Pripremajući novu sezonu Chelsea je iz Intera za 100 milijuna funti doveo Romelua Lukakua u jednom od najlogičnijih transfera zadnjih godina. Thomas Tuchel je upravo bio osvojio Ligu prvaka, ali je znao da mu za napad na Premier ligu treba prvi napadač koji ima drugačije navike od onih koje pokazuje Timo Werner. Uostalom, iskustvo iz RB Leipziga pokazuje da će i sam Werner biti bolji uz fizički jakog napadača, a poželjno je da uz sebe ima realizatora kojemu može otvarati prostor. Nakon što je postalo jasno da Erling Braut Haaland nije na prodaju, Chelsea se okrenuo Interu i istresao 117 milijuna eura za igrača koji rješava vrlo jasan problem.
Istovremeno, Pep Guardiola je izgubio finale Lige prvaka i također je tražio napadača. Odnosno, tražio je Harryja Kanea, kojeg Tottenham nije želio pustiti. U situaciji u kojoj nisu mogli dogovoriti Kaneovu odštetu, a Haaland nije bio na prodaju, dok je Lukaku je već bio na vratima Chelseaja, glavešine u Manchester Cityju su shvatile da na tržištu nema napadača za njihovu razinu igre. Zato su odlučile potrošiti svojih 100 milijuna na Jacka Grealisha kako bi dobili drugačiju razinu prijetnje u blizini suparničkog gola.
Ta dva transfera su podgrijala dva stara stereotipa: onaj da je nemoguće konkurirati pretrodolarima koje vlasnici u klub nabacuju lopatama i onaj da je lako igrati dobro kada se troši novac. Po poučku Stanka Mršića, svatko bi mogao igrati dobro kada bi mu se dovelo igrača od 100 milijuna eura, zar ne?
Manchester United vrlo jasno poništava oba stereotipa. Istina je da Chelsea troši i da City troši još više, ali u zadnje četiri sezone United je na dovođenje pojačanja potrošio 554,7 milijuna eura. Koliko je to zapravo novca najbolje ilustrira podatak da je City u istom razdoblju potrošio 27,8 milijuna eura manje od Uniteda.
United treba elitne veznjake s kojima bi u sredini terena bio zapravo konkurentan Cityju, Liverpoolu i Chelseaju. Dok ih ne nađe, neće biti konkurentan za naslov
Realno, tih 30-ak milijuna eura nije neka velika razlika. Riječ je o pet posto ukupno potrošene sume i da United nije kupio Donnyja van de Beeka, potrošio bi manje od Cityja. Međutim, podatak je važan jer pokazuje da United troši i to puno više nego što ljudi percepiraju kada vide momčad koja istrči na travnjak. Troši do te mjere da ne samo da uspijeva biti konkurentan petrodolarskim vlasnicima, nego ih uspijeva nadmašiti, iako se ne radi o velikoj razlici u apsolutnim brojkama.
Ono gdje razlika postaje velika jest u relativnom omjeru onoga što se dobije za novac. Guardiola je spržio sredstva, ali je u zadnje tri sezone dvaput osvojio Premier ligu, a u ovoj četvrtoj je u dva boda od prvog mjesta. Za to vrijeme, United je također spržio pola milijarde eura i skupio je 65 bodova zaostatka za Cityjem. Dakle, nije baš da je lako pobjeđivati kada se troši velik novac, a United je odličan primjer za to. Ovo je deveta sezona otkad je sir Alex Ferguson napustio klub i u to vrijeme je potrošeno više od milijarde eura, ali pobjede izostaju.
Najbolje što United ima
Još gore je to što je United u zadnje četiri godine potrošio pola milijarde eura i nije niti blizu pobjeda. Ne radi se o treneru ili o par detalja koji moraju kliknuti pa će United nakon toga biti legitimni konkurent za osvajanje Premier lige. Radi se o osnovama. City je potrošio lovu i u veznom redu ima Kevina De Bruynea, Bernarda Silvu i Rodrija. Chelsea je potrošio lovu, ali zna na što — baza momčadi je Jorginho kojem pomažu N’Golo Kanté i Mateo Kovačić. United je potrošio istu ili veću lovu, a u veznom redu mu igraju Fred i Scott McTominay.
Fred i Scott McTominay; startni veznjaci u klubu koji je u zadnje četiri godine na pojačanja potrošio pola milijarde eura.
Ole Gunnar Solskjær ima hrpu svojih mana i ograničenja, ali u ovome nema izbora. Kada igra protiv momčadi kao što su Chelsea, City ili Liverpool — kao što će igrati danas — zaista nema koga staviti u srce veznog reda. Stavi li Paula Pogbu, možda dobije igrača koji će nekim izvanrednim potezom riješiti utakmicu. Ali to je čista kocka jer svima je postalo jasno da Pogba nije materijal za zadnjeg veznog u derbi utakmicama. Previše je neoprezan u obrani, nonšalantan je u predaji lopte, pokušava se junačiti kada nije mjesto ni vrijeme i za tu jednu utakmicu koju dobije svojim eventualnim potezom izgubit će devet ostalih u kojima United neće imati šanse protiv vrhunskih suparnika s precizno razrađenim sistemima napada. Solskjær naprosto mora staviti Freda i McTominaya.
Njih dvojica nisu problem sami po sebi. Riječ je o najboljim centralnim veznjacima koje Solskjær ima za velike utakmice i nije da nešto pogrešno rade.
Pogledamo li McTominaya i usporedimo li njegove brojke s onima igrača iz liga Petice koji igraju na njegovoj poziciji, vidimo da je riječ o sasvim korektnom igraču. Konkretno, ima dobar postotak točnih dodavanja, solidan je u driblinzima s 1,38 uspješnih po utakmici, kao i u vođenju lopte, s 5,36 progresivnih nošenja po utakmici. Fizički je jak i dobar u duelima, a ima 2,02 presječene lopte po utakmici. Zapravo, riječ je o igraču koji se gotovo u svim kategorijama nalazi u gornjoj četvrtini skupa, što nam pokazuje da je McTominay kompletan igrač koji nema očitu manu.
Problem je što apsolutno nigdje nije među 10 posto najboljih i kada dođe na Fabinha, Rodrija ili Kantéa, onda sve izgleda kao mana.
Fabinho je u odnosu na McTominaya lošiji u driblinzima, progresivnim nošenjima lopte i presječenim loptama. Stvar je što se tu se radi o nijansama. Imao Fabinho 1,94 presječene pa bio lošiji od 2,02 McTominayeve ili do kraja sezone tu narastao i došao na 2,05, svejedno je. Tu su otprilike isti. Međutim, Fabinho je dominantan u kategoriji otklonjenih opasnosti, i to je debelo najbolji. Među svim veznjacima u svim ligama Petice nema veznjaka koji bolje od Fabinha otklanja opasnosti po vlastiti gol.
Pravi problem je vrijeme
Tu dolazimo do suštine nogometa: na terenu ne tražite savršenog igrača koji može sve. Nogomet je igra uloga, sasvim je u redu da igrač bude prosječan ili čak ispodprosječan u hrpi stvari. Ne moraju Fabinho, Rodri ili Kanté od McTominaya ili Freda biti bolji apsolutno u svemu da bi bili bolji igrači; dovoljno je imati ono nešto na što se trener može osloniti i na čemu može graditi igru. Moraju imati dominantnu vještinu jer to je ono što dijeli elitu od svih ostalih.
Fred i McTominay to jednostavno nemaju. Riječ je o korektnim igračima koji ni u čemu nisu očajni, ali ni u jednom segmentu igre ne spadaju u 10 posto najboljih na svojoj poziciji. Jednostavno, prosječni su i Unitedu koji gradi vezni red na njima dvojici nedostaje igračka kvaliteta.
I to je najveći paradoks u cijeloj priči. Klubu koji je u zadnje četiri godine potrošio 550 milijuna eura na dovođenje pojačanja još uvijek nedostaje igračke kvalitete.
Ne znači to da će United nužno izgubiti od Liverpoola. Prošle sezone je McTominay upravo protiv Liverpoola odigrao individualno jako dobru utakmicu, a Fred je prošle sezone dominirao protiv Tottenhama, kada je potpuno nadigrao suparničku veznu liniju. Na uzorku od jedne utakmice je puno toga moguće, ali dugoročno gledano najveća razlika između Uniteda te Cityja, Liverpoola i Chelseaja kao najboljih momčadi u Engleskoj je upravo na poziciji zadnjih veznih gdje ovi imaju elitne igrače, a United nema.
Tu se krije najveći Unitedov problem — ne Fred i McTominay kao takvi, nego vrijeme.
United treba elitne veznjake s kojima bi u sredini terena bio zapravo konkurentan Cityju, Liverpoolu i Chelseaju. Druge linije su relativno složene, ima dovoljno vrhunskih igrača oko kojih se može graditi sustav i sada im treba dati bazu u sredini terena. Dok je ne nađe, neće biti konkurentan za naslov. Možda i dobije Liverpool danas, možda i skine Solskjæra kako bi doveo boljeg trenera, ali bez para zadnjih veznjaka kao osnove sustava dugoročno neće biti konkurentan za naslov.
Novac tu neće biti problem, United ionako troši više nego City. Problem je u tome što United, čak ako i uloži u prave igrače te ne sprži 60 milijuna eura na nekog novog Freda, mora pričekati taj klik koji momčad treba napraviti kada se konačno upozna s novom osnovom, jer za igrati dobro nije najbitnije koliko novca potrošite. Eto, United je savršen primjer za to.
