Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što smo naučili od Tunisa?

Četiri stvari za zapamtiti nakon prijateljskog poraza u Varaždinu

Zadnja izmjena: 12. lipnja 2019. Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Nema nikakvog smisla potencirati rezultat u prijateljskoj utakmici i na osnovu njega raditi dramu. Zbog toga poraz od Tunisa možemo — barem bismo trebali, sve da je bio i neki drugi rezultat — staviti u drugi plan i iz utakmice izvući lekcije koje će Zlatko Dalić moći iskoristiti u budućnosti. A tih lekcija, usprkos cijelom kontekstu utakmice u Varaždinu, itekako ima.

Za početak, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije ne može sebi dopustiti da, najavljujući utakmicu za medije, kaže kako o suparniku “nema nikakvih informacija, niti ga zanima”. Možda sebi može dopustiti da nema nikakvih informacija i možda sebi može dopustiti da ga stvarno nimalo ne zanima taj Tunis, ali ne bi to smio reći na glas. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije naprosto je javna funkcija i Dalić u takvim obraćanjima javnosti daje izjave u ime cijelog hrvatskog nogometa. Vjerojatno Dalić time nije mislio ponižavati Tunis nego je riječ o nespretnom gafu, ali poruka kako o suparniku ne znamo ništa i kako nas niti ne zanima jednostavno nije ono kako bi se hrvatski nogomet trebao predstavljati u javnosti.

Uostalom, svaki veliki rezultat, kao što je to svjetsko srebro, ima dvije nuspojave.

Nema sretnih ili nesretnih mjesta, sudaca, sretnih ili nesretnih kontinenata. Uzrok rezultata nisu sretni dresovi, lopte, pjesme, stadioni

Prva je respekt, jer odjednom dobiješ dodatnu dozu poštovanja kod suparnika, javnosti, publike. Legitimacijom koju nosi taj veliki rezultat dobiješ neku vrstu kredita; već je i tvoje ime dovoljno da svi barem klimnu glavom u znak poštovanja. Druga nuspojava je meta na leđima. Isto tako odjednom, uz onaj naklon glave, postaješ suparnik kojeg treba skinuti. Taj rezultat izvlači dodatnu motivaciju, a utakmicu protiv tebe suparnici zaokružuju na kalendaru jer to je dvoboj na kojem svi žele poslati poruku kako su i oni vrijedni velikog rezultata.

Tunis je u pripremama za Afrički kup nacija imao priliku provjeriti svoju spremnost protiv vrhunske momčadi i u utakmicu je ušao motivirano kako bi dokazao svoju spremnost. Suludo je očekivati da će Hrvatska nakon naporne sezone pokazati istu razinu angažmana oko prijateljske utakmice kao što je to napravio Tunis, ali ne možemo rasipati taj respekt izjavama da o suparniku ne znamo ništa i da nas niti ne zanima.

Trojica u obrani: teorija i praksa

Druga je lekcija usko vezana uz teren. Eksperiment s promjenom formacije u 3-5-2  definitivno nije uspio i ne bi ga trebalo tako skoro pokušavati primijeniti u natjecateljskim susretima.

“Stajali smo daleko jedan od drugog bez kompaktnosti i natrčali smo se bez potrebe. Sreća da je ovo bila prijateljska utakmica”, izjavio je Domagoj Vida nakon utakmice.

U teoriji, 3-5-2 ima smisla jer izvlači najbolje od napadačke igre za većinu igrača koji su bili u kadru za utakmicu s Tunisom. Bruno Petković može solidno odigrati leđima prema golu, Andrej Kramarić ima naviku kombiniranja između linija i ovako dobiva ulogu koja je nešto slično onome što odlično igra u klubu, jednako kao i Mario Pašalić koji je svojim dolascima iz drugog plana i igrom bez lopte komplementaran napadačima. Milan Badelj u sredini terena može koristiti svoje dijagonale kao sredstvo kojim se mogu okretati strane i otvarati krilne pozicije, a Mateo Kovačić je pozicioniran tako da onih njegovih 100 dodavanja viška nisu simbol manjka konkretnosti nego služe kako bi dao ritam momčadi i povezao Kramarića između linija s Badeljom koji će loptu distribuirati bočnim igračima.

Međutim, u praksi teorija pada na činjenici da u obrani nemamo bazu koja može ispunuti zahtjeve kakvi su potrebni da bi ovaj način igre funkcionirao. Ni u užoj obrani, niti u obrambenim navikama vezne linije i napada.

Tunis je bez ikakvih problema radio višak na boku napadajući prostor koji je ostajao iza Darija Melnjaka i Josipa Brekala, a koristio je rupe koje su nastajale između obrane i veznog reda kako bi stabilizirao posjed i otvorio dubinu igrom “na trećeg”. Kao što je to Vida objasnio, hrvatski reprezentativci su se u pokušaju zatvaranja tih rupa natrčali bez ikakve potrebe, ali i bez velikog učinka, jer se većina ovih zadataka mogla odraditi puno racionalnije.

Stvar je u tome što nitko od igrača u obrani nije navikao igrati u formaciji s trojicom stopera.

Filip Benković je odličan u zračnim duelima, u drugom poluvremenu je pokazao izvrsnost u traženju rješenja s loptom u nogama i u nekoliko navrata probio suparničke linije te našao suigrače u napadačkoj trećin,i što je kvaliteta koja će biti važna u nastavku kvalifikacija, ali Benković je u suštini spor stoper koji ne može zatvarati široke prostore koji su se otvarali. Vida nije spor, ali on instinktivno prvo štiti dubinu, a i nije dovoljno dobar s loptom i zato je teško bilo preko njega kontrolirati igru i pripremati pozicije za Brekala na desnom krilu. Zapravo, puno logičnija postavka bi bila da Dejan Lovren igra bočnog stopera jer se kao zapovjednik obrane i korektor nije pretjerano iskazao. Njegova navika da iskače prema lopti bi tu bila korisnija, do izražaja bi došla činjenica da je bolji dodavač od Vide, a Vida je puno bolji u preuzimanju i pokrivanju dubine.

Najlogičniji bi potez, doduše, bio da je to igrao Karlo Bartolec. On je zapravo jedini igrač u užoj obrani koji u matičnom klubu igra u sustavima s trojicom natrag i povremeno je u Danskoj jako dobro igrao bočnog stopera.

Sretni kontinenti

No, čini se da je treća lekcija ta kako i dalje imamo problem s bočnim igračima.

Melnjak nije rješenje za lijevi bok i to je utakmica s Tunisom jasno pokazala. Rješenje na toj poziciji će trebati tražiti u mladoj reprezentaciji, a činjenica da je ispred Bartoleca na poziciji desnog beka igrao Tin Jedvaj, a da šansu nije dobio niti kao desni stoper u formaciji s trojicom natrag u prijateljskoj utakmici jasno pokazuje da Dalić ne računa s njim. U iščekivanju povratka Šime Vrsaljka, čije kvalitete jako nedostaju u koncepciji igre hrvatske reprezentacije, logično je kako će Bartolec biti i dalje pozivan, ali očito je da nije u prvom planu izbornika Dalića. Što je možda i pomalo šteta, jer utakmice poput ove s Tunisom su prilika da dobije 90 minuta i da ga se potpuno testira s obzirom na to da, za razliku od pozicije lijevog beka, na desnom niti u mladoj reprezentaciji nemamo potencijalna rješenja.

Zadnja lekcija je očita, ali treba je ponoviti s obzirom na to koliko je javnost izbjegava naučiti.

Ovih 1:2 je prvi poraz na varaždinskom stadionu u povijesti, a Tunis je postao prva afrička reprezentacija koja je svladala Hrvatsku. Zaključak koji bismo mogli izvesti iz toga jest da je suludo graditi tradicije na tako malim uzorcima i izvan svakog konteksta. A onda, još važniji zaključak je da nema sretnih ili nesretnih mjesta na svijetu, sretnih ili nesretnih sudaca, sretnih ili nesretnih kontinenata. Uzrok rezultata nisu sretni dresovi, lopte, pjesme, stadioni koji su godinama izbjegavani i na kojima je odigrano pet službenih utakmica jer su navodno nesretni ili slične gluposti.

Kvalitetan si onoliko koliko kvalitetno odigraš i tu nikakva ezoterija ne pomaže. Jedino na što se treba fokusirati je kvalitetna igra, jer jedino ona provjereno donosi rezultat.

Ne propusti top članke