Nešto slično pokušano je i u studenom prije četiri godine. No, za razliku od sastava Ivice Skelina, Veljko Mršić na raspolaganju ima bitno veće potencijale kada su u pitanju mladići: riječ je prije svega o Lovri Gnjidiću, Roku Prkačinu i Mateju Rudanu, u čiji se talent polaže najviše nade. Međutim, jasno je da ovi momci, usprkos nekim briljantnim utakmicama, još uvijek nisu dohvatili konstantu kvalitete izvedbi u ABA ligi, zato je bilo suviše optimistično očekivati da će ova trojka na svojim plećima izvojevati pobjedu u ovako zahtjevnoj utakmici.

Slovenci su, usprkos izostancima Luke Dončića, Vlatka Čančara i Mikea Tobeyja, okupili moćan sastav predvođen Klemenom Prepeličem, Jakom Blažičem i Aleksejem Nikolićem. Bilo je očito da je slovenska vanjska linija mnogo kvalitetnija od hrvatske, stoga je preduvjet za osvajanje bodova bio barem donekle je zauzdati obrambenim intenzitetom, a u napadu se nametnuti u reketu, gdje je glavna slovenska opcija teretni centar Žiga Dimec.

Mršićevi su momci šutnuli više trica nego dvica — u jednom periodu utakmice to je izgledalo kao napucavanje iz nemoći

I doista je krenulo idealno. Startna petorka Gnjidić – Badžim – Marčinković – Rudan – Marić u obrani je žestoko pritiskala linije dodavanja, dok se kao primarna opcija u napadu pokazao Rudan. Megin krilni centar pod obručem je bio prekrupan za ‘lažnu četvorku’ Edu Murića, a pokazao se ubojitim i s perimetra.

S druge strane, slovenski je napad bio sterilan jer se u reketu s lakoćom branilo sporo Dimecovo odmotavanje nakon picka, pa je prioritet bio zatvoriti šut igraču s loptom. Tu je pripomogao i slovenski izbornik Aleksander Sekulić, koji je iznenađujuće krenuo u susret bez uvjerljivo najboljeg igrača Prepeliča. Valencijin šuter ušao je u igru tek u osmoj minuti, što mu očito nije najbolje sjelo jer je ostatak prvog poluvremena odigrao potpuno raštimano.

Problem s Gnjidićem

Hrvatska centarska linija doista je bila nadahnuta; tko god da je ušao (Filip Bundović, Tomislav Gabrić, pa Prkačin), nešto je ponudio i na tom se valu živjelo. Činilo se da bi koncepcijski najviše problema mogao raditi tandem četvorki Prkačin – Rudan, koji je kombinacijom brzine i snage bio nerješiva enigma za bilo koju slovensku postavu, ali zbog Rudanovih prikupljenih prekršaja nije se dugo zadržali zajedno na parketu.

U 13. minuti Hrvatska je otišla na maksimalnih 10 razlike, da bi poluvrijeme završila s minusom od dva poena, usprkos činjenici da su Slovenci i dalje djelovali indisponirano.

Hrvatska agresivnost u obrani i sudački kriterij omogućili su gostima kampiranje na liniji za bacanja (ukupno 43 izvedena), ali glavni krivac za nagli preokret je Mršić, koji se u prvom poluvremenu ponašao kao da je riječ o otvaranju pripremnog turnira u Širokom Brijegu, a ne kvalifikacijama za Mundobasket — u 20 minuta koristio je svih 12 igrača, što najbolje govori o tome koliko je zapravo upoznat s momcima koje trenira. Stalnim rotacijama posve je izgubljena nit igre, stoga su još uvijek pospani Slovenci preuzeli kontrolu.

U nastavku je Mršić prestao eksperimentirati i odabrao najjaču petorku koja je iznijela najveći dio ostatka susreta: Gnjidić – Badžim – Marčinković – Prkačin – Bundović. Slovence usprkos forsiranju nije krenuo šut (trica groznih 7/33, 21,2 posto), ali su se Prepelič, Blažič, Luka Rupnik i Murić iskusno zabijali pod koš i iznuđivali prekršaje. Na kraju je Sekulić sasvim digao ruke od svojih centara i zaigrao s Murićem na petici u pokušaju da anulira sjajno raspoloženog Bundovića, ali ni to nije pomoglo da se Slovenci odlijepe. Na koncu je Hrvatska mogla i pobijediti da nije bilo skupe nesmotrenosti Pavla Marčinkovića koja je Jakobu Čebašeku (koji se dotad nije upisao u strijelce) donijela tricu uz dodatno bacanje 48 sekundi prije kraja.

Znakovito je da je čovjek zbog kojeg se Hrvatska držala toliko dugo blizu pobjedi ujedno i razlog zbog kojeg nije pobijedila.

Gnjidić je maestralno diktirao tempo i pravovremenim podjelama lopte učinio da Hrvatska ima najbolji protok lopte u dugo, dugo vremena. Prikupljenih pet asistencija ne zvuči impresivno, ali Gnjidić je konstantno u samom začecima akcije stvarao višak koji su potom njegovi suigrači pretvarali u poene. Usto je usprkos žestokom pritisku slovenskih bekova izgubio samo jednu loptu, a u 26 minuta koliko je proveo na terenu Hrvatska je napravila devet razlike.

Međutim, iako se Gnjidiću može zahvaliti što je momčad ubilježila dvostruko više asistencija od Slovenaca (20:11), još više mu se može zamjeriti nevjerojatna pasivnost u traženju poena. Za čovjeka koji u Ciboninu dresu redovito napravi slalom kroz reket i drsko ide na zakucavanje, jučer se ponašao posve bojažljivo, kao da mu je Mršić dekretom zabranio da šutne na koš. Prema obruču je uputio samo dvije trice (od toga jednu s istekom napada) te ubacio dva slobodna bacanja; to je bilo to od njegova skorerskog angažmana.

Slovenci su i ostale, limitiranije hrvatske bekove efikasnim skupljanjem u obrani odvratili od prodora, što je dovelo do toga da su Mršićevi momci šutnuli više trica nego dvica — u jednom periodu utakmice to je izgledalo kao napucavanje iz nemoći. No, da je Gnjidić samo par puta krenuo kako zna i umije prema obruču, Hrvatska bi sinoć pobijedila. Ali nije.

Hoće li ovaj borbeni poraz uistinu pomoći da se u nedjelju pobijedi Finska ili za par mjeseci Švedska, pa kasnije u drugoj rundi i jače reprezentacije? Nisam baš siguran. Možete ga tumačiti kao kaljenje mladića ili kao nastavak gubitničkog mentaliteta, ali poraz je uvijek samo poraz, a jedino konkretno značenje koje ima je to da se Hrvatska nalazi korak dalje od Mundobasketa.