Nakon što je odigrano Svjetsko prvenstvo u Rusiji, uspoređene su brojke s prvenstvom odigranim u Brazilu — gdje se jedan dio utakmica, među kojima je bila i Hrvatska-Kamerun, odigrao u ekstremnim uvjetima u Manausu, ali i u Fortalezi, Recifeu i Natalu, gradovima unutar tropskog klimatskog pojasa i relativno blizu ekvatora — i podaci su pokazali kako je broj pretrčanih kilometara na tim prvenstvima bio otprilike jednak onome u Južnoj Africi. Uzimajući u obzir Svjetska prvenstva, ali i Kup konfederacija kao kontrolno natjecanje koje je služilo kao paralelna provjera podataka, došlo se do zaključka kako na količinu trčanja vremenski uvjeti ne utječu onoliko koliko se to u javnosti potencira. Broj kilometara i intenzitet trčanja varira tek na razini statističke pogreške.
Međutim, stvari nisu baš tako crno-bijele. Za takve velike turnire reprezentacije se intenzivno pripremaju otprilike mjesec dana i simuliraju uvjete koje ih čekaju ondje gdje idu kako bi igrači prošli fazu adaptacije, a trenažni ciklusi u klubovima se prilagođavaju mjesecima unaprijed kako bi igrači izdržali dodatni napor bez ozljeda koje bi ugrozile iduću sezonu. U tim uvjetima igrači se aklimatiziraju, prilagode hidratizaciju i vrućina ne ostavi trag na performanse.
Kontekst utakmice Hrvatske i Walesa je bio potpuno drugačiji.
Za jednog svjetskog viceprvaka previše je tu bezidejnosti, nedorečenosti i praznog hoda koji se na kraju manifestira kao strepnja u zadnjim minutama
Poslije naporne sezone kojoj je prethodilo jako kratko ljeto, reprezentacija je došla u Osijek nakon mini priprema, u terminu od 15 sati igrala na temperaturi od 30-ak stupnjeva i na to nije bila spremna. Pritisak vrućeg zraka u plućima, pritisak imperativa pobjede u glavi, pritisak naporne sezone u mišićima i odjednom se stvara kombinacija faktora u kojoj noge postanu jako teške.
Rezultat te kombinacije je čupanje bodova jer Hrvatska uopće nije impresionirala igrom. Iako je imala loptu — prema vremenu koje je izmjerio WyScout, Hrvatska je imala 35 minuta i četiri sekunde čistog posjeda lopte, prema 19:14 koliko je imao Wales — sve je na terenu bilo pomalo usporeno, umorno, dekoncentrirano i jako nedorečeno. Tome možda i najbolje svjedoči činjenica sa smo s toliko lopte u nogama u suparnički kazneni prostor došli tek 11 puta, a imali smo tek dva udarca u okvir gola i prosječna duljina dodavanja u zadnju trećinu je bila 38,3 metra, što jasno upućuje na preskakanje igre. Naprosto, igra nije bila loša da se može uhvatiti pet katastrofalnih stvari koje treba hitno popraviti. Samo je bila bezidejna i bezlična, nedostojna kvalitete igrača na terenu.
Modrićeva klasa
Ono što je bilo dobro, osim tri osvojena boda, jest činjenica da je Zlatko Dalić odustao od daljnjih eksperimenata s postavljanjem Luke Modrića na poziciju desetke na koje se povremeno vraćao.
Modrić je protiv Walesa po InStatu imao 61 točno dodavanje i točnost od fantastičnih 97 posto. Od toga su 42 dodavanja bila “napadačka”, odnosno u smjeru građenja napada, imao je 5/5 ključnih dodavanja, 4/4 u kazneni prostor, a 5/5 dijagonala je bilo točno. Kad Modrić igra na svojoj poziciji, on u pravilu igra dobro i reprezentacija ima referentnu točku s kojom dolaze osnovni automatizmi u igri; on je osigurač koji će svojom kvalitetom spriječiti da igra u prvoj fazi posjeda bude loša.
Modrić ovdje koristi jednu sekundu vremena u kojoj Joe Allen okreće glavu kako bi provjerio gdje se nalazi i ulazi u njegovu slijepu točku kako bi se spustio u džep prostora u koji mu Domagoj Vida može dodati loptu i odakle on može dalje nastaviti napad te kontrolirati stvari na terenu. I upravo u ovako jednostavnim stvarima su njegova kvaliteta i značaj za ovu reprezentaciju, jer koristi i najmanju priliku kako bi suigraču olakšao situaciju na terenu.
Modrić koji je postavljen na desetku ne može napraviti ovaj manevar, ne može se ponuditi u ovom prostoru jer je pozicioniran visoko između suparničkih linija i daleko od organizacije napada, a onda se Vidi ne nudi ovako lagano dodavanje nego je osuđen na dugu loptu. To posljedično nudi isprekidanost napada, priliku da suparnik osvaja više posjeda i, ukratko, lošu igru.
Modrić na trenu nije napravio nešto pretjerano impresivno, neki potez koji će se pamtiti jako dugo. Ovakve sitnice, ovaj suptilni pokazatelj njegove kvalitete je rutina na kakvu se kod njega može računati kad igra na svojoj poziciji. Međutim, Modrić je naprosto takva klasa da ni ne mora odigrati nešto posebno da bude najbolji igrač na terenu, onaj osigurač koji sprječava da igra, ako je već bezidejna i bezlična, ne postane loša i bez ikakvog reda i kontrole.
Uz Ivana Perišića, koji je iskorištavao propuh na desnoj strani obrane Walesa uzrokovan činjenicom da je Connor Roberts daleko najslabija karika momčadi i da je Gareth Bale bio jako pasivan u obrani, jako bitan faktor bio je Andrej Kramarić. U nekoliko situacija Kramarić je naprosto morao reagirati bolje u samoj završnici, ali i takav je ključan igrač za samu igru.
To je, uostalom, pokazao i kod prvog gola.
Kramarić se spušta u međuprostor i svojim kretanjem manipulira cijelom zadnjom linijom. Snima prostor oko sebe i postavlja se tako da može primiti dodavanje iz zadnje linije koje odmah odlaže za Modrića, a onda se okreće i napada prostor tako da sprječava Chrisa Mephama da napravi dijagonalnu kretnju i pokuša zatvoriti Perišića.
Bez umjetničkog dojma
Imati napadača koji će biti toliko pokretan i pokazivati toliko osjećaja za igru naprosto je ključno kad u veznom redu imate takve profile igrača i kad na krilu imate Perišića i Josipa Brekala, pa i Antu Rebića kad se vrati. S Kramarićem veznjaci koji drže loptu imaju s kim razmijeniti dupli pas, a krila koja su pravocrtna u svojim kretanjima imaju prostor koji mogu napasti, jer Kramarić sa sobom povlači cijelu zadnju liniju.
I svakako stoji činjenica da je zbog sebičnosti upropastio nekoliko dobrih prilika u drugom poluvremenu, što je boljka koju pokazuje kroz cijelu karijeru. Međutim, Kramarić definitivno nije odigrao lošu utakmicu.
Dio te, da se tako izrazimo, iritantne komotnosti u igri dobrim dijelom dolazi iz činjenice da Kramarić naprosto zna kako nema konkurenciju i zbog toga igra malo previše opušteno. Praktički jedini napadač kojeg je Dalić imao na klupi je Bruno Petković koji je u zadnja četiri mjeseca HNL-a nastupio devet puta i zabio jedan gol — i to Lokomotivi iz kaznenog udarca u sudačkoj nadoknadi. Naprosto, Kramarić mora podignuti razinu ozbiljnosti u igri, ali je jako bitan faktor na terenu i to baš za one mehanizme u igri koji — istina, tek povremeno — dobro funkcioniraju.
Dalić je na početku kvalifikacija kao cilj postavio 15 bodova. U Osijeku je uzeo tri, baš kako je dan ranije najavio, bez umjetničkog dojma i bez prave igre. I to je sve što ima zapamtiti iz ove utakmice, ta tri boda.
Neke osnovne stvari solidno funkcioniraju, igra ima neki svoj okvir koji je određen najprije Modrićem, ali onda i Kramarićem, Perišićem i Marcelom Brozovićem i ne može se reći da je bilo loše. Samo, za jednog svjetskog viceprvaka previše je tu bezidejnosti, nedorečenosti i praznog hoda koji se na kraju manifestira kao strepnja u zadnjim minutama oko toga hoće li pasti izjednačujući gol. Naprosto je šteta da jedina nadgradnja tih osnova koje su solidne bude rezultat koji je tako varljiv, posebno u situacijama u kojima se Hrvatska našla u zadnjim minutama. Za ono što Dalić ima na raspolaganju, to je nepotrebni stres.
