Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Zadnja izmjena: 31. ožujka 2019. hochzwei

Nitko nikada nije slučajno postao svjetski prvak u Formuli 1 — dakako, uloga bolida u ovom je sportu presudna i morate imati sreću u pravo vrijeme se naći u pravoj momčadi. No, kada ste jednom ondje, trebate i znati ugrabiti priliku. Od Luigia Fagiolija do — ne pokaže li ova sezona suprotno — Valtterija Bottasa, mnogo je vozača imalo prilike jednu ili više sezona voziti u dominantnom bolidu, a to u najboljem slučaju pretočiti u poneku pobjedu, ne izgledajući poput potencijalnih prvaka.

U drugom nastavku miješaju se ljudi s jednom, dvije i tri titule, zanimljiva družina majstora koji su svoje prilike iskoristili — neki i više nego jednom — ali nisu me uspjeli uvjeriti da spadaju u onu odabranu skupinu veličanstvenih za koje se može opravdano ustvrditi (ukusi i kriteriji se uvijek, dakako, mogu razlikovati) da mogu konkurirati za titulu Najvećega svih vremena, ma koliko ona apstraktna bila.

Prvi dio rang liste (od 33. do 23. mjesta) je ovdje.

22. Mario Andretti

(SAD, prvak 1978.)

Amerikanci su ga skloni proglasiti najvećim vozačem ikada, a mi ćemo se uglavnom složiti i kimati glavom, ponosni što je jedan takav velikan rođen u našem Motovunu. Ne samo rođen, zapravo, obitelj ima duge istarske korijene. Nedvojbeno je riječ o jednom od najsvestranijih vozača u povijesti, da je na Le Mansu uspio biti bolji od drugog mjesta dijelio bi Trostruku krunu s Grahamom Hillom, a uz Juana Pabla Montoyu jedini je pobjeđivao u F1, na Indyju i u NASCAR-u.

Razlog zašto ima samo jednu F1 titulu bio je upravo u toj svestranosti; sporadično je vozio u Europi i kombinirao Formulu 1 s drugim tipovima utrka. Tek je 1975., u svojoj 36., odvezao (skoro) punu sezonu. U Lotusu je radio na razvoju revolucionarnog modela 79, prvog bolida koji je uspješno koristio efekt prianjanja, te je to materijalizirao naslovom prvaka 1978. Mnogi su bili uvjereni da je momčadski kolega Ronnie Peterson brži, ali Šved nije živ dočekao kraj te sezone…

Kasniji rezultati više nisu bili impresivni, ali Mario nikada nije izgledao kao netko tko je izgubio motiv — naprosto je imao peh da se u vremenu ubrzanih promjena zaticao u nekonkurentnim bolidima. Dugo nakon završetka F1 karijere nastavio je biti uspješan u američkim utrkama.

21. Kimi Räikkönen

(Finska, prvak 2007.)

https://www.youtube.com/watch?v=qYkv7PtUTz0

Po većini statističkih kategorija Kimi je u vrhu, među najuspješnijim vozačima ikad. Osvojio je i jednu titulu prvaka, u sezoni kada ni u ludilu nije trebao doći do nje, ali interni ratovi u McLarenu poslužili su mu ga na pladnju. Figurativno, naravno — čitave je te sezone grizao, koristio prilike; da nije, ne bi se našao u situaciji da može uzeti ponuđeno.

Nikad nije izgledao kao netko kome je osobito stalo do te titule prvaka. Premda se u borbu umiješao već u svojoj trećoj sezoni, zapravo je uvijek bio dojam da ga zanimaju samo pojedinačne utrke i da ne grize dovoljno, da je svojim jurnjavama po najbrži krug u završnicama, naizgled ne razmišljajući o tome hoće li tako prerano pohabati neki motor, sklon dati prednost pred taktiziranjem potrebnim za titulu. Nakon nje, motivacije je bilo još manje i kada se oprostio na kraju 2009. priča je izgledala gotovom.

Čarobni povratak i sjajna sezona u Lotusu 2012. pokazali su koliko malo razumijemo Kimija i njegove unutarnje motive. Još uvijek je ovdje i, mada je malo vjerojatno da će dodati štogod značajnog statistici, nipošto nije za baciti. Veliki vozač, ali i veliki osobenjak.

20. Jenson Button

(Engleska, prvak 2009.)

Mačak s devet života prošao je jedan od najčudnijih puteva među svim prvacima. Dobio je prvu priliku u Williamsu prerano, psihički nedovoljno zreo za najviši rang utrka, i to ga je skoro uništilo. Rane sezone bile su kombinacija neispunjenih očekivanja, dignutog nosa i ekipa koje su se bez osobitog žaljenja lišavale njegovih usluga.

Dolaskom u Hondu (isprva još BAR), sve se promijenilo — umišljeni klinac, kojeg su tabloidi napravili zvijezdom mnogo prije nego što je to uistinu zaslužio, pretvorio se u sjajnog vozača. U slabijem bolidu radio je čuda i sredinom prošlog desetljeća kontinuirano bio možda najimpresivniji vozač na gridu. Kada je Hondina forma potonula, činilo se da s njom odlazi i Buttonova karijera. A tada je došla 2009. i bajka o Brawn GP-u: zgrabio je priliku i došao do titule prvaka, i sretne i spretne.

No, ono najimpresivnije tek je uslijedilo. Sezone u McLarenu uz Lewisa Hamiltona i Fernanda Alonsa na papiru su trebale pokazati razliku u kvaliteti između “slučajnog prvaka” i te dvojice neprikosnovenih velikana. Na stazi je nisu pokazale, Button se nikada nije doimao inferiornim — a u promjenjivim uvjetima, kada bi se tijekom utrke mijenjala kišna i suha razdoblja, pokazivao je taktičku briljantnost kakva nije viđena još od Alaina Prosta.

19. John Surtees

(Engleska, prvak 1964.)

Jedan od najvećih motociklista svih vremena praktički je odmah po prvoj odvoženoj utrci na četiri kotača uskočio u svjetsku elitu, a 1964. uspio doći i do titule svjetskog prvaka, mada uz puno sreće na posljednjoj utrci sezone. Sjajan u razumijevanju mehanike bolida, nastavio je raditi na razvoju u Ferrariju, ali kada je 1966. trebalo pobrati plodove tog rada i — ne možemo znati sa sigurnošću, ali vrlo vjerojatno — prošetati se do druge titule, zbog nagriženih je međuljudskih odnosa otišao iz Maranella.

Tko zna, da je tom prilikom Enzo Ferrari stao na njegovu stranu, možda bi se do kraja te dekade okitio još ponekim naslovom. Scuderijine uzdanice u tom periodu, Chris Amon i Jacky Ickx, bili su sjajni vozači, ali u bolidu Formule 1 Surtees je bio bolji od obojice.

Pobjeđivao je još za Cooper i Hondu, a posljednje bodove karijere osvajao u bolidima vlastite konstrukcije koji nisu uspjeli doći do vrha u svijetu Formule 1, ali u drugim su natjecanjima, a pogotovo u 1970-ima u vrlo ozbiljnom i popularnom nadmetanju Formule 5000, bili sjajni.

18. Graham Hill

(Engleska, prvak 1962. i 1968.)

Jedini osvajač Trostruke krune nerijetko se smatra primjerom vozača bez velikog prirodnog dara, koji je upornim radom i inteligencijom uspio postići sjajne rezultate. Može se raspravljati o tome koliko je ta reputacija zaslužena, jer govorimo o čovjeku koji je bio vladar najzahtjevnije od svih staza, one koja vijuga ulicama Monaca…

Istina je, jednu je titulu osvojio zahvaljujući nepouzdanosti Lotusa Jima Clarka, a drugu zahvaljujući puknutoj gumi, i opet na Clarkovu Lotusu, koja je škotsku legendu koštala života, a njega dovela u položaj prvog vozača dominantne momčadi. I Indy 500 je osvojio, a da to možda uopće nije, u totalnoj zbunjenosti oko mjerenja broja prijeđenih krugova.

Glavni razlozi zašto je Hill na posljednjem mjestu među višestrukim prvacima njegova je očigledna inferiornost spram Clarka u vremenu kada su bili momčadski kolege, te sramoćenje u posljednjim sezonama karijere, kada je odbijao priznati da je njegovo vrijeme prošlo i vukao se po stazi, izgledajući poput amatera, a ne višestrukog prvaka svijeta.

17. Mika Häkkinen

(Finska, prvak 1998. i 1999.)

Michael Schumacher smatrao ga je najvećim konkurentom na stazi, a to je velika pohvala. Rivalstvo je zapravo trajalo još od utrke Formule 3 u Macau 1990., okončane sudarom dvojca u posljednjem krugu. Postoje ipak i glasovi sumnje, ponajprije izazvani razlikom između Finčevih rezultata u slabijim i dominantnim bolidima.

Tijekom većeg dijela karijere, prvo u Lotusu, a kasnije i u McLarenu, ekipi za koju će ostati neraskidivo vezan, Mika se doimao kao veliki talent kojem nedostaje onaj završni iskorak. Za razliku od Davida Coultharda, nije bio u stanju u istom bolidu ‘poludjeti’ i odraditi savršen vikend ili utrku. No, kada je bolid postao dominantan, upravo je on, a ne Škot, bio u stanju iz njega izvući maksimum i spojiti to s konstantnošću.

Specifičnog, ‘relijaškog’ stila vožnje i odmjeren na riječima, nedvojbeno je bio jedan od najboljih vozača završne dekade drugog tisućljeća. Mnogi misle da je nakon teškog udesa u Adelaideu 1995. izgubio dio brzine, ali i to je bilo dostatno za titule. Ipak, u završnoj sezoni, 2001., već je i površnim promatračima bilo jasno da mu je dosta oktanskog cirkusa i života pod reflektorima.

16. Jochen Rindt

(Austrija, prvak 1970.)

Retrospektivno, svima znan podatak da je ovaj Austrijanac (Nijemac po ocu) jedini posthumni prvak u povijesti nije toliko iznenađenje kao što bi to trebao biti podatak da je uopće doživio svoj 28. rođendan. Priča o njegovom odrastanju, vožnjama na javnim prometnicama i ranim utrkama dugačak je niz nesreća, ozljeda i zamalo izbjegnutih tragedija.

Međutim, kroz sve to, na teži način, počeo se definirati jedinstven i iznimno brz vozač, pobjednik Le Mansa — doduše, zato što je pokušavao voziti čim brže kako bi izazvao mehanički kvar na Ferrariju, odustao čim ranije i pokupio se u provod s isplaćenom startninom. Neprikosnoveni kralj Formule 2 u vremenu kada je u tom natjecanju sudjelovala većina najboljih F1 vozača, u najjačoj je kategoriji bio sve bolji i bolji, a kada je 1969. prešao u Lotus, napokon je dobio pobjednički bolid.

Krhki pobjednički bolid. Niz odustajanja i nesreća spriječio ga je da već te sezone konkurira dobrom prijatelju Jackieju Stewartu, ali u idućoj je sezoni bio neprikosnoven. Zajedno sa Škotom aktivno je radio na promicanju sigurnosti te bio gotovo pa u otvorenom ratu s vlastitom momčadi — opravdano, poginuo je u Monzi zbog mehaničkog kvara na Lotusu. Šteta je bila tim veća jer je u posljednje dvije sezone dosegao razinu vozačke zrelosti koja bi ga, da je poživio, vrlo vjerojatno uvrstila u odabrano društvo najvećih.

15. Nigel Mansell

(Engleska, prvak 1992.)

Većinu kasnijih prvaka zapazimo odmah na početku karijere. Bilo je iznimaka od tog pravila, ljudi koji su nešto kasnije od prosječnih postali vrhunski vozači utrka, ali niti jedna transformacija nije bila tako dramatična poput one brkatog Engleza. Sredinom 1985., nakon što sam ga gledao već pet sezona, svjedočeći i ponekom postolju, da me tkogod pitao, ne bih Mansella naveo ni među šest-sedam tada najboljih vozača na gridu.

A onda je naprosto eksplodirao. I do kraja karijere (dobro, barem do povratka iz Amerike) nastavio biti jedan od velikana. U to vrijeme govorili smo o velikoj četvorci Formule 1 — da, Prost i Ayrton Senna bili su malo ispred, ali Mansella i Nelsona Piqueta nismo smatrali bitno inferiornima. Nigel je na ovoj listi najslabije plasiran od njih ponajprije zato što je imao izniman talent za upropaštavanje dobivenih situacija. Ne uvijek vlastitom krivnjom, doduše.

Tek će mu možda i najnadmoćniji bolid u povijesti osigurati tu jednu titulu, ali da je kojim slučajem imao sreću voziti u nekom razdoblju kada je bilo manje iznimnih vozača na stazama, komotno ih je mogao imati još nekoliko. Mada na plasman utječe i povremena nepotrebna sklonost dramatiziranju, kao i činjenica da mu je najjači adut bila srčanost, a na planu tehničkog znanja ipak nije bio posve u rangu konkurenata.

14. Jack Brabham

(Australija, prvak 1959., 1960. i 1966.)

Legenda kaže da Brabham nikada nije isti zavoj dvaput prošao identičnom putanjom. Za razliku od klasičnog tipa vrhunskog vozača, perfekcionista u potrazi za savršenim krugom, on je bio ponajprije mehaničar, koji je svakom dijelu staze pristupao kao da ga vidi prvi put. Očigledno da je palilo, tri titule to potvrđuju, a uz malo sreće moglo ih je biti i još, ali — uz možda Sebastiana Vettela — on mi je bio najteži za određivanje pravog mjesta na listi.

Prije svoje prve pobjedničke sezone nije se nimalo isticao, ali kada je novi koncept bolida s motorom iza vozača razvijen do razine potrebne za pobjede, njegova je konzistentnost donijela titule, na iznenađenje 90 posto ljudi iz svijeta utrka, koji su favorizirali Stirlinga Mossa. Black Jack zbog notorne šutljivosti nije bio miljenik medija, a prilično beskrupulozan vozački stil nije ga činio popularnim ni među kolegama.

Vlastitom tvrtkom i momčadi postao je jedan od vodećih svjetskih proizvođača trkaćih automobila, kao i jedini vozač koji je došao do titule u bolidu vlastite konstrukcije. Imao je on i off sezone, ali kada je bio dobar, pa i kao veteran u završnoj mu 1970., nije imao respekta ni prema kome.

13. Nelson Piquet

(Brazil, prvak 1981., 1983. i 1987.)

Najveći oportunist među vrhunskim vozačima, jednom je sjajno objasnio momčadskom kolegi Mansellu razliku između njih dvojice: “Ti si nekoliko prvenstava izgubio, a ja sam ih nekoliko osvojio.“ Kada bi mu se pružila prilika, ugrabio bi je, a kada bi imao loš bolid nije ni pokušavao, samo je kružio stazom jer je bio izdašno plaćan za to.

Prema suparicima je bio bešćutan do, pa i preko granica pokvarenosti, ali ne na stazi, nego u psihološkim igricama — neke od njegovih izjava o njima upravo su degutantne, a uvijek se znao pobrinuti da ih i oni čuju. No, mehaničari su ga obožavali kao malo koga, bio je džek i uvijek ih uključivao u tulumarenje i raspodjelu nagrada. Na stazi, kada mu se dalo, mogao je oprati i Sennu i Prosta, ali nije dijelio njihov ubilački instinkt.

Četvrti naslov izgubio je kada je preventivno pozvan na zamjenu guma u boks potkraj VN Australije 1986. — i nikada nije rekao ni riječ protiv te odluke ekipe. Senna i Mansell izvjesno, Prost vjerojatno, na njegovom bi mjestu odluku ili ignorirali ili godinama lamentirali protiv zavjere koja im je uzela titulu. Piquet nije bio takav, njemu ti naslovi nisu bili važniji od života — i baš zato ga mi koji smo tada navijali za druge vozače, uglavnom mrzili, jer je nekako ‘prelako’ dolazio do njih. Tek s vremenskim odmakom postaje jasno koliko je tu vozačkog umijeća moralo biti kako bi se uopće našao u prilici.

12. Emerson Fittipaldi

(Brazil, prvak 1972. i 1974.)

Negdje tijekom 1975. je vlasnik najpoznatijih zulufa u povijesti utrka donio ključnu odluku karijere, onu koja ga je postavila na ovo mjesto, a ne onamo kamo je morao pripadati po svemu ostalome, u završnu epizodu trilogije. Bila je to pogrešna, ali hrabra i razumljiva odluka.

Između 1972. i 1975. osvojio je dvije titule, po jednu s Lotusom i McLarenom, a u ostalim dvjema sezonama završavao kao viceprvak. Statistički je u tom trenutku bio jedan od najuspješnijih vozača svih vremena, s mogućnošću biranja, sve su ga vrhunske momčadi željele. Pored brzine imao je vrhunsku vozačku inteligenciju i nevjerojatnu sposobnost izbjegavanja problema — jedan je od vozača s najmanjim postotkom sudara i izlijetanja.

No, odbacio je sve to i prešao u bratovu momčad, isprva znanu kao Copersucar, a kasnije kao Fittipaldi. U sljedećih pet sezona pokvario je sve one statistike (osim sudara i izlijetanja), ostvarivši samo još dva podija. Ali bio je to valjan pokušaj — da je uspjelo, Brazil bi bio upisan i na konstruktorsku mapu svijeta, a prezime Fittipaldi vječno ostalo upamćeno kao jedno od najvećih u povijesti utrka. Ni ovako nije daleko…

Ne propusti top članke