Stoperima je otklanjanje opasnosti najlakši dio posla. Dobar primjer za to je hrvatska reprezentacija s Europskog prvenstva 2012., kada je Slaven Bilić ostao na Vedranu Ćorluki i Gordonu Schildenfeldu; radilo se o dvojici, objektivno gledajući, vrlo spora stopera koja nisu mogla držati zadnju liniju toliko visoko i skratiti prostor prema veznom redu, tako da je Bilić parkirao zadnju liniju na rub svog kaznenog prostora. Po jedan gol primljen u utakmicama s budućim finalistima Italijom i Španjolskom govori o tome da se Hrvatska smisleno branila i da je Bilićeva odluka bila racionalna. Međutim, i individualni učinak je bio jako dobar. Ćorluka je imao 8,7 otklonjenih opasnosti po utakmici, a Schildenfeld je bio na 8,1, što ih je smještalo na drugo i peto mjesto na turniru koji su odradili jako dobro.
Tu treba u obzir uzeti kontekst. Na Euru 2012. je prosječna pozicija zadnje linije, temeljena na podacima sa svih utakmica, bila na 24,6 metara od vlastitog gola. Prosječna pozicija polufinalista — dakle, dviju najboljih momčadi na turniru — bila je podignuta na 38,7 metara kao pokazatelj toga gdje ide moderni nogomet. Zadnja linija hrvatske reprezentacije je, prema podacima iz Handbook of Match Analysis koji je izdala UEFA, bila na 19,9 metara od svog gola.
Prema definiciji, zona komfora je psihološko stanje u kojoj su osobi stvari iz okoline bliske i poznate, kao i pod njenom kontrolom, a što omogućava nisku razinu stresa.
Za stopere je zona komfora upravo ovaj prostor u koji je Bilić na Euru 2012. parkirao Ćorluku i Schildenfelda. Blizu su vlastitog gola i ne moraju čuvati prostor iza svojih leđa jer je vrlo teško odigrati loptu u dubinu na tako kratkim distancama. Bekovi su postavljeni usko i pomažu im u zatvaranju prostora, a vezna linija je postavljena blizu. Zapravo, sve im je blisko, što potpuno isključuje mogućnost da će se morati braniti od suparnika koji će ih u punom sprintu na širokom prostori napasti s loptom u nogama i izbaciti ih.
Kad primarno funkcionirate izvan zone komfora i u uvjetima koje ne kontrolirate, rutina je ključna. Njome je Šutalo ovladao i potvrđuje svoj talent za čitanje igre
Stoperi vole tu zonu; najmanja je šansa da će ispasti u individualnom duelu na tlu jer je pomoć vrlo blizu, a sve o čemu moraju brinuti je otklanjaje opasnosti koje najčešće dolaze ubačajem s boka. Tu su obično u dobroj situaciji jer u pravilu imaju prednost u visini. Ne moraju napraviti ništa konkretno s loptom niti moraju riskirati u donošenju odluke; odbiju loptu, prekinu suparnički napad i nastave dalje držati zonu.
Zato bi točniji naziv za statističku kategoriju “otklonjena opasnost” bio “otklonjena potencijalna opasnost prije nego što je do nje došlo” jer realne opasnosti za gol nije ni bilo. Bilo bi je eventualno da je do lopte prvi došao napadač, a to je u većini slučajeva moguće samo ako stopera nema na terenu.
Kvaliteta u čitanju igre
U tom kontekstu, 10 otklonjenih opasnosti koje je Josip Šutalo imao u utakmici protiv Hajduka djeluje impresivno, ali nije najbitniji podatak s te utakmice. Primjerice, u tih 10 lopti se broje dva kornera koja je očistio bez da je uopće bio u duelu i četiri lopte koje je ispucao bez da je bio pod ikakvim pritiskom. Da je tu pogriješio, Hajduk bi došao u šanse, ali šansa da zaista pogriješi nije bila visoka. Nekad se pogriješi — kao, recimo, u Osijeku, gdje je promašio čistu loptu koja je onda pala na nogu Antonija Mancea, ali u pravilu to su akcije u zoni komfora, gdje je većina toga pod njegovom kontrolom.
Neusporedivo važniji je podatak da je suparnicima oduzeo četiri lopte i da je čisto presjekao pet dodavanja, jer radi se o demonstraciji toga koliko dobro Šutalo čita igru.
To je, uostalom, njegova najjača strana. Šutalo ove sezone u prosjeku otklanja 2,7 opasnosti po utakmici. Relativno mali broj njih dolazi iz ograničenog volumena posla. Hajduk je u subotu napadao, imao je inicijativu u dijelovima utakmice i dolazio je pred suparnička vrata. Veći dio Dinamovih utakmica ne izgleda tako i suparnici jedva nekoliko puta prelaze centar, tako da Šutalo ima jako malo prilika da bi uopće i otklanjao opasnosti. Puno važniji podatak je da u prosječnoj prvenstvenoj utakmici ima 1,9 presječenih lopti.
Statistika u Europi raste još i više. Broj otklonjenih opasnosti je na 2,9 po utakmici, ali Šutalo je u sedam utakmica Europske lige, koliko je ove sezone odigrao, prosječno presijecao 2,3 suparnička dodavanja. Da bismo stvari stavili u ispravne omjere, samo 14 stopera iz 32 momčadi u grupnom dijelu i osam momčadi koje su došle u knockout fazu iz Lige prvaka u prosjeku ima više od dvije presječene lopte, a Šutalo je debelo preko te granice. Razlog takve efikasnosti je primarno u tome što Šutalo odlično čita igru.
Da, dobar je tehničar koji može iznijeti loptu kvalitetnim dodavanjima i miran je pod suparničkim presingom. Da, mobilan je i dobro mijenja smjer kretanja. Da, čvrst je u duelima i dobro koristi svoju fizičku snagu. Sve su to kvalitete koje Šutalo neosporno ima. Međutim, danas ni ne možeš biti stoper na europskoj razini ako ne želiš igrati s loptom, ako si trom i ako nisi dobar u duelu. Netko će griješiti više, netko manje, netko je bolji i netko je lošiji, ali u cijelom HNL-u praktički nema niti jednog stopera koji ne iznosi loptu i ne igra u visoko postavljenoj liniji, što prije destak godina nije bio slučaj.
U HNL-u se igra dobar nogomet i zahtjevi od stopera su suvremeni, tako da taj dio priče dođe kao normalan. Naravno da će Šutalo, ako igra stopera u 2022. u klubu kao što je Dinamo, iznositi loptu i igrati visoko. Ono što ga zbilja odvaja od konkurencije i čini posebnim njegova je kvaliteta u čitanju igre. Dobro se postavlja, shvaća prostor oko sebe, koncentrirano prati suparničke kretnje i pravovremeno reagira kako bi oduzeo loptu.
Zreo u preuzimanju rizika
Međutim, i Ćorluka je dobro čitao igru. Ali kad stojiš na rubu vlastitog kaznenog prostora i imaš igrača na par metara od sebe, relativno je jednostavno donositi odluke jer te nema što iznenaditi i puno manje ovisiš o timskom kontekstu igre. Kad stojiš gotovo na centru, onda braniš puno širi prostor i moraš konstantno donositi odluke koje su kompliciranije jer je rizik od ispadanja neusporedivo veći.
To Šutalo radi na vrlo visokoj razini. On čita igru daleko izvan svoje zone komfora.
Njegovih pet presječenih lopti protiv Hajduka nije došlo samo od sebe, onako kako su mu neke od onih otklonjenih opasnosti došle. Da bi ih ostvario, Šutalo je morao napasti Hajdukov napad; pročitati što se događa ispred njega i izabrati pravi trenutak kako bi iskočio iz zadnje linije i djelovao prema lopti. Tu mu pomaže to što Željko Kopić u pravilu igra s trojicom stopera. Ima veću stabilnost i osigurača iza svojih leđa koji mu omogućava agresivniji pristup. Ali fascinantno je koliko rijetko griješi u svojim procjenama i koliko je zreo u preuzimanju rizika, što smanjuje količinu ispadanja.
Uostalom, Šutalo je zapravo i postao zapravo standardan otkako je klupu preuzeo Kopić. Prije toga je dvije pune uzastopne utakmice odigrao samo u šestom i sedmom kolu protiv Osijeka i Šibenika. Međutim, dobar dio ovih kvaliteta Šutalo je pokazao još prošle sezone kada je bio na posudbi u Istri. Nedostajalo je samo konstantnosti.
“Nije mi se bilo teško odlučiti na taj potez jer sam u godinama kada je najvažnije igrati i stjecati iskustvo, odnosno rutinu”, izjavio je Šutalo u intervjuu za Večernji list kada je odlazio u Pulu. “To mi je najvažnije u ovom trenutku. Nije mi bilo teško otići ni iz Zagreba jer već nekoliko godina živim sam. Prije u Dinamovoj kući, a sada sam u stanu u Puli. Navikao sam se već i na kućanske poslove.”
Kad primarno funkcionirate izvan zone komfora i u uvjetima koje ne kontrolirate, rutina je ključna. Njome je Šutalo ovladao i polako potvrđuje svoj talent za čitanje igre, donoseći odluke koje su kompliciranije od običnih jer je rizik od ispadanja neusporedivo veći. Potvrđuje talent u onom težem dijelu stoperskog posla.
