Belgija, brončana sa zadnjeg Svjetskog prvenstva i trenutno najbolja reprezentacija svijeta po FIFA-inom rankingu, nije imala težak zadatak u zadnje dvije utakmice kvalifikacija i provjere protiv San Marina i Kazahstana poslužile su joj kao proba za neke nove opcije. Tako je jedan od devet postignut golova u mreži San Marina bio djelo Yarija Verschaerena, 18-godišnjeg Anderlechtova veznjaka. Iako bi po svom uzrastu bio među najmlađima u reprezentaciji do 19 godina i po svemu sudeći glavni igrač te generacije, izborniku Robertu Martinezu nije bio premlad za najbolju vrstu. Zapreka za poziv nije bila ni jaka konkurencija na njegovoj poziciji niti činjenica da je mladić ubilježio tek 32 seniorska nastupa, jer Belgija tako već godinama ulaže u budućnost. Prije Verschaerena sličan su put imali Youri Tielemans, Eden Hazard, Romelu Lukaku i Kevin De Bruyne.
Za razliku od Belgije i još nekih drugih nacija kao što su Engleska, Italija ili Njemačka, mladi igrači u Hrvatskoj nemaju sličnu razinu povjerenja u A reprezentaciji.
Za utakmice protiv Mađarske i Walesa najmlađi igrač je bio 21-godišnji Josip Brekalo, jedini od pozvanih koji još teoretski može nastupati za mladu reprezentaciju. Takva politika posebno čudi jer bi upravo stanovništvom male zemlje kao što je Hrvatska trebale razmišljati dugoročnije. Bez obzira na razinu talenta koje je neupitna, bazen igrača je premali da bi Hrvatska mogla bez poteškoća nadoknaditi odlaske Marija Mandžukića ili spremno odgovoriti na ozljedu Šime Vrsaljka. Međutim, reprezentaciju su nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji, po tko zna koji put, umjesto sustavnog planiranja dočekala panična vremena, koja su uključivala ad hoc traženje novih imena, žrtvovanje nastupa u Ligi nacija te najveći poraz u povijesti reprezentacije.
Sinoćnji gol protiv Walesa nastao je u suradnjom trojca koji nije bio u Rusiji: Petkovića, Brekala i strijelca Vlašića
Slična dijagnoza može se uspostaviti nakon osam odigranih utakmica u tekućoj godini. Gledajući dugoročnu perspektivu, određeni pomaci su ipak postignuti. Preostali igrači iz srebrne generacije dobili su pojačanja, ali ponovno uzrok tome nije bio dugoročno planiranje nego većim dijelom ozljede ili loša forme dotadašnjih prvotimaca.
Ove kvalifikacije su pokazale da se nije odustalo od politike da se u reprezentaciju se teško ulazi, ali još teže iz nje ispada. Izuzev nekoliko iznimaka, spisak igrača je sačinjen od 20 gotovo uvijek istih imena neovisno o njihovoj formi u klubovima. Iako hijerarhija u momčadi zna biti važan faktor na putu do uspjeha, kontekst u kojem se Hrvatska nalazi trebao bi ponuditi sasvim suprotno rješenje. Konkretno, način biranja gdje prednost dobivaju igrači preplaćeni na popis izravno spriječava širenje uske baze igrača.
Otežano širenje baze
Izbornik Zlatko Dalić postigao je rezultat u Rusiji jer, između ostaloga, uspješno koordinira ljudskim resursima. Tako će, primjerice, izjaviti da su navijači u Osijeku najbolji u Hrvatskoj, a nekoliko mjeseci nakon će slične riječi birati za atmosferu na Poljudu protiv Mađarske kako bi pobrao simpatije navijača s obaju strana. Pri selektiranju igrača često je koristio izbornički mehanizam po kojem bi potencijalna nova imena prvo uvrstio na ‘pretpoziv’, a zatim bi po pozivnom feedbacku u javnosti taj pretpoziv aktivirao, odnosno pretvorio u poziv.
Najbolji primjer te politike je Bruno Petković. Iako je prije nastupa za reprezentaciju protiv Azerbajdžana u Zagrebu odigrao nekoliko izvrsnih utakmica za Dinamo, tek je ozljedom Ante Rebića aktiviran njegov poziv, a Petković vjerojatno ne bi bio starter protiv Slovačke da je Andrej Kramarić bio na raspolaganju.
Utakmica u Trnavi ponudila je još nekoliko novih imena, ali njihov ulazak u prvi sastav bio je identičan Petkovićevom. Karlo Bartolec je dobio priliku tek ozljedama Vrsaljka i Tina Jedvaja, Nikola Vlašić je postao član prve postave tek otkazom Ivana Rakitića. Osim njih, promjena na vratima dogodila se tek nakon što je Lovre Kalinić zbog manjka utakmica u klubu morao mjesto prepustiti Dominiku Livakoviću. Tako je Hrvatska dobila četiri nova imena, ali niti jedna odluka nije bila unaprijed planirana. S obzirom na to da Dejan Lovren i Domagoj Vida neće moći nastupiti protiv Slovačke zbog kartona, izbornik će i tu morati donijeti odluku po sličnom principu.
Neočekivana prilika četvorici igrača koji su se iskazali protiv Slovačke trebala bi biti putokaz za dalje, ali događa se upravo suprotno.
Da bi ušao na popis reprezentativaca, mladi igrač mora biti drugi strijelac i najbolji asistent u bundesligaškom Wolfsburgu, imati fantastičnu sezonu u ruskoj ligi ili se dokazati u Ligi prvaka, dok s druge strane pozive nerijetko dobivaju prosječni igrači iz HNL-a ili turske lige, koji nemaju potrebnu kvalitetu i nisu budućnost reprezentacije. Konkretno, ne postoje kriteriji po kojima se pozivaju igrači osim po tome jesu li već bili pozivani pod trenutnim izbornikom, što onda dodatno otežava mogućnost priključivanja novim imenima i širenja baze igrača za budućnost.
Negativna selekcija
Ne treba ići dalje od naknadnog poziva Filipu Bradariću.
Nakon što je Marcelo Brozović morao propustiti utakmicu protiv Walesa zbog kartona, Dalić je pozvao 27-godišnjeg Hajdukova igrača kao njegovu zamjenu. Bradarić je iskusan igrač i odluka izbornika nije sporna. Međutim, on nije dobio ni minute u Walesu, nego su Brozovića mijenjali Mateo Kovačić i Rakitić. Postavlja se pitanje zašto je onda Bradarić pozvan, ako je umjesto njega pokoji trening mogao odraditi neki od perspektivnijih veznjaka kao što su Nikola Moro, Darko Nejašmić ili Ivan Šunjić? Možda ne bi nastupili, ali bi dobili znak da se na njih računa.
Nije pozicija zadnjeg veznog jedini primjer. Iako je Bradarićev prezimenjak Domagoj većinom standardan u Lilleu, to očito nije dovoljan argument da bude ispred sedam godina starijeg Darija Melnjaka iz Rizespora. To nije jedina sporna odluka što se tiče obrane: Osijekov Mile Škorić je dobio poziv ispred Dinamova Dine Perića, dok Jedvaj ne pokazuje napredak na desnom bočnom ali još je uvijek u hijerarhiji ispred Bartoleca ili Josipa Juranovića kao potencijalnog rješenja.
Upravo ta negativna selekcija u određenim odlukama je preduvjet da Hrvatska kontinuirano ima problem u izgradnji napada kroz obranu. Borna Barišić i Jedvaj naprosto nemaju dovoljno kvalitete djelovati kao bočni igrači na suparničkoj polovici i postoji dovoljan uzorak njihovih nastupa koji to može potvrditi.
Osim što selekcija sadrži gotovo uvijek iste igrače, može se dogoditi da izbornik, kao protiv Azerbajdžana ili Walesa, nema kvalitetnog izbora na klupi, pa se tako dogodi da, primjerice, Petković bude jedini centarfor na rosteru, a da su pozvana petorica stopera. Kad se na to povežu odluke koje izbornik donosi zbog stabilnosti u hijerarhiji pa se Rakitić kroz reprezentaciju pokušava vratiti u formu ili Ivan Perišić ostane predugo u igri, dogodi se i to da Vatreni postanu bezopasni na terenu jer pravog osvježenja nema.
Stoga zaključak ide u smjeru da hijerarhija u ovom trenutku donosi više negativnih nego pozitivnih posljedica. Dajući prilike igračima koji nemaju visok potencijal samo se nastavlja problem deficitarnosti pozicija koji traje godinama, posebno na lijevom bočnom.
Ni značajno veće zemlje nisu imune na pozicijski deficit u momčadi, ali razlika je u tome kako prilaze problemu. Možemo za primjer uzeti Englesku i njen nedostatak primarno kreativnog veznjaka. Odluka izbornika Garetha Southgatea bila je postavljanje mladog Chelseajeva Masona Mounta, 20-godišnjaka sa samo osam utakmica u Premier ligi, a njemu društvo u sredini pravi vršnjak Declan Rice iz West Hama. Bez obzira na to što je Engleska stanovništvom otprilike 14 puta brojnija nego Hrvatska, Mount ili Rice ondje nisu “premladi” i oni ne moraju prolaziti filter mladih reprezentacija samo zato što nema hrabrosti da im se pruži šansa u onoj najboljoj. Hrvatska precijenjuje važnost reprezentacije do 21 godine, gdje povijesno gledano nema velike rezultate i ta selekcija bi zapravo trebala služili isključivo interesima one najbolje.
Vizija? Hrabrost?
A mladi su igrači svojim zadnjim nastupima pokazali da im se može vjerovati.
Sinoćnji gol protiv Walesa nastao je u suradnjom trojca koji nije bio u Rusiji: Petkovića, Brekala i strijelca Vlašića. Upravo su oni dokazali da se problem deficitarnosti može dugoročno nadoknaditi jedino ako novi igrači dobiju pravu priliku i podršku. To je posebno važno jer će nastup na Euru biti posljednji za još članova srebrne generacije. Stoga bi se moglo dogoditi da će neki igrači morati nepripremljeni uskočiti u veće uloge i rezultat bi mogao patiti ako bude duže prilagodbe. Ne treba zaboraviti da sljedeći kvalifikacijski ciklus neće uključivati (ovako) slabu skupinu te luksuz prolaska dviju prvoplasiranih ekipa na glavni turnir.
Dok se udaranjem na emocije navijača i hvaljenjem atmosfere određeni problemi pokušavaju pomesti pod tepih, toplo-hladni nastupi reprezentacije u zadnjim utakmicama otkrivaju sve loše poteze donesene u zadnjih godinu dana.
Hrvatska je već bila u sličnom problemu nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj. To je prelomio tadašnji izbornik Slaven Bilić te postavio dotad neprovjerenog Dinamova veznjaka Luku Modrića na mjesto glavnog organizatora igre uz iskusnog kapetana Niku Kovača. I sad, 13 godina kasnije, karte će se uskoro ponovno dijeliti, a Modrić će svoje mjesto morati prepustiti mlađima. Dok se kandidat za nasljednika nazire i golovima preuzima sve veću odgovornost , pitanje je ima li vizije i hrabrosti učiniti druge poteze koji su potrebni.
