Tri su, smatram, ključna uzroka Unitedova propadanja pod Joséom Mourinhom (a da jest riječ o propadanju svjedoči čitav niz pomalo nevjerojatnih statistika: 36 udaraca na gol, koliko su Red Devilsi dopustili Liverpoolu; 29 primljenih golova u ligi, po čemu su među najgorim engleskim klubovima; rekordno skroman bodovni ulov, kakav se ne pamti od 1990.).
Prvi, strukturalni, o kojem smo pisali prije godinu dana, tiče se samog kluba. Odlazak Alexa Fergusona predstavljao je organizacijski, ideološki, operativni i vrijednosni šok za kakav se u Unitedu nisu znali ili, točnije, nisu mogli pripremiti. Po svim izvještajima iz Uniteda, zaostajanje za rivalima duboko je i dramatično, od sustava skautiranja i selekcije igrača do zapuštene akademije i nepostojanja dugoročne sportske strategije.
U pet i pol godina klub će promijeniti petoricu trenera; znak je to da ne možemo baš sve probleme svaliti na leđa danas poniženog i napucanog Mourinha. Post-fergusonovska transferna politika koja u prvi plan stavlja globalne megazvijezde — klupski direktori otvoreno su se hvalili da inspiraciju za razvojnu politiku pronalaze u Real Madridu, a da pritom nisu primijetili kako je i sam Real odustao od Realove politike. Neoprezne, nepametne i nemušte izjave poput: “Mi možemo kupiti bilo koga na svijetu”, koje ponavljaju kad god United stoji slabo na ljestvici, od Unitedovih direktora čini karikaturalne likove, napuhane i neupućene u vlastiti posao.
Radi se o krupnim strateškim i operativnim promašajima, koji su rezultirali posvemašnjom estradizacijom i srozavanjem mukom iskovanih klupskih načela. Njihove posljedice United će vidati još dugi niz godina.
Dok ne pronađu novu paradigmu, dok se ne odreknu vlastitih zabluda i obrambenih mehanizama, ni United ni Mourinho neće krenuti naprijed
O drugom razlogu također smo već pisali, a tiče se samog Mourinha. Da je sve iz točke 1 bilo savršeno posloženo, ostaje nezgodna evolucijska istina protiv koje Mourinho nije mogao ponuditi suvisli nogometni argument. U posljednjih nekoliko godina gledamo iznimno uzbudljiv razvoj igre, u kojem se kao koncepti nadopunjavaju posjed lopte, pozicijska igra i presing.
Ugrubo rečeno, prvo smo gledali inicijalnu strategiju Pepa Guardiole temeljnu na konstantnom posjedu, ali s elementom visokog presinga kojim se loptu čim prije pokušavalo vratiti u posjed; zadivljen Barcelonom, Jürgen Klopp je zatim osmislio protuotrov, geggenpressing, kojim je nekadašnje kontraške tendencije unaprijedio za novo doba presinga i pokrivanja prostora. Kroz mandat u Bayernu Guardiola je modernizirao i produbio vlastite ideje, što se vrlo dobro vidi na igri današnjeg Manchester Cityja, a jedan od mogućih novih koraka u toj evoluciji nudi Maurizio Sarri.
Bitka za nadmoć
Umjesto da na presing odgovara preskakanjem igre ili brzim izlaskom iz njega, dok ne uspostavi vlastiti pritisak, njegov Napoli, a danas Chelsea ima neobičnu navadu navlačiti suparnika na presing; malo pomalo, dodavanjem po obrani, a zatim, kad suparnik zagrize, udariti brzu akciju kroz oslobođene prostore (točno tako u nedavnom derbiju je Chelsea zabio gol Cityju, pa je Guardiola tvrdio da je to bilo iz kontre, što je samo djelomično točno).
U svemu tome se Mourinho nije najbolje snašao.
Njegovi temeljni obrambeni postulati — duboki, dobro organizirani blok, držanje čovjek-na-čovjeka često osnovano na fizičkoj supremaciji, neometano puštanje suparničkih stopera da vode igru, kontraška tranzicija iz dubine — nekad su bili strašno učinkoviti, najbolji izraz Mourinhova istinskog pragmatizma (koji nas je kao gledatelje, jasno, često izluđivao). Danas više ne predstavljaju pragmatično rješenje problema, već dogmatična uvjerenja, sasvim neprilagođena razvoju nogometa.
Odgovore na današnje izazove traži u poznatim iskustvima iz prošlosti, a to naprosto ne prolazi i izgleda bolno. Bitno slabije momčadi od Uniteda mirno će mu podvaliti visoki, organizirani presing, što je prije desetak godina bilo gotovo nezamislivo, a o jačim ekipama da ne govorimo — dovoljno je pogledati prvi Liverpoolov gol prošle nedjelje, u kojem kompletna Unitedova obrana pasivno stoji i pušta Fabinha da, kao na treningu, nacilja lobirano dodavanje.
Treći razlog onaj je najneposredniji, trenutno možda i najevidentniji. José Mourinho i Manchester United vodili su neku sasvim bizarnu i sasvim tragičnu PR bitku za nadmoć, odnosno spašavanje vlastitih ugleda. Ona se manifestirala kroz Mourinhove pasivno-agresivne javne nastupe, u kojima je vlastiti klub nazivao zaostalim i zapuštenim, a klupsku upravu škrtom i nemodernom; vlastite igrače mentalno i fizički slabima; kroz sebi naklonjene novinare puštao je informacije o navodno skandaloznom stanju gotovo svih odjela u Unitedu.
Da ne bi ostali dužni, vlasnici i direktori uzvraćali su sličnom mjerom: nikad oni sami, direktno, već iz pozadine, preko vjernih reportera očajnih za bilo kakvom informacijom u ovoj morbidno-makabrističkoj sagi. Pa su tako puštali glasine o zvijezdama koje su htjeli dovesti, ali ih je Mourinho odbio; o trenutnim igračima koji smatraju da je taktika bila jezivo nazadna; o transferima koje su stopirali jer su smatrali da predstavljaju bezumno trošenje sredstava; o transferima koje nisu stopirali, a koji danas, eto, predstavljaju bezumno trošenje sredstava.
Tri prsta u zraku
Ovaj posljednji razlog akterima je najvažniji. Prvi, organizacijsko zaostajanje, klub si ne može priznati; drugi, osobno zaostajanje, ne može si priznati Mourinho, a u trećem i jedni i drugi gradili su pozicije za dalje. Da je Unitedova uprava popustila i izgubila medijski rat — a zapravo ga jest izgubila, jer žestini komentara protiv Mourinha konkurira samo žestina komentara protiv uprave i vlasnika — ovlasti direktora Eda Woodwarda znatno bi se smanjile, ako uopće bude direktor. Za pretpostaviti jest da će klub, po uzoru na Liverpool, City i Arsenal, puno rigidnije odvojiti sportski od komercijalnog menadžmenta.
Eventualna moralna pobjeda u toksičnom srazu s vlastitim klubom Mourinhu je bila posebno važna. Poniženje u posljednjem mandatu u Chelseaju unisono je dalo zaključak o ozbiljno nestabilnom gnjavatoru s povremenim trenucima taktičke providnosti (zbilja taktičke, a ne strateške: npr. način na koji je Romelu Lukaku sustavno bušio Dejana Lovrena u prošlogodišnjem ogledu Uniteda i Liverpoola). Novo poniženje u Unitedu, sa slično munjenim ispadima i sukobima, označilo bi definitivno ispadanje iz lige elitnih, a posebno naprednih trenera.
Je li Mourinhov mandat morao završiti ovako tragično, na šestom mjestu u ligi, najgorim startom u povijesti Premier lige, u neprekidnim ratovima i sukobima?
S jedne strane apsolutno jest, s druge baš i ne. Istina je da su, na neki perverzan način, u ovom trenutku i u ovim okolnostima Mourinho i United na identičnim pozicijama. Zarobljeni u duhovima vlastitih uspjeha iz prošlosti, nesposobni otrasiti se starih uvjerenja, bez jasne vizije za prilagodbu i napredak, taoci nesigurnosti uslijed rapidno mijenjajućih uvjeta oko njih.
Tri prsta dizao je Mourinho u zrak, broj titula engleskog prvaka koje je osvajao, kad god bi ga kritičari krenuli napadati da je ishlapio; tri je također magični broj titula iz 1999., Unitedove mitske godine na koju se u promotivnim materijalima pozivaju kad god im ta godina izgleda privlačnije od današnje. Do žestokog trenja u odnosima dolazilo je upravo stoga što u takvom odnosu međusobnih labilnosti ne može biti prave iskrenosti i dubinskog sagledavanja.
Potraga za odgovorima
Da je Mourinho došao kao trijumfalni pobjednik, možda bi imao snage pokrenuti dublje sanitarne procese. Da je klub bio dobro posložen i u svakom pogledu spreman na mizantropskog luđaka, možda bi imao snage obuzdati njegove najgore tendencije.
Ovako, jedni i drugi djelovali su iz pozicije anksioznosti i nesigurnosti koja se tijekom godina samo pojačavala, a sve je kulminiralo ljetos, kada je klub odbio udovoljiti transfernim željama svog menadžera. E, sad, je li klub uistinu smatrao da su planovi promašeni, ili se radilo o Woodwardovoj želji da se otarasi reputacije groznog pregovarača kojeg svaki diletant oženi za nekoliko desetaka milijuna eura ili funti preplaćene odštete — u svakom slučaju, komercijalni direktor upleo se u sportske odluke kakve u Unitedu tradicionalno donosi menadžer.
I time su stvari zapravo završile.
Da ovo nije samo Mourinhov spin, svjedoči neobična anegdota Waynea Rooneyja. Dok je još igrao za United, prepričavao je novinarima kako mu je Woodward slao napadno prijateljske SMS-ove, pokušavajući se pozicionirati što bliže igračima. Čestitao mu je na pobjedi 2016. protiv Evertona, oslovljavajući ga nadimkom Wazza, kao da su si kolege ili jako dobri prijatelji. Iz čita mira direktor kluba javljao mu je privatne detalje — primjerice, kako upravo odmara u Dubaiju, što je Rooneyu bilo užasno čudno.
S druge strane istina jest i to da je Mourinho neviđeno ishvalio Liverpoolove igrače poput Andyja Robertsona, kojeg je klub doveo za pet puta manji iznos od 52 milijuna funti ljetos isplaćenih za Unitedova veznjaka Freda — dok je Robertson uvjerljivo dominirao po terenu, Fred se nije našao ni na klupi. Na kojoj se našao Paul Pogba, Unitedovo rekordno pojačanje — kupljen je, da ne bude zabune, za Mourinhova mandata — s kojim se trener burno razišao. Dakle, nije sasvim kriva ocjena da uspostavi organizirane i dugoročne sportske politike Mourinho nije dao bogznakakav doprinos.
Što sad? Klub će imenovati privremenog trenera do kraja sezone, a zatim tražiti stalnije rješenje; Mourinho će uzeti 28 milijuna eura odštete i čekati novi angažman, koji vrlo vjerojatno neće biti u jednom od elitnih europskih klubova (iako nekadašnji poslodavci Inter i Real pokazuju određeni interes). No, dok ne pronađu novu paradigmu, dok se ne odreknu vlastitih zabluda i obrambenih mehanizama, dok ne nađu nove odgovore na pitanja, ni United ni Mourinho neće krenuti naprijed. Za United, to bi značilo angažiranje manje razvikanog, ali ideološki progresivnijeg trenera. A za Mourinha? Ponovno gledanje snimke posljednjeg derbija protiv Liverpoola.
