Protekli sam vikend proveo u Frankfurtu, gdje sam u društvu frenda vrijeme kratio gledajući Olimpijske igre. Vremenska razlika s Južnom Korejom zapravo je idealna ako se za noćni izlazak želite zagrijati uz malo zimskih sportova. Tako smo kroz subotnju noć imali priliku sprdati se (znam, zlobno je, ali budimo realni) s hrvatskim bobom četverosjedom, koji se laganini doteglio do posljednje pozicije. Nakon njih na stazu su izašli Rumunji i spustili se još sporije, što je izazvalo euforiju u našoj sobi – stigla je osveta kakva se samo može poželjeti! Možda se s Rumunjima ne možemo mjeriti u košarci, ali zato smo im pokazali tko je gazda na ledu.
Hrvatska košarka doživjela je niz šokova u proteklih nekoliko mjeseci, ali pobjeda Rumunjske u Zadru ipak je posebna kategorija, nešto što nisu očekivali ni najveći pesimisti. Gotovo ispunjena dvorana u nevjerici je promatrala rijetko ružnu tko-će-manje utakmicu – činilo se da su na parketu momčadi koje se bore za plasman na nekakav kvartovski kup, a ne na Svjetsko prvenstvo.
Što reći za momčad koja šutira trice 2/26, od kojih je većina bila otvorena? S druge strane, zašto se čuditi takvom postotku kada trener postavi startnu petorku s dvije petice (Luka Žorić, Ivan Buva) i jednom četvorkom (Hrvoje Perić), kojem je k tome šut slaba točka? Za takvu se postavu čak ne može reći ni da je iz prošlog stoljeća, jer ni tada nikom nije palo na pamet tako igrati. Izbornik Ivica Skelin je tu odluku obrazložio tvrdnjom da mu je koncentracija kvalitete izrazito na centarskim pozicijama, pa je tako ionako slabo uigranu momčad opteretio davši igračima zadatak da igraju na pozicijama na koje nisu navikli.
Rumunjski izbornik Zare Markovski na presici je rekao kako mu nije bilo ni na kraj pameti pripremati momčad za takvu postavu, ali da su njegovi igrači prepoznali brojne rupe u hrvatskom sustava, kockali se na šutu, pretrčali suparnika i ostvarili povijesni trijumf.
Hrvatska vanjska linija izgledala je kao najlošija na svijetu, šestorica igrača ubacila su ukupno 18 poena. Tako smo došli do apsurdne situacije da je nakon utakmice došao niz hvalospjeva za mladog Karla Uljarevića, samo zato što za razliku od ostatka društva svoje minute nije odigrao kao totalni amater.
Više sreće nego pameti
Možemo reći “Pa danas svi igraju basket”, ali istinu o snazi Rumunja prikazuje podatak da su tri dana kasnije pred svojim navijačima isprašeni od Italije 101:50. Sapienti sat.
Nakon ovog debakla svima je, pa čak i vrhu HKS-a, postalo jasno da je Skelin ispucao sve prilike na klupi reprezentacije i da će susret s Nizozemskom biti njegov oproštaj. Poraz od Rumunja, koliko god sramotan bio, rezultatski može ispasti potpuno beznačajan ako se ne plasiraju u drugu fazu, dok bi još jedan trijumf Nizozemaca značio čavao na lijes hrvatske košarke. Nizozemska je morala pasti, po mogućnosti s više od sedam razlike.
I Nizozemska je pala, uz više sreće nego pameti.
Skelin nije odustao od ideje s trojicom visokih, ali je sada barem krenuo s dvije četvorke i jednom peticom – u petorku je umjesto Buve upao Željko Šakić, potencijalno ubojit na šutu, ali igrač kojemu e nerijetko zna dogoditi da ne može pogoditi ni bunar. Znalo se da će Nizozemci provocirati šut domaćih, stoga su prvi šutovi bili ključni za tijek susreta – ili će domaći konačno ubosti nešto i skinuti psihološke lance, ili će novi promašaji dokrajčiti i posljednju mrvicu samopouzdanja i započeti novu agoniju.
Skelinova era ostat će upamćena kao jedno od najmračnijih doba u povijesti hrvatske košarke, ali ne treba izbornika staviti na stup srama
Srećom, Šakića je motivirao povratak u petorku i on otvara utakmicu pogođenom tricom koja kao da je oslobodila čitavu momčad. Padala je trica za tricom – Šakić se zaustavio na 4/4, a čitava momčad na 13/23 (56,5 posto). Nevjerojatni šuterski preporod spasio je hrvatski brod od konačnog kraha, barem privremeno.
Skelin je izliku za poraz od Rumunjske našao u užasnom šuterskom danu, a sada je šut uspio kompenzirati užasnu igru. Nizozemci su šutirali slabo (30 posto za tri), ali su svejedno uspjeli utrpati 78 poena koristeći neprestanu pomutnju i tromost hrvatske obrane, uzrokovanu ustrajanjem na neprirodno visokoj petorci. Kada nisu uspjeli pretrčati suparnika, onda su spuštali loptu na stanovitog Thomasa Van der Marsa, kraj kojeg su renomirani hrvatski centri izgledali kao da su pali s Marsa. Centar koji kruh zarađuje u estonskom Kalevu gađao je 9/9 iz igre, a većinom su to bili arhaični horozi.
I tako skromni napadački repertoar držao je Nizozemce dovoljno blizu da se vidi kako će nastati gadni problemi ako stane hrvatski šut. Kada se to dogodilo, gosti su učas otišli na +3, mada su bili i na 15 poena deficita. U tim trenucima Skelin je odlučio zadržati Uljarevića u petorci, mada je iskusni Luka Babić u svojim minutama na jedinici bio znatno opasniji u prodoru i sigurnija opcija u obrani.
Skelinova ostavština
Ovaj put se Skelinova kocka isplatila. Mladi Osječanin zahvalio mu se za dano povjerenje tricom sa sedam i pol metara kojom je prelomio utakmicu. Međutim, željena razlika nije ostvarena, premda je bilo +10 tridesetak sekundi do kraja – još jedna šlampava reakcije obrane donijela Nizozemcima pet poena u par sekundi.
Svejedno, Hrvatska je zasad preživjela i to je najvažnije. Za prolaz u sljedeću rundu trebala bi biti dovoljna uvjerljivija pobjeda u Rumunjskoj, a za nju ne bi trebalo strahovati budući da će se u lipnju reprezentaciji priključiti hrvatske NBA vedete. Međutim, za produljenje nade za plasman na Mundobasket bit će potreban i trijumf u Italiji, jer se bodovi prenose u izlučnu skupinu.
Skelinova era ostat će upamćena kao jedno od najmračnijih doba u povijesti hrvatske košarke, ali ne treba izbornika staviti na stup srama. Na tako osjetljivoj poziciji našao se čovjek koji za nju nije imao kompetencije. Jedna dobra sezona u Splitu i naslov trenera godine u Nizozemskoj to nikako nisu. Dino Rađa i Stojko Vranković predstavili su ga kao trenerski projekt HKS-a, ali projekt je neslavno propao.
Osim promašenih taktičkih ideja, Skelina je koštala želja da udovolji svima koji su se odazvali – prečestim rotacijama žrtvovao je ritam igre kako bi pronašao minute za sve, pogotovo one iskusnije, kojih je na centarskim pozicijama bilo najviše. Jasno je da u ovom suludom terminu kvalifikacija igračima treba pokazati zahvalnost što su se zamjerili svojim klubovima kako bi došli na okupljanje, ali sport zna biti surov. Rezultat mora biti ispred osjećaja pojedinaca, ma koliko god se to nekada činilo nepravednim.
Ipak, ako se Uljarević zaista razvije u odličnog razigravača, ostat će upamćeno da ga je Skelin imao hrabrosti ubaciti u vatru u kritičnim trenucima i to bi mogla biti njegova ostavština, nešto na što će moći biti ponosan, jednako kao na afirmiranje Gorana Filipovića i Mate Kalajžića u Splitovu dresu. Skelinu treba poželjeti sreću u budućoj karijeri, ali ne na izborničkoj klupi.
Teškim vremenima nije kraj
Tko će se naći na njoj?
Dosta je bilo eksperimenata, stoga je potrebno provjereno rješenje. Budući da za stranog stručnjaka HKS nema novca, Vranković i Rađa vjerojatno će se okrenuti jednom od imena koje se uvijek iznova vrte. Slobodni su Velimir Perasović i Jasmin Repeša, svaki sa svojim starim mušicama, ali do prije par mjeseci svima je bila puna kapa Ace Petrovića, pa danas nostalgično mislimo o njemu dok niže uspjehe na klupi reprezentacije Brazila (omjer 4:0).
Hrvatskoj je nasušno potreban neki iskusni lisac, ali isto tako i sportski psiholog. O tome se naveliko pričalo nakon debakla na Eurobasketu, ali opet nije učinjeno ništa. Činjenica je da je u reprezentaciji, neovisno u kojem sastavu bila, prisutna velika nesigurnost što rezultira igračkim izvedbama daleko ispod realnih mogućnosti. Od aktualnih uzmimo za primjer samo Dominika Mavru, koji igra odličnu sezonu, a onda u reprezentativnom dresu ne može pogoditi ni bunar.
Reprezentacija se zasad izvukla i u lipnju će biti znatno jača, ali teškim vremenima nije kraj. Hrvatska košarka je bolesnik koji se bori za goli život. Ako iz gomile napravljenih grešaka odgovorni ne izvuku pouku, bojim se da će kao jedino rješenje ostati eutanazija.
