Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Zadnja izmjena: 26. ožujka 2019. Profimedia

Formula 1 danas nema mnogo veze s onim sportom koji sam počeo pratiti i obožavati krajem 1970-ih — a već i ta je bila posve različita od one iz ranih 1950-ih, s početaka Svjetskog prvenstva. Usprkos razlikama, veličina i klasa mogu se prepoznati u svakom vremenu, pa i međusobno uspoređivati. Ne toliko na čisto statističkom, koliko na nekom općem nivou, potkrijepljenom dojmovima i dugogodišnjim proučavanjem povijesti utrka.

Ne postoji prvak Formule 1 koji nije bio velik i sjajan vozač. No, neki su bili veći i bolji od drugih, i to pokušavam definirati ovom listom, koju ćemo objaviti u tri dijela.

Karakterno različiti, različitih ciljeva i životnih puteva, svaki od njih zaslužuje — a vjerojatno će nekom prigodom i dobiti, ako već nije — veliki, detaljniji tekst s prikazom karijere. U prvom od tri dijela, očekivano, nalazimo samo jednostruke prvake, jer ponavljanje titule ipak automatski prebacuje svakog vozača u neki viši rang. Nemam nikakvu detaljnu statistiku za potkrepljivanje pozicija — ovo je osobna lista i odražava samo autorova razmišljanja.

33. Phil Hill

(SAD, prvak 1961.)

Znate za ono kada vas pitaju s kojom biste povijesnom osobom najradije sjeli na večeru i razgovarali? Od svih vozača u povijesti Formule 1 odabrao bih za to upravo Hilla, jedinog prvaka rođenog u SAD i možda ponajvećeg intelektualca u povijesti utrka. Svjestan rizika i bazične suludosti ideje o jurnjavi koja stoji iza ovog sporta, početak svake utrke dočekivao je nervozan, povraćajući od muke… No, u kokpitu, kada bi jednom počelo, bila je to posve druga priča…

Trostruki pobjednik Le Mansa jedan je od najvećih vozača u povijesti utrka izdržljivosti. No, u Formuli 1 ostvario je samo tri pobjede, do titule došavši u sezoni u kojoj je njegov momčadski kolega — grof Wolfgang von Trips — nerijetko odavao dojam bržeg vozača, ali poginuo je prije završnog obračuna. Okićen titulom prvaka, izgubio je velik dio motivacije i više nikada nije pobijedio, a nakon odlaska iz Ferrarija na kraju 1962. do kraja karijere osvojio je još samo jedan jedini bod.

Velikan u svakom pogledu, ali u Formuli 1 čak ni s titulom prvaka nije ostvario toliko dubok trag poput ostalih velikana.

32. Jacques Villeneuve

(Kanada, prvak 1997.)

Sin najobožavanijeg neprvaka u povijesti utrka oduševio je svijet Formule 1 prvim nastupom, dobrano izmučio momčadskog kolegu Damona Hilla, uvjerio Franka Williamsa i Patricka Heada da se riješe prvog vozača i svjetskog prvaka te sljedeće godine došao do titule ostankom na stazi u Jerezu, nakon one idiotarije Michaela Schumachera, ili upravo zahvaljujući njoj…

Te dvije sezone bile su vrlo dobre i da se u tom trenutku povukao sa staze, pričali bismo o Villeneuveu kao o istinskoj legendi i sjajnom tipu. No, tijekom sljedećih devet nastavio si je uništavati reputaciju, a povremeno izgledao i sramotno sporo u odnosu na momčadske kolege. I kod njega je u enormnoj mjeri bio prisutan sindrom ostvarenog cilja; nakon što je došao do titule — za sebe i za oca — više nikad nije izgledao kao materijal za pobjede i naslove.

I dugom jezičinom napravio si je dosta neprijatelja u svijetu utrka, pogotovo što je istom nerijetko lamatao bez pokrića. Ipak, danas bismo sretni da na gridu imamo barem ponekog vozača sa sličnom količinom izravnosti i sposobnosti zakuhavanja frke izjavama.

31. Keke Rosberg

(Finska, prvak 1982.)

S pljugom u ustima i mudima od kevlara, zauvijek će ostati upamćen kao prvak u najinferiornijem bolidu ikada — no, to se dogodilo u čudnoj sezoni obilježenoj tragedijama, štrajkovima i svađama, u kojoj je čak 11 različitih vozača i sedam momčadi došlo do pobjede, a brži turbo bolidi bili su toliko nepouzdani da je Keijo (kako mu glasi pravo ime) do titule došao konzistentnošću, uz samo jednu pobjedu i još pet plasmana na podij.

Nitko se nije pretjerano ljutio zbog te titule, i publika i paddock voljeli su Finca, jednog od najborbenijih i najhrabrijih vozača tog vremena. Teške noge, bio je iznimno grub prema bolidu, a prema protivnicima na stazi iznimno nemilosrdan, ali i posve korektan — svi su znali da se Keke neće predati bez borbe, bilo to za pobjedu ili za 15. mjesto, kao i da neće napraviti nikakav nesportski potez ni glupost.

U kasnijim je sezonama ostvario još četiri pobjede, ali pored sazrelog Nigela Mansella i Alaina Prosta bilo je jasno da mu je vrijeme ipak prošlo, a limiti niži nego kod drugih velikana tog vremena.

30. Nino Farina

(Italija, prvak 1950.)

Giuseppe Farina, u rodu sa slavnim karoseristima koji će kasnije imenu dodati i prefiks Pinin, legenda je utrka zbog dviju stvari: toga što je osvojio prvu titulu prvaka u povijesti i zbog položaja u kokpitu — nitko nikada nije tako elegantno izgledao za upravljačem trkaćeg bolida.

Problem je u tome što prvi prvak nikada na stazi nije uspio nadmašiti momčadskog kolegu Juana Manuela Fangija. Pobjeđivao bi samo kada je Argentinac odustao, a do titule je stigao zato što je imao više sreće s bolidom i manje kvarova tijekom sezone. Kada je 1952. prešao u Ferrari, posve se isto ponovilo s Albertom Ascarijem. Farina je bio brz i pouzdan vozač, redovno završavao na podijima, ali klasom ne i usporediv s najvećima.

Poginuo je 1966. u prometnoj nesreći u Alpama, izgubivši kontrolu nad Lotus Cortinom — a to je još jedna stvar koju ne očekujete od prvaka Formule 1, da radi pogreške na javnim prometnicama.

29. Mike Hawthorn

(Engleska, prvak 1958.)

Još jedan prvak koji je izgubio život na javnoj prometnici, neodgovorno se utrkujući u redovnom prometu. Statistički možda i najslabija karika, sa samo tri pobjede u karijeri, jednom u šampionskoj sezoni i s titulom gotovo mu poklonjenoj nakon što se najveći konkurent Stirling Moss založio da mu skinu opravdanu diskvalifikaciju u Oportu, Hawthorn je vozač kojeg bi većina vjerojatno stavila na posljednje, 33. mjesto ove liste.

No, plavokosi je Englez jednom jedinom utrkom preskočio čak četvoricu drugih prvaka i ugnijezdio se ovdje. Veliku nagradu Francuske na stazi u Reimsu 1953. često se nazivalo “Utrkom stoljeća”, posve opravdano. Nakon 60 krugova nemilosrdne borbe dvaju Ferrarija i dvaju Maseratija, Hawthorn je izašao kao pobjednik, nadmašivši Fangija i Ascarija, dvojicu — oprostite mi na spoileru — o kojima ćete čitati tek kada dođemo do jako visokih pozicija na ovoj listi.

Jedini čovjek za kojeg se sa sigurnošću može reći da je u direktnom dvoboju podjednakih bolida uspio pobijediti Fangija naprosto ne smije biti posljednji, ni na kakvom popisu.

28. James Hunt

(Engleska, prvak 1976.)

George Best utrka, svima omiljen zbog neprofesionalizma, alkohola, droga i tinejdžerskog libida, Hunt je, nakon što je naučio kako dovesti bolid do cilja bez da razbije sebe i suparnike, bio vrlo brz vozač. Koji je došao do titule prvaka samo zbog nesreće u svakom pogledu superiornijeg konkurenta, Nikija Laude. I to na jedvite jade, zahvaljujući Austrijančevoj tvrdoglavosti i hrabrosti da odustane na odlučujućoj utrci, jer je smatrao da su principi važniji od titule.

To nipošto ne znači da je Hunt nezasluženo osvojio naslov; naprosto je iskoristio priliku koja mu se ukazala. Kada bi imao dobar vikend bio je jako brz, ostvario je nekoliko pobjeda i izvan te sezone, ali nikad prije ni kasnije nije izgledao kao netko tko bi se, ni u ludilu, mogao umiješati u borbu za titulu. Kasnije je pokazao i ružnu stranu karaktera, optuživši Riccarda Patresea za izazivanje nesreće u Monzi 1978. — ako je itko bio krivac za smrt Ronnieja Petersona, bio je to upravo sam Hunt. No, i onu lijepu, vedriju, kao dugogodišnji, sjajan i duhovit, komentator F1 utrka.

Kompleksna osobnost, ne prestaje intrigirati nove generacije, zvijezda je ponajboljeg igranog filma o Formuli 1 i čovjek čije ime — za razliku od većine drugih jednostrukih prvaka — poznaje i dobar dio onih koji baš i ne prate F1.

27. Denny Hulme

(Novi Zeland, prvak 1967.)

Iznimno svestran vozač, možda je najviše oduševljavao u legendarnoj Can-Am seriji, ali i u Formuli 1 je dugo bio u vrhu. Titulom se okitio nadmašivši Jacka Brabhama, momčadskog kolegu, ali i vlasnika momčadi i konstruktora bolida! Ne čudi da je na kraju sezone potjeran iz momčadi…

Novi dom je našao u McLarenu, mladoj momčadi koju je osnovao zemljak Bruce McLaren. Ne može se precijeniti Gurneyeva uloga u dovođenju te momčadi na svjetski vrh, dvaput je završavao treći u prvenstvu, osvajao Can-Am, a nakon Bruceove smrti u Goodwoodu 1970. osigurao kontinuitet rezultata i mir u ekipi.

S nadimkom ‘Bear’, odnosno ‘Medo’ (ne zbog stasa, nego zbog pomalo grube i sirove naravi), zarana proćelav, doimao se poprilično nezgrapno za vrhunskog vozača, ali puno je desetljeće bio dio elite. Trkač do posljednjeg daha, i umro je na stazi, kada ga je tijekom utrke u Bathurstu 1992. strefio srčani udar.

26. Jody Scheckter

(Južna Afrika, prvak 1979.)

Nazvati mladog Schecktera idiotom predstavljalo bi uvredu za idiote. Izjava je gotovo i blaga spram onoga što je o njemu rekao Emerson Fittipaldi nakon što se klinac zabio u njega u svom trećem F1 nastupu. U četvrtom je bio još impresivniji, izazvavši krš na startu, u kojem je iz utrke ispalo 12 bolida. Udruga vozača tražila je nakon toga za njega doživotnu zabranu nastupa — možda i najekstremnija reakcija u povijesti te udruge najbolje govori što su i kolege tada mislili o njemu.

Godinu potom, počeo je pobjeđivati, a sva divljanja i budalaštine ranih dana ostavio za sobom. U Tyrrellu je kontinuirano bio odličan, pobijedivši i u bolidu sa šest kotača. Walteru Wolfu donio je pobjedu u prvom nastupu nove momčadi, ali do titule je došao tek kada je prešao u Ferrari. Za to je morao pobijediti u dijelovima sezone brže bolide Ligiera i Williamsa, ali i nadmašiti momčadskog kolegu, obožavanog Gillesa Villeneuvea.

Godinu potom, sve se raspalo. Dok je Gilles povremeno s crvenom kantom radio čuda, Scheckter je izgledao kao pokretna zapreka drugim vozačima na stazi. Bez početaka i tog nedostojanstvenog kraja, Jody bi bio više na listi, ali te dijelove karijere kao da je odradio neki drugi vozač.

25. Nico Rosberg

(Njemačka, prvak 2016.)

Drugi sin svjetskog prvaka koji je uspio ponoviti očev uspjeh, Nico je bio vozač vrlo čudne karijere. Tijekom prve tri sezone u Williamsu nije oduševljavao, a potom je sazrio i postao konstantno brz. U tri zajedničke sezone gotovo pa da se može reći da je deklasirao Schumachera, snažno pridonijevši žalosnom dojmu neuspješnog povratka sedmerostrukog prvaka. A potom mu je za momčadskog kolegu došao Lewis Hamilton, ali Nico nije bio onoliko inferioran koliko su mnogi očekivali.

Priliku je dočekao i ugrabio 2016. Probleme s pouzdanošću Hamiltonova bolida nadopunio je s nekoliko sjajnih vožnji i ostvario ozbiljnu prednost u prvenstvu, koje je potom uspio kontrolirati sve do kraja. Čim je došao do titule odlučio se povući, vjerojatno svjestan kako bi mu svaka sljedeća sezona samo oduzimala dio kredibiliteta.

Ne, Nico nije veliki prvak, ali jest odličan vozač, koji je skupio impresivne 23 pobjede u karijeri — a podosta onih koji su podjednako vremena proveli u dominantnim bolidima nisu uspjeli doći ni do pola te brojke.

24. Alan Jones

(Australija, prvak 1980.)

Stan Jones je, tvrde mnogi u Australiji, bio bolji vozač od Jacka Brabhama, ali za razliku od njega nije otišao u Europu. Osiromašio je i rano umro, a njegov sin Alan zakleo se da će ispraviti porodičnu nepravdu i, za staroga, stići na vrh.

U ranim sezonama F1 uspijevao bi iscijediti poneki plasman u bodove u bolidima koje ne biste ondje očekivali, a momčadi Shadow donio je jedinu pobjedu. Usprkos tome, nikada nije dobio poziv neke velike momčadi — ali zatekao se u Williamsu u pravo vrijeme, kada su ondje uz obilatu injekciju petrodolara upravo to postajali. Od druge polovice 1979. dominirao je utrkama, sezonu potom došao do titule, a 1981. bio solidan, ali već pomalo izgubivši oštricu.

I opet, pamtili bismo ga po boljem da je povlačenje nakon te sezone ostalo konačno. Kasniji su pokušaji povratka bili ne samo neuspješni, nego i očigledno motivirani samo financijski. No, Jones s vrhunca karijere bio je vozač koji se nije imao čega plašiti ni u dvobojima s najboljima.

23. Damon Hill

(Engleska, prvak 1996.)

Da ima pravde, o njemu bi bio snimljen holivudski blockbuster. Sin svjetskog prvaka, ali odrastao u gotovo pa siromaštvu, počeo se baviti autoutrkama tek kada su mu bile 23 godine, bez prethodnog iskustva u kartingu, tek s ponešto na motociklima. U Formulu 1 došao je iza svoje tridesete i nitko nije očekivao ništa od njega. Očekivanja nisu bila mnogo veća ni kad je neočekivano dobio priliku u dominantnoj Williamsovoj momčadi — zapravo, startni broj 0 pokazivao je što svijet Formule 1 misli o njemu.

Nakon smrti Ayrtona Senne neočekivano se, neiskusan i ismijavan, našao u borbi za titulu — i izdržao u njoj do posljednje utrke i sumnjivog sudara koji ju je odveo na Schumacherovu stranu. Umjesto da ga slave, ljudi su ga i dalje ismijavali, a i on je pripomogao ponekom početničkom greškom ili trapavim potezom na stazi, radi kojih nisu primjećivali ni briljantne vožnje poput one na kišnoj Suzuki 1994. Do titule je napokon došao 1996., samo da bi promptno bio izbačen iz momčadi na kraju sezone!

Za razliku od dobrog dijela drugih bivših prvaka, u završnim sezonama Damon je u manjim momčadima samo popravio reputaciju, prvo dovevši očajni Arrows na korak do pobjede u Mađarskoj 1997., a godinu potom donijevši i prvu pobjedu momčadi Eddieja Jordana. Nažalost, i danas je često podcijenjen, mnogi ne shvaćaju koliko su nevjerojatni njegova priča, uspjeh usprkos svim otegotnim okolnostima i postignuti rezultati.

Ne propusti top članke