Tenis poput života

Đoković je u finalu Australije lako pobijedio Tsitsipasa. Sve drugo bilo bi nepravda

Zadnja izmjena: 31. siječnja 2023.

“Igram odličan tenis i uživam”, rekao je Stefanos Tsitsipas nakon pobjede u polufinalu nad Karenom Hačanovom. “Jednostavno, što god da se događa na terenu ne pomišljam biti negativan. Čak i ako stvari ne funkcioniraju, jako sam optimističan i pozitivan, bez obzira na to protiv koga igram. To je nešto što je na neki način falilo u mojoj igri. Uistinu vjerujem u ono što mogu pružiti na terenu. To je i više nego dovoljno.”

Kao što smo pisali u prošlom tekstu, Tsitsipas ima jedan poprilično očit nedostatak u svojoj igri. Pokazala su to i tri meča koja je s Novakom Đokovićem odigrao potkraj prošle sezone. Tsitsipas je u njima uspio stvoriti tri break prilike. Točan je podatak, ne brinite. U finalu ATP-a 500 u Astani osvojio je ukupno sedam poena na reternu; u polufinalu Mastersa u Parizu u tri je seta uzeo 16 poena na reternu, a na završnom Mastersu u Torinu u dva seta njih 13. Naravno, sva tri meča je izgubio.

To je problem koji Tsitsipasa već dugo muči, ali čini se da on svijet vidi malo drugačijim očima. OK, naravno da nakon plasmana u finale Grand Slama nećeš pričati o svojim nedostacima, pa naravno i da generalno sportaši baš i nisu voljni javno biti samokritični — osim kad se sasvim otvore u kakvom intervjuu — ali opet vidimo da je pričao u kontekstu toga što je u njegovoj igri nedostajalo. Tu, međutim, on priča o boljem mentalitetu na terenu.

Osim činjenice da ne treba donositi velike zaključke nakon svega 11 mečeva u novoj sezoni, te na temelju jednog Grand Slama na kojemu je konkurencija prosječna — pa slobodno možemo reći i da smo ženski turnir, a pogotovo sjajno finale nepravedno zapostavili — treba primijetiti još jednu stvar; to je ono da je mentalitet ovisan i o alatima kojima raspolažeš u svojoj igri.

Osvojio je sve što se osvojiti može, ali i dalje traži način da postane još bolji. Bilo bi potpuno nepravedno da Đoković nije osvojio Australian Open

Jer možeš ti biti pozitivan koliko god hoćeš, ali ako imaš, recimo sad, ispodprosječan retern za jednog top 5 igrača, upitno je koliko ti može pomoći to što si jako optimističan i pozitivan. OK, možda ponekad i hoće — na kraju krajeva, i to je detalj koji te može učiniti mrvicu boljim igračem — ali to ne mijenja činjenicu da i dalje imaš isti, skroz opipljiv i bjelodano jasan nedostatak u igri. Nedostatak koji protiv onih najboljih, dugoročno gledano, jednostavno ne možeš skrivati.

Niti se s time možeš provući u meču protiv Novaka Đokovića u finalu Australian Opena.

Razotkrivanje slabosti

Jednu stvar treba odmah raščistiti. Taj Đoković je legenda ovog sporta. Na kontu ima sada 22 Grand Slam naslova, a od jučer i 10 Australian Opena. Na tom je turniru na omjeru od 89 pobjeda i osam poraza; gledajući od 2011., ima 71 pobjedu i tri poraza. Ako je najveći izazov u ovom sportu pobijediti Rafaela Nadala u Roland Garrosu, onda sad već slobodno možemo reći da je drugi najveći izazov pobijediti Đokovića na Australian Openu.

Tsitspas je, s druge strane, na ovom turniru odigrao ukupno 27 mečeva, a jučer je prvi put ušao u finale. I tu svaka ozbiljna priča prestaje.

Đoković je bolji tenisač od Tsitsipasa i u ovakvom bi ga meču vrlo vjerojatno dobio i da je potonji veći dio off-sezone posvetio reternu. Međutim, ne radi se o tome i to je već dosadno isticati; na kraju krajeva, ako se ne varam, Tsitsipas želi osvojiti Grand Slam i želi pobijediti Đokovića. Samo, da bi uopće imao šansu to učiniti, prvo bi trebao prestati živjeti u paralelnoj stvarnosti. U stvarnosti u kojoj će u onom govoru nakon meča skromno i ponizno reći da ga Đoković čini boljim igračem i da izvlači ono najbolje iz njega, iako mi baš i nije jasno o čemu točno priča. Dapače, prije bih rekao da Đoković možda i najbolje od svih razotkriva tu njegovu najveću slabost.

Bilo je tako i jučer.

Tsitsipas je u prvom setu osvojio pet poena na reternu; prvu break loptu u meču imao je kod vodstva od 5-4 u drugom setu — dakle, ujedno i set loptu koju će Nole spasiti, malo je reći, hrabrim forhend winnerom — a i to dobrim dijelom samo zato što je Đoković u tim trenucima prolazio kroz krizu. Ne samo da do tog rezultata nije imao break loptu, nego nijednom nije došao ni do deucea. Pričamo o sada trećem igraču na svijetu. Na kraju je taj set izgubio u tie-breaku, ali doći ćemo do toga kasnije; nakon Noletova velikog emocionalnog pražnjenja u tom drugom setu, Tsitsipas ga je brejknuo u prvom gemu trećeg seta, samo da bi Nole sebi svojstveno napravio rebreak.

Doduše, meč je zapravo već tada bio gotov jer nitko ne okreće Noleta kad povede 2-0 u setovima; nitko osim Jürgena Melzera na Roland Garrosu 2010. Bilo kako bilo, Tsitsipas je još kod 1-1 u trećem setu osvojio dva poena na reternu, samo da bi do kraja meča uspio osvojiti još jedan jedini. Bilo je to u tie-breaku kod 5-2 za Noleta, a prethodno je dotični imao niz od 20 osvojenih poena na servisu.

Neiskorištena prilika

Ukupno je Tsitsipas u meču na reternu osvojio 25 poena, a u 15 od 17 Đokovićevih servis-gemova nije uspio doći ni do deucea. Da, opet možemo pričati o tome da je Đoković u međuvremenu postao fantastičan i na servisu — ne toliko zbog same brzine servisa, koliko zbog placementa — ali možemo pričati i o tome da je to za jednog top 5 igrača koji ima ambiciju postati Grand Slam pobjednik zabrinjavajuće malo.

Koje su onda posljedice takve igre na reternu?

Pa osim jedne koja je poprilično očigledna, a to je ono da previše ovisiš o servisu, i to još protiv najboljeg reternera svih vremena, druga je ta da previše ovisiš i o sitnim prilikama koje će se ipak ukazati. Možda i suprotno uvriježenom mišljenju, i Đoković ima trenutke u meču kad postane iznimno nervozan, što će, uostalom, i on sam potvrditi. Na kraju krajeva, koliko je emocionalno bio involviran u ovaj meč, ili općenito u turnir, pokazale su i scene nakon meča kad se u potpunosti raspao, pa i njegova izjava da se radi o jednom od njegovih najznačajnijih naslova, što je dijelom bilo uvjetovano činjenicom da je uoči turnira bio blizu povlačenja zbog ozljede.

Bilo kako bilo, Đoković je u krizu ušao sredinom drugog seta, a jedan od vjesnika toga često su one scene kad se počne istresavati na ljude iz svog boksa, zapravo najčešće na našeg jadnog Gorana koji se krene meškoljiti i djelovati kao da bi od neugodnosti najradije iskočio iz vlastite kože — i to što je spreman istrpiti takvo što puno govori o njegovoj veličini.

Bilo kako bilo, ta je kriza na kraju potrajala sve do kraja drugog seta; kako je Tsitsipas to iskoristio? Nikako. I sam je bio nervozan i gledali smo jedan poprilično ružan tie-break; od prvih devet poena, njih osam je otišlo na stranu reternera, a kako je grafika na početku trećeg seta pokazala, obojica su u tom tie-breaku usporili brzinu forhenda, odnosno pod pritiskom zaigrali konzervativnije. Kod 4-2 Đoković je napravio duplu koja je završila u mreži, a brzina tog servisa iznosila je 129 km/h (prosjek druge u meču bio mu je 149 km/h). Bio je evidentno stisnut, ali Tsitsipas to nije znao iskoristiti; u tom je setu inače napravio 12 neforsiranih pogrešaka forhendom, od čega su njih četiri došle u tom tie-breaku. Imao je sitnu priliku zakomplicirati meč, nije ju iskoristio i to je bilo to. Meč je zapravo već tada bio gotov.

U tenisu, kao i u životu

U taktičkom pogledu bilo je još nekih zanimljivosti, poput toga da je Đoković sa svojim forhendom neočekivano puno tražio Tsitsipasov forhend, ali u to sada nema smisla preduboko ulaziti. Jedan od razloga bio je zapravo taj što je generalno na ovom Australian Openu forhend udarao vjerojatno jače nego ikad, na čemu je intenzivno radio u predsezoni. Prije tri godine prosječna brzina forhenda na ovom turniru iznosila mu je 124 km/h; prije dvije 126 km/h, a ove 131. Drugim riječima, bio je još agresivniji s forhend strane, a samo u meču s Tsitsipasom je pokazao da i na taj način može neutralizirati njegov forhend.

Tako je čovjek koji je sad već u svojoj 36. godini te koji na kontu ima 22 Grand Slama i 93 osvojena turnira uspio pronaći još jedan dijelić svoje igre koji bi mogao unaprijediti. I to je u suštini razlika između Đokovića i Tsitsipasa.

S jedne strane imate mladića od 24 godine koji je možda jako dobar tenisač, ali koji ima izraženi i bjelodano jasan nedostatak u svojoj igri; međutim, taj mladić živi u nekoj svojoj paralelnoj stvarnosti u kojoj treba biti samo jako optimističan i pozitivan na terenu — i naravno, igrati što veći broj turnira — i sve će doći na svoje. Samo je valjda pitanje vremena.

S druge strane imate tog čovjeka koji je osvojio sve što se osvojiti može, ali koji i dalje traži način da postane bolji nego što već jest. I to je onda i temeljni razlog zašto bi bilo potpuno nepravedno da Đoković nije osvojio Australian Open.

Doduše, nepravda, ili možda nesreća, u ovom su sportu kategorije na koje se stvarno rijetko možete pozvati. Ili makar to ne biste trebali raditi. Jer, generalno gledajući, a kao što smo to sad već masu puta konstatirali, pa kao što je to i ovaj meč demonstrirao, tenis stvarno jest poput života. Kako siješ, tako ćeš i žeti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.