Nakon nešto manje uvjerljivog početka utakmice na stadionu Wörthersee u Klagenfurtu, Dinamo je ostatak vremena dominirao nad Wolfsbergom. U drugom poluvremenu je svima postalo jasno koliko je momčad Zorana Mamića neusporedivo kvalitetnija od domaćina; koliko su igrači poput Lovre Majera, Brune Petkovića ili Joška Gvardiola svojim talentom daleko od Austrijanaca. Rezultat od 0:3 i izvedba u drugom poluvremenu su stvari na koje Dinamo treba biti ponosan, baš kao i to da uz osam bodova na svom kontu drži situaciju u skupini K pod kontrolom.
Usto ni nakon četvrtog susreta u skupini Dinamo još uvijek nije primio gol. Mreža je još uvijek čista, a time se ne može pohvaliti nijedna od ostalih 47 momčadi u Europskoj ligi i nijedna od 32 u grupnoj fazi Lige prvaka. Najbliži Dinamovoj nuli s jednim primljenim golom su Hoffenheim, Roma i Real Sociedad u Europskoj ligi te Manchester City i Chelsea, koji su inkasirali po jedan gol u četiri utakmice u Ligi prvaka.
Logično pitanje koje se mora postaviti jest koliko je zapravo dobra ta Dinamova obrana. U čemu je ‘tajna’ plave obrambene tvrđave u Europi?
Naravno, zaključke o njoj ne treba izvlačiti isključivo iz zadnje utakmice. Dapače, i Feyenoord i CSKA vjerojatno imaju individualno talentiranije napadače od Wolfsberger AC-a, kojemu je Dario Vizinger, kao najskuplje pojačanje u povijesti kluba, zbog ozljede odigrao 127 od 360 minuta u grupnoj fazi.
Dinamova obrana je bolja kada se momčad brani nisko i čeka suparnika da joj dođe u krilo, ali rezultat i dojam su neusporedivo bolji kad Dinamo agresivno napadne
Zato treba gledati širu sliku.
Podaci kažu da Dinamo suparnicima dopušta relativno puno udaraca. Najmanje od svih klubova u Europskoj ligi dopušta Real Sociedad, svega 6,3 suparnička udarca po utakmici. Dinamo u toj kategoriji dijeli 26. mjesto s 12,3 dopuštena udarca. Međutim, tu treba uzeti u obzir da je CSKA u Moskvi ispalio čak 25 udaraca na vrata Dominika Livakovića i da ta utakmica na ovako malom uzorku itekako ruši prosjek. Izvan tog gostovanja u kojem je bilo i dosta sreće, Dinamova uspješnost u obrani se poklapa s tendencijom da suparniku onemogući poziciju za udarac.
Nova doza zrelosti
Na otvaranju utakmice u Austriji Dinamo nije bio dominantan i poluvrijeme je završio s 47 posto posjeda lopte. Možda se očekivalo da će Modri kao dominantnija i očigledno daleko kvalitetnija momčad preuzeti inicijativu, ali do toga nije došlo sve do posljednjih 10-ak minuta prvog dijela.
Mamić je na osnovu načina na koji je WAC iskontrirao Feyenoord postavio utakmicu tako što je Dinamo postavio u obrambeni blok 4-5-1 kojim je suparnika prvo privlačio do sredine terena, te tek onda podignuo razinu agresije. U principu samo bi Petković izašao u presing na suparničkog čovjeka u posjedu te istovremeno držao pivota u sjeni, zatvarajući pritom kanale za centralnu progresiju.
Ovakav pristup imao je svoje očigledne prednosti u činjenici da je Dinamo imao dovoljno igrača u zoni ispred vlastitog kaznenog prostora. No, došao je i uz određena upozorenja: Wolfsberg je imao brojčanu prednost u prvoj fazi napada i izlazio je mirno iz svoje polovice upravo zbog same Dinamove formacije koja nije stavljala naglasak na visokom presingu i pritisku prema lopti. Dvojica centralnih braniča i spuštajući pivot bili su više nego dovoljni kako bi se prošao Petković.
Razlika između Wolfsberga i CSKA-a u tome je što je domaćinima često nedostajalo kvalitete kako bi u više navrata ugrozili Livakovićeva vrata. Kad god su braniči krenuli s loptom u prazan prostor u sredini terena, to je bio okidač za Majera i Mislava Oršića da se podignu iz bloka i napadnu suparnike koji ih nisu uspjevali prelaziti u duelima jedan-na-jedan.
Majer je ovu ulogu odigrao gotovo savršeno. Pokušao je čak sedam startova na loptu i pet puta je bio uspješan u oduzimanju, a imao je 10 dobivenih duela na zemlji od ukupnih 13. Za prilično ofenzivnog igrača kojeg je često mučio manjak odgovornosti u obrani, ovo su zaista sjajne brojke i sasvim nova doza zrelosti koju Majer dosad nije pokazivao.
Dinamo je pokazivao dozu agresije u srednjem bloku. Tu se ključnom pokazala zadnja linija, posebice Gvardiol koji bi pravovremeno izlazio na čovjeka s loptom, izbijao je iz posjeda i otvarao situaciju iz koje je Dinamo izlazio u kontranapade. Uz dvije presiječene lopte i sedam dobivenih duela, uz jedno ključno dodavanje, mladi se defenzivac dobro snašao u toj agresivnijoj ulozi na lijevom beku kada je to Dinamu najviše trebalo.
Tri i pol utakmice na nulu
Po pitanju startova Dinamo je trenutno 31. momčad Europske lige s prosječno 14,5 startova na utakmici. Prvi su u toj kategoriji Young Boys s 24,8 startova po utakmici, a drugi je LASK koji drži prosjek od 23,5 startova po utakmici. Ni LASK ni Young Boys nisu najslabije momčadi koje se cijelo vrijeme brane, obje su trenutno u borbi za prolazak dalje u grupama u kojima igraju momčadi iz liga Petice. To jasno pokazuje da igraju agresivnim stilom i da suparniku oduzimaju jako puno lopti. Jednako tako, činjenica da je Dinamo 31. u kategoriji startova pokazuje da Mamićeva momčad nije strašno agresivna. Po presječenim loptama je još i lošija, drži tek 38. mjesto od 48 klubova u Europskoj ligi, Zapravo, Rijeka je u obje kategorije koje su indikatori agresivnosti u obrani ispred Dinama.
Ono što Dinamo čini obrambeno uspješnim je to da čeka suparnika u srednjem bloku i da mu onemogućava velik broj udaraca držeći kompaktnost na svojoj polovici. Rasmus Lauritsen i Gvardiol igraju sjajne individualne uloge, Kévin Théophile-Catherine varira u formi, ali je i dalje lider obrane.
Problem je u tome što takav stil igre dolazi s visokom cijenom. Dinamo je u prve tri utakmice primio nula golova, ali je zabio samo jedan.
To je pokazala i promjena pristupa igri u drugom dijelu utakmice. Mamić je na vrijeme prepoznao da je dvoboj pod kontrolom te da je vrijeme za prebaciti se u višu brzinu i dodati malo agresivnosti. Dinamo je i dalje zadržao blok u strukturi 4-5-1, baš kako je radio kroz cijeli prvi dio susreta, ali je napokon pokazao zube i u igri bez lopte.
Inicijalno bi presing započeo baš kroz tu istu formaciju. Petković bi većinski ostao dublje i držao se suparničkog pivota dok su se krila dizala i svako bi markiralo jednog središnjeg obrambenog igrača domaće momčadi. U toj situaciji, vanjski vezni također su se postavili više, a Dinamo bi podigao cijelu strukturu, postavivši tako jako visoku obrambenu liniju. Ukratko, to je bilo sistematsko gušenje suparnika i obično bi završilo na jedan od dva načina: dugom loptom vratara Manuela Kuttina koju je Dinamo lagano kontrolirao ili oduzetom loptom i direktnom šansom na gol. U svakom slučaju, pogubno za domaće, a idealno za Dinamo koji je gazio suparnika.
Tu dolazimo do zanimljivog paradoksa. Dinamova obrana je bolja kada se momčad brani nisko i kada održava gustoću iza centra čekajući suparnika da joj dođe u krilo, ali rezultat i dojam su neusporedivo bolji kad Dinamo agresivno napadne. To je kontekst igre u kojem u potpunosti do izražaja dolaze tehničke kvalitete koje imaju Majer, Petković, Oršić, Luka Ivanušec, Arijan Ademi ili Mario Gavranović, koji ovaj put nije ni bio u kadru. To naprosto nije momčad koja je najbolja kada igra na nulu, kao što je igrala tri i pol utakmice; to je momčad koja ima potencijal razbijati suparnika kao što je to radila u drugom poluvremenu.
Da bi to mogla raditi i protiv kvalitetnijih momčadi ako prođe u proljetnu fazu natjecanja, Mamić će morati malo adaptirati neke principe jer će bolje momčadi kazniti ono što Austrijanci nisu.
Cijena stabilnosti
Wolfsberg je započeo centralnu progresiju pored Petkovića, a Mamić je striktno naredio unutarnjim veznima u strukturi 4-5-1 da se agresivno dignu iz druge linije prema čovjeku s loptom. U principu, nešto takvo se i moralo dogoditi zbog situacije dva-na-jedan u prvoj liniji u kojoj Dinamo nije mogao izaći kao pobjednik, ali agresivno podizanje igrača iz druge linije bez da se taj prostor adekvatno zatvori moglo je biti pogubno.
Wolfsberg upravo tim principom lako dolazi do međuprostora i overloada dva-na-jedan nakon što je Dinamo bio primoran aktivirati ljude iz druge linije. Manipulacija prostora i obrane nešto je na što Modri možda i nisu toliko navikli i nešto s čime se ne susreću često u HNL-u, ali u Europi bi ih to moglo koštati protiv suparnika jačeg kalibra. Austrijanci nisu uspjeli iskoristiti svoje prilike. Pravih prilika zapravo nije ni bilo, jer nedostajalo je individualne kvalitete da bi taj ulazak u prostor između linija bio dobro iskorišten. Čak i kada su dospjeli tako daleko, Dinamova agresija u zadnjoj i srednjoj trećini bila je previše za domaćina.
No, sve dok se obrambena linija nije podignula, a Dinamo napokon počeo pokazivati zube, bilo je veoma malo prilika za uspješnu tranziciju. Modri su pokušavali individualnom kvalitetom preko krila ili pak Majerovom trkom izvući loptu iz svoje polovice, ali često bi se u tranziciji našla dvojica, onaj s loptom i Petković sam među četvoricom braniča. U tim situacijama moralo se stati na loptu sve dok ne stigne pojačanje, ali s njim bi stigao i ostatak Wolfsberga, a prilika za brzu kontru pala u vodu.
Nakon što je Dinamo podigao agresivnost i nakon što je pomakao zadnju liniju prema centru, zabio je tri gola i pokazao dominaciju nad nedoraslim suparnikom. No, nekako je naglasak i dalje naglasak ostao na obrani.
Ona je odlična, Dinamo je jedini klub u Europskoj ligi i Ligi prvaka koji nije primio gol. Od ostalih 79 momčadi, još je samo pet njih primilo jedan gol, a svi drugi su u četiri utakmice inkasirali više. Dinamova nula je tu impresivna. Paradoks je u tome da takva stabilnost dolazi s cijenom, a drugo poluvrijeme utakmice protiv Wolfsberg je to najbolje pokazalo. Čekanjem suparnika Dinamo može zaštititi vlastiti gol, ali podizanjem agresivnosti može unakaziti suparnika.
