bekovi su ostajali nisko, a plan stvaranja viška konstantnim rotacijama prednje trojke i dolaskom İlkaya Gündoğana iz drugog plana je funkcionirao sasvim dobro.

City je dominirao utakmicom, United je bio u ozbiljnim problemima i izgledalo je kao da će City upisati sva tri boda i tako službeno osigurati naslov prvaka.

Međutim, na poluvremenu se stvari drastično promijenile. Kako je nakon utakmice rekao Chris Smalling, u svlačionici je Mourinho motivirao igrače tako što im je poručio da ne stoje na terenu kao klaunovi i gledaju kako City osvaja prvenstvo.

Transformacija Paula Pogbe

A osim što je u njima probudio ponos i prkos, napravio je prilagodbe u igri. Kako u puno hrabrijem pristupu, tako i konkretnim mehanizmima.

Tek kad je shvatio da su stvari skroz propale, Mourinho se odlučio igrati nogometa

Paul Pogba je Unitedov problem i rješenje. U prvom poluvremenu bio je problem jer je igrao dublje u veznom redu i kao ‘osmica’ je imao zadatak oganizirati napade Crvenih. Problem je što to nije uloga u kojoj on briljira, a ni momčad mu ne olakšava taj posao manjkom strukture u igri s loptom. Kako nema igrača koji igra ‘desetku’ i ordinira između linija, jedina referentna točka za daljnju progresiju napada je Romelu Lukaku. On je jedini čovjek za kojeg je Pogba siguran gdje se nalazi s obzirom da se krila igraju čovjek-na-čovjeka i pozicioniraju se prema protivničkim igračima, tako da je u većini slučajeva jedino rješenje koje ima duga lopta na napadača.

U drugom poluvremenu, Pogba je postao rješenje.

Kako se usamljeni Lukaku teško nosio u konstantnim duelima s dvojicom stopera, Mourinho ga je u početnim fazama iznošenja lopte pomaknuo na krilnu poziciju. Smatrao je kako će lakše dobivati duele protiv nižeg i fizički inferiornog igrača, dok je Jesse Lingard dobio zadatak spuštati se iz pozicije lažne ‘devetke’ kako bi okupirao Fernandinha. Iz te pozicije nije imao organizacijske zadatke, nego je trebao napadati dubinu terena, a ako se izgubi lopta bio je dovoljno blizu da ometa Fernandinha u distribuciji lopte.

Ključna posljedica promjene u planu napada je činjenica da Cityjevi stoperi više nemaju igrača kojeg čuvaju i postaju beskorisni do samog kraja akcije, a Lingard donosi brojčanu superiornost Uniteda u veznu liniju. Takva superiornost oslobađa Pogbu i svaki put kad zadrže loptu protiv Cityjeva presinga, Crveni bez problema stvaraju višak i oslobađaju Pogbu u međulinijski prostor. Dakle, od organizatora igre, Pogba postaje igrač prostora, desetka koja radi kaos igrajući bez lopte ili napadajući statičnu zadnju liniju s loptom u nogama.

Ova momčad može ako hoće

Na Telesportu imamo praksu objavljivanja taktičkih analiza.

Gotovo sve jače utakmice dubinski obrađujemo s ciljem da konkretiziramo, a često i grafički prikažemo detalje u taktici koji su pokazali ključnima i koji su odredili utakmicu. Međutim, nikad ne pokušavamo taktičku analizu konkretne utakmice uopćiti na razinu sezone. Za takve zaključke imamo posebne analize koje se bave uzrocima i posljedicama rada trenera ili igrača u dužem periodu i na većem uzorku. Ako nešto tvrdimo za jednu utakmicu i navodimo sasvim konkretan primjer, onda – ovaj disklejmer je sulud, ali s obzirom na komentare očito i potreban kako bi se izbjegle zabune – to onda tvrdimo za tu utakmicu i ne znači da će se nužno isti incident ponoviti u idućoj utakmici. Jednostavno, uzorak je ciljano ograničen na konkretne stvari. Ako je netko pogriješio na jednoj utakmici ne znači da nema pojma i da u nekoj idućoj utakmici neće napraviti prave stvari.

Isto tako, odlične reakcije koje je José Mourinho napravio u drugom poluvremenu ne poništavaju činjenicu da United cijeli drugi dio sezone igra ispod standarda kakvi se očekuju od takve momčadi i da Mourinho ima ozbiljne probleme u igri.

Slično kao u utakmici s Liverpoolom, Mourinho je pronašao način kako će konkretnom mikrostrategijom stvoriti višak. Odlično detektiran detalj koji je na kraju presudio, fantastična prilagodba i genijalna motivacija na poluvremenu su mu donijeli pobjedu. Međutim, to nije nešto što možemo uopćiti. Koliko god pobjeda bila slatka utjeha, ova utakmica ne mijenja kontekst Unitedove sezone. I dalje je momčad previše ovisna o individualnoj kvaliteti, i dalje nema prepoznatljive kolektivne igre na koju se može osloniti. I dalje ne zna kako koristiti Pogbu niti kako smanjiti obujam zadataka Alexisa Sáncheza od kojeg se traži heroball.

José Mourinho sigurno nije ničiji klaun i za njega je posebna priča bila pokvariti zabavu koju je City pripremio u proslavi naslova.

I možda je dobio utakmicu sjajnom taktičkom reakcijom, ali u globalu nema puno razloga za zadovoljstvo. Izgubio je prvenstvo, ispao je iz Lige prvaka, nije osvojio UEFA-in Superkup, a nenadano je ispao u Carabao liga kupu od prilično lošije ekipe. Ostala je nada u eventualno osvajanje FA Cupa, što pokazuje kako loš dojam igre nema niti eventualno pokriće u rezultatu.

Prvi korak bio bi napasti, jer tek kad je shvatio da su stvari skroz propale, Mourinho se odlučio igrati nogometa. I tako je valjda sam sebi pokazao koliko ova momčad zapravo može igrati ako hoće. I premda ova utakmica ne mijenja ništa što se tiče uopćavanja sezone, možda može poslužiti kao katalizator za promjenu ideje koja je očito manjkava.

Ne propusti top članke