Eksperimentirajući s umjetnom inteligencijom za kompaniju Hewlett-Packard, matematičar i informatičar Robert Kaspar statistički je potvrdio da šahovske partije između dva identična superračunala ne bi završavale remijima. Za početak, onaj koji otvara partiju bijelim figurama ima načelnu prednost, a zatim u tijeku partije dovoljno se puta događaju situacije u kojima računalo stoji pred dva jednako dobra (ili loša) poteza. Tada čak i genijalna superračunala moraju donijeti nasumičan izbor koji je sam po sebi neponovljiv. Jedno takvo 50-50 bacanje novčića sasvim je dovoljno da unese nepredvidljivost, a takvih izbora ima sasvim dovoljno da statistika kaže svoje.
Kao što ne postoje dvije identične šahovske partije, ne postoje ni dvije jednake utakmice. Svaki novi potez mijenja partiju jer izaziva reakciju. Nikad i ni pod kojim uvjetima na dvije utakmice ne možete računati na iste reakcije. Ne postoje dva ista gola, dva identična dodavanja ili dvije istovjetne trenerske odluke. U svakoj reakciji postoji dio nepredvidljivosti – dio puno veći nego u partijama superračunala.
Jedan od aksioma Tomislava Ivića bio je da prvi gol neosporno mijenja dinamiku utakmice, jer se mijenja pristup momčadi zbog narušavanja rezultatske ravnoteže. Nakon gola uvijek je neosporno da je jedna strana uspjela, a druga nije ─ nevažno koja se brani, a koja napada. Jasno, bio je u pravu, samo što aksiom treba malo produženje.
Dinamiku utakmice mijenjaju i zamjene igrača, promjene formacija za vrijeme utakmice te sudačke odluke, posebno kad se tiču crvenih kartona. Makar i sasvim pogrešnih odluka kao što je bila ona Mikea Deana.
Svaki taj događaj mora izazvati reakciju i nakon svake takve reakcije utakmica počinje ponovno. Ili barem traži protureakciju, kako bi se neutralizirao protivnički pokušaj promjene ravnoteže. A nikad, baš nikad ne možete dobiti dvije iste reakcije.
Ironično, United je prije mjesec dana odigrao bolju utakmicu, a West Ham prilično lošiju
Naravno, postoje različiti stilovi i različite tendencije, uzorci u ponašanju koji se ponavljaju zahvaljujući različitim filozofijama igre. Gregg Popovich nikad neće faulirati na +3 s napadom do kraja niti će Manuel Neuer napucati loptu u aut ako je pod pritiskom. Popovich je zbog toga izgubio prsten od Miamija ili utakmicu s Atlantom, a Neuer poklonio Kazahstanu gol jer je pokušao spašavati stvar driblingom. Ipak, ni jedan ni drugi neće odustati od svog načina, jer su za svaki neuspjeh imali toliko uspješnih primjera da je statistički suludo odbaciti očito dobitnu praksu radi sporadičnih promašaja.
Opasni West Ham
Ako ste na drugoj strani, to daje dozu predvidljivosti njihovoj reakciji, ali ona nikad neće biti identična. Osim osobnih preferencija i vjerovanja u određenu filozofiju, baš svaku reakciju određuje i sasvim realna i neponovljiva situacija na terenu.
Osobno mi je muka od toga, valjda djelomično zbog HNL-a, ali analizu trebamo početi od Deanove odluke da isključi Sofianea Feghoulija. Igrač manje u napadačkoj liniji imao je logične implikacije na igru West Ham Uniteda. Slaven Bilić nije imao razloga riskirati – nula s igračem manje bila je pozitivan rezultat, a povučena formacija nudila je jako dobru obrambenu organizaciju sa sporadičnim (ali vrlo opasnim) pokušajima kontre. Zapravo, takva je odluka bila sasvim očekivana.
José Mourinho radi niz manjih prilagodbi na razini mikrostrategija za stvaranje viška kroz prvo poluvrijeme, koje ne daju rezultat. Na poluvremenu se odlučuje za prvu promjenu i umjesto beka uvodi desetku. Jednostavno, uviđa kako u zadnjoj liniji ima figuru viška, Matteo Darmian je bio najslabija karika u lancu – što izvedbom, što hipotekom žutog kartona. Rošadom gura Marcosa Roja na poziciju lijevog beka, a Michaela Carricka povlači u obranu na poziciju stopera, odakle ima dodatno vrijeme na lopti.
Poznato je već koliko je Carrickova uloga playmakera iz dubine značajna za United, ali Juan Mata kao dodatni igrač među linijama nije donio potrebnu prevagu. Dapače, Bilićev je West Ham bio dosta opasniji nego u utakmici na Old Traffordu prije nekih mjesec dana. Lopta je u tim trenucima išla dovoljno brzo i pouzdano, ali teško je bilo stvoriti izravni višak u finalnoj četvrtini terena zbog pozicioniranja Mate i Henrikha Mkhitaryana, koje je West Ham dobro zatvarao. Glavnu prilagodbu na postojeće stanje Mourinho povlači uvođenjem Marcusa Rashforda umjesto Jesseja Lingarda. Cilj ovog poteza bio je izolirati West Hamova desnog beka.
Jednostavnije ne može
Upravo tako pada prvi gol: Rashford je izolirao Håvarda Nordtveita, Rojo radi kretanje prema sredini, a Paul Pogba ne prilazi pomoći s ciljem otvaranja što više prostora za dribling i spriječili udvajanje. Na grafici je sasvim jasno koliko Rashfordu ostaje mjesta za stvaranje viška i kako Carrick nije nimalo slučajno tražio baš njega.
I tu dolazi do obrata iz Ivićeva aksioma. Bilić nema više razloga čuvati rezultat jer nema ničega za čuvati. I prije nego je povukao svoj potez, Mourinho radi svoju prilagodbu.
Logično je bilo očekivati kako će uvesti Andyja Carrolla kao jedinog ofenzivnog igrača kojeg je imao na klupi i koji mu je mogao poslužiti pri preskakanju igre, stoga Mourinho vadi Mkhitaryana i uvodi Chrisa Smallinga. Carrick se vraća na mjesto zadnjeg veznog, a United dobiva snažnog stopera koji može kontrolirati Carrolla u skoku.
Tri jednostavne trenerske prilagodbe u hodu, dvije sudačke pogreške i tri boda – jednostavnije ne može. Ironično, United je prije mjesec dana odigrao bolju utakmicu, a West Ham prilično lošiju. Utakmica sa sasvim drugačijim bodovnim ishodom. Ipak, rezultat spada u sferu neponovljivih situacija na terenu.
