Svjetionici Serie A

… i zašto je za Napoli ključno da Arkadiusz Milik bude jedan od njih

Zadnja izmjena: 6. siječnja 2020.

Nakon što je vlada Andreja Plenkovića napokon popustila zahtjevima učitelja, 2. prosinca je okončan štrajk prosvjetara. Veći dio tih 36 dana koliko je trajao, štrajk je bio udarna vijest u Hrvatskoj. Učitelji su tražili rast koeficijenata, a Plenković se veći dio vremena igrao pokvarenog telefona kako bi demonstrirao snagu svoje pregovaračke pozicije. Kad je shvatio da su stvari eskalirale izvan kontrole i da kroz iscrpljivanje u pregovorima neće podijeliti drugu stranu kako bi uhvatio barem koji politički poen, Plenković je popustio i okončao štrajk tako da je ispunio zahtjev o povećavanju koeficijenta složenosti posla za 6,11 posto.

Istovremeno, svoje povećanje plaća od 6,11 posto su dobili i policajci sa završenom srednjom školom. Negdje na marginama je izašla vijest da je ministar Davor Božinović prihvatio zahtjeve i da je 18. prosinca potpisao sporazum sa sindikatima. Policija je postavljena kao prioritet i — za razliku od učitelja, s kojima se Vlada nadmudrivala svih 36 dana štrajka i mjesecima prije toga — shvaćena je ozbiljno i nekih pregovora nije ni bilo.

Otprilike je ista stvar s napadačima u Serie A.

Jednako kao što možemo debatirati jesu li za funkcioniranje društva i smanjenje nasilja u dugoročnom okviru važniji uvjeti u kojima rade učitelji od onih koje imaju policajci, tako možemo raspravljati i o tome koliko trenerima zapravo donose napadači u usporedbi s drugim pozicijama u momčadi. Očito je da su centralni vezni igrači oni koji dugoročno imaju najveći utjecaj na igru jer svojim akcijama rade preduvjete da napadi dođu do finalizacije, ali u Serie A je prioritet stavljen na napadače. I to na napadače koji su, po mogućnosti, dovoljno jaki da se mogu fizički nametnuti obranama kako bi bili referentna točka igre, svjetionici svojim momčadima.

U Serie A se danas igra nogomet koji je tempom i brojem akcija sličniji onome što se igralo na SP-u prije 20-ak godina nego onome što se danas igra u Premier ligi

Upravo zato je Antonio Conte inzistirao da mu se dovede Romelu Lukaku. U Interu koji će se boriti za naslov prvaka je trebao točno takvog igrača, nekoga tko se može fizički nametnuti i nekoga tko može preuzeti ulogu frontmena.

Za razliku od melankolije koju je pokazivao u Manchester Unitedu, Lukaku je na situaciju u Interu reagirao pozitivno. Po dolasku u Milano skinuo je gotovo pet kilograma u dva tjedna, a došao je pripremljen savladavši osnove talijanskog jezika dok je čekao transfer. Time je pokazao motiviranost, a 12 golova i drugo mjesto na ljestvici strijelaca su samo manifestacija njegovog ozbiljnog pristupa. Još važnije, Conte je u njemu dobio referentnu točku napada koju je tražio, jer njegove fizičke predispozicije kojima privlači pozornost obrane u kombinaciji s pozicioniranjem itekako otvaraju prostor suigračima, a igra funkcionira i Inter je u borbi s Juventusom, čak i kad Lukaku ne odigra sjajno. Sama činjenica da je na terenu je najčešće sasvim dovoljna da se suparnici postave nešto drugačije nego kad on nije tu.

Spora liga

Sličnu stvar radi čak i Lazio. Ciro Immobile je sjajan i ove sezone nakon odigranih 17 kola ima već 19 zabijenih golova s kojima drži prvo mjesto na ljestvici strijelaca ispred Lukakua, čime vuče cijelu ekipu. Međutim, iako ima sasvim pristojnih 185 centimetara visine, Immobile nije profil igrača koji voli fizički nogomet i nije pretjerano dobar u duelu.

Zbog toga je Sergej Milinković-Savić ključan za efikasnost napada koju Lazio demonstrira. On se podiže iz veznog reda i dolazi u suparnički kazneni prostor gdje služi kao svjetionik za suigrače, a za sobom povlači suparničku obranu koja je prisiljena reagirati na njega jednako kao što suparnici reagiraju na Lukakua. Zbog fizičke moći Milinković-Savić ima jako veliku uspješnost u duelu u takvim situacijama, a to onda otvara dodatni prostor za Immobilea koji ga majstorski koristi kako bi trpao golove. Nije to što Milinković-Savić radi nešto spektakularno, ali je ključno baš kao što je za Inter ključno ono što radi Lukaku.

Upravo zato je važan Arkadiusz Milik.

Suludo je očekivati da Gennaro Gattuso može napraviti išta slično onome što je radio Maurizio Sarri, koji je gradio momčad oko Jorginha i Allana u sredini terena i trokuta na lijevoj strani koji su zatvarali Marek Hamšík, Lorenzo Insigne i Faouzi Ghoulam. Pod Sarrijem je Napoli igrao fluidni nogomet naslonjen na uske prostore i kompaktni posjed lopte, tako da je Dries Mertens bio idealan napadač za takav sustav. On je bio ulični pas, snalažljiv i sposoban kreirati u situacijama gdje nije bilo prostora, tako da se savršeno uklopio u ulogu lažne devetke.

Međutim, čak je i Sarri unutar svog plana igre imao Milika u najozbiljnijim planovima jer Serie A je naprosto spora liga.

Prema podacima s WhoScoreda, prosječna momčad koja igra u engleskoj Premier ligi u prosjeku po utakmici ima 457,2 dodavanja i 18,93 driblinga. Prosječna momčad koja igra u Serie A u prosjeku po utakmici ima 398,3 dodavanja i 14,87 driblinga. U Premier ligi pet momčadi ima više od 20 driblinga po utakmici i dvije ispod 15, a u Serie A nijedna nema više od 20, a čak devet momčadi je na ispod 15 pokušanih driblinga po utakmici.

Isto tako, podaci koje je ponudila Opta kažu da sedam posto svih akcija koje sadrže sekvencu u kojoj igrač vuče loptu u nogama duže od pet metara na suparničkoj polovici završe udarcem na gol, nasuprot samo dva posto akcija koje završe udarcem, a da ne sadrže sekvencu u kojoj je napadač vukao loptu više od pet metara na suparničkoj polovici. Dakle, kad imate igrača koji može trčati s loptom u nogama, statistički podižete vjerojatnost da dođete do udarca na gol. U prosječnoj utakmici Premier lige imate 123 trčanja s loptom dužih od pet metara (doduše, gledano ukupno i na svojoj i na suparničkoj polovici), a u Serie A imate 92 takve sekvence po utakmici.

Karakter i kvaliteta

Za usporedbu, podaci koje je, analizirajući Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998., dobio Christopher Carling — analitičar u Lilleu kad je taj klub osvojio naslov, dio stožera sir Alexa Fergusona u Unitedu i jedan od ključnih ljudi za sklapanje programa u Clairefontaineu, centralnom kampu francuskog nogometa — kažu da je tada bilo 87 trčanja s loptom.

Ukratko, u Serie A se danas igra nogomet koji je tempom i brojem akcija sličniji onome što se igralo na Svjetskom prvenstvu prije 20-ak godina nego onome što se danas igra u Premier ligi, koja je prošle sezone dala finaliste Lige prvaka i Europske lige.

S obzirom na manji broj akcija na utakmici, značajno manje dodavanja i trčanja kojima se pokušava efektivno osvojiti prostor i probiti suparničku liniju, silom prilika se puno više igra protiv statičnih zonskih obrana koje stoje duboko na svojoj polovici i ne daju puno prostora između linija. U toj situaciji trebate napadača oko kojeg možete graditi igru — svjetionik za svoju momčad, jer se inače utakmica vrlo lako pretvori u besciljno lutanje oko zone.

Gonzalo Higuaín je u prvoj Sarrijevoj sezoni u Napoliju zabio 36 golova, što je najviše što je jedan napadač utrpao od 1929. kada je Serie A osnovana. Sustav igre koji je ubrzao cirkulaciju lopte te forsirao trčanje s loptom i okomitost u najsporijoj ligi Petice bio je kombiniran s dominantnim napadačem koji ga je svojom kvalitetom nadopunjavao kada bi mehanizmi zapeli i to se manifestiralo rekordnom golgeterskom sezonom.

Iako je Sarriju itekako trebao u nekim utakmicama, Milik nije mogao zamijeniti Higuaína.

Dijelom je to zato što je svojim talentom ipak stepenicu ispod Argentinca, a još više zato što je imao dvije ozbiljne ozljede koljena zbog kojih nikad nije dobio kontinuitet igre. Sada kada je zdrav, ključni je faktor koji treba Napoliju da uhvati mjesto u Europi.

Za to definitivno ima karakter. Milik je klinac iz Bloka N, odrastao je bez oca u poljskom getu gdje ga je obilježilo siromaštvo i sitna delinkvencija, a nogomet je bio jedini put iz bijede. To je ono što će Gattuso cijeniti jer Milik je isto tako uspio okolnim putem, a povratkom nakon teških ozljeda je pokazao da je fajter. Budimo iskreni, to je duh koji sada treba Napoliju u ovakvom stanju raspada. Još važnije, ima i kvalitetu, jer je kombinirao urođeni talent i rad s Dennisom Bergkampom, što je od Milika napravilo tehnički vrlo solidnog napadača, sposobnog igrati s obje noge i uključiti suigrače u igru. A to je ono što sada jako nedostaje Napoliju i zbog čega Milik mora postati prioritet.

Lukaku, Milinković-Savić, João Pedro, Luis Muriel, pa donekle i Cristiano Ronaldo. To je obrazac koji se ponavlja, svi oni su svjetionici svojih momčadi i prioriteti svojih trenera. Milik još nije, a u ligi koja je spora kao što je to Serie A trebate upravo takvog napadača.

Ne propusti top članke