Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Teren je mjerilo

Komentar nakon Hajdukova poraza (i) u Rijeci

Zadnja izmjena: 9. ožujka 2020.

Na svaku kritiku igre, koliko god ona bila argumentirana ili neargumentirana, Damir Burić je reagirao tako da je naglašavao poziciju na tablici i broj osvojenih bodova te na taj način prekidao diskusiju.

Kad je rezultat stao — a bilo je odmah jasno da je to iluzija i da će u jednom trenutku stati, jer je osvajanje bodova u dugoročnim okvirima uvijek isključivo povezano s kvalitetom igre — bivši Hajdukov trener se našao u problemima. Više nije bilo prvog mjesta ni borbe s Dinamom kao argumenta na sva postavljena pitanja i Burićev obrambeni mehanizam je ugašen, a svi problemi u igri koji su sustavno zanemarivani su izašli na površinu.

Slična stvar se ponavlja s Igorom Tudorom čiji je gard još tvrđi, a tvrdoglavost još izraženija.

“Teren je jedino mjerilo”, izjavio je Mario Stanić na konferenciji za medije poslije odrađenog zimskog prijelaznog roka. “Jako dobro poznajem Igora i jako čvrsto stojimo iza njega. Nitko se neće na osnovu starih zasluga, ili na osnovu medija, ili na osnovu agenata nametnuti u momčad. Ispada kao da naš trener nema pravo odabira na igrače, zato što je netko nekog proglasio projektom ili najvećom Hajdukovom investicijom. To kod nas neće proći, na krivom smo tragu. Jedino mjerilo je teren, još jednom ponavljam.”

Ili je jedino mjerilo teren, ili radimo dugoročni projekt u kojem tražimo mir da radimo dvije godine. Jedno isključuje drugo

Nije stvar u Darku Nejašmiću, na kojeg se Stanić tu referira. Ako ćemo stvari gledati iz perspektive sustava s dvojicom centralnih veznjaka na koji se Tudor odlučio, onda izostavljanje Nejašmića ima dovoljno argumenata koje se može gledati kroz taktički vakuum. Nejašmić je najbolji formacija s trojicom u sredini terena u kojoj je postavljen kao zadnji vezni uz dvojicu centralnih veznih, a u ovom taktičkom modelu te pozicije naprosto nema. Osim toga, kad lopta preko bočnih pozicija ode visoko, taktički zahtjev od ta dvojice veznjaka je da se podižu i idu visoko naglašavajući motoričku komponentu, a sve to traži veći energetski potencijal nego što ga Nejašmić ima.

Stvar je o budućnosti kluba i nedostatku shvaćanja da Hajduk u ovoj fazi razvoja stvarno mora imati projekte kluba kako bi funkcionirao i punio budžet. Ne mora taj projekt biti Nejašmić ili David Čolina, ali Hajduk ga mora imati — i ako je trenutna razlika između dvojice igrača 10 posto, onda mora igrati onaj tko će biti dugoročno isplativiji.

Zadaci i odluke

Jer mantra o tome da je teren jedino mjerilo odlična je stvar za ponavljati, sve dok ne izgubite od Slaven Belupa. Kad odmah iza toga u tri utakmice s Osijekom, Dinamom i Rijekom upišete samo jedan bod, onda ispadne da stvari na terenu ne funkcioniraju i događa se ono što se dogodilo Buriću. Što to mjerilo terena nakon takvih rezultata onda govori o treneru i njegovim izborima, a onda posredno i o Staniću i njegovim izborima? Može li mjerilo terena vrijediti za igrače, a ne vrijediti za trenere?

Kad jedini naglasak stavite na odmah i sada, onda nije pošteno tražiti dvije godine.

Ili je jedino mjerilo teren, ili radimo dugoročni projekt u kojem tražimo mir da radimo dvije godine. Jebiga, jedno isključuje drugo.

Ne može Francesco Tahiraj — koji, igrom slučaja, nije bek niti će biti, niti će klub od njega imati koristi na toj poziciji za dvije godine — nakon utakmice s Dinamom, u kojoj je imao 0/6 dobivenih duela i 0/2 uspješna starta, dobiti priliku i protiv Rijeke jer to šalje implicitnu poruku da teren ipak nije toliko bitan. To šalje poruku da će trener insistirati na svojoj ideji čak i kad taj teren pokaže kako je pogrešna, samo kako bi nam svima u jednom trenutku pokazao kako je bio u pravu. I ne može se tražiti dvije godine prije nego što se može reći da je to kriva odluka.

Međutim, nije stvar u Tahiraju. Možete ga promijeniti, ali problemi će ostati jer su zahtjevi postavljeni pred njega gotovo nemogući, što pokazuje i njegova zamjena, ali i Josip Juranović s druge strane koji ima svoje nedostatke, ali je kod više trenera pokazao da generalno može biti u najmanju ruku pouzdan HNL bek.

Da bismo to objasnili, najbolje je uzeti primjer Kristiana Dimitrova koji je odigrao pet utakmica u punoj minutaži i koji je ostavio jako dobar dojam jer je u svih pet bio jedan od najboljih Hajdukovih igrača. Jedan od ključnih razloga njegovih dobrih igra je odličan kontekst u kojem se našao s dvojicom bočnih stopera koja ga štite.

Da bismo to dodatno objasnili, treba se sjetiti Borje Lópeza koji je došao u Hajduk i igrao sjajno. Joan Carrillo ga je spojio sa Zoranom Nižićem koji je bio jako pokretan, bočni igrači su stajali relativno blizu stoperima u svim fazama igre, a ispred sebe je imao Savvasa Gentsogloua i Josipa Radoševića. Ukratko, López je imao relativno lagan posao jer je branio relativno malo prostora u relativno plitkoj zoni gdje je izgledao dominantno. Čim se promijenio trener i čim je López morao pokrivati više prostora i po širini i po dubini, čovjek se izgubio.

Dimitrov je sada u sličnoj situaciji kao López kod Carrilla. Koridor koji on brani je relativno mali i odgovara njegovim igračkim karakteristikama, agresivni bočni stoperi mu olakšavaju stvar i od njega se ne traže puno. To su sve generalno iznimno bitne stvari koje odrađuje jako kvalitetno i pokazuje da ima klasu, ali ih ipak nema puno i Dimitrov može ostati koncentriran jer ne mora donositi puno odluka.

Savjetnikova vizija

Bočni igrači imaju gomilu zadataka. Za početak, moraju pokriti cijelu stranu i u obrani i u napadu, što uzrokuje ogromnu energetsku potrošnju i česte situacije u kojima su sami protiv suparničkog beka i krila. Moraju konstantno davati širinu, imaju ogromne zadatke u organizaciji napada gdje su oni taj relej koji bi loptu trebao prenijeti u zadnju trećinu, a onda bi još trebali biti opasni u toj zadnjoj trećini kroz centaršut, ulazak na udarac ili davanje dubine. Jednostavno, isto kao što nismo još vidjeli koliko je Dimitrov stvarno kvalitetan jer mu je kontekst povoljan, toliko ne možemo vidjeti kakvi su bočni igrači jer na njih pada nedostatak mehanizama. Oni su kolateralna žrtva svih nedorečenosti koje Hajduk trenutno ima u igri u oba pravca i od njih se traži da konstantno donose odluke i improviziraju, a tu se onda drastično povećava mogućnost pogreške.

Pokazala je to i Rijeka.

Simon Rožman — kojemu je, ruku na srce, lakše raditi s obzirom da nema toliki pritisak ni lokalne zajednice ni nacionalnih medija kakav ima Tudor i koji je dobio mir da radi nakon što je u prvih šest utakmica imao tek dvije pobjede i tri uzastopna poraza — točno je secirao sve probleme u Hajdukovoj igri i precizno iskorištavao sistemske nedorečenosti u rotacijama i pokrivanjima. Rijeka je ubijala Hajduk ne zato što nije bio svoj kako je to objasnio Tudor, iako je pad snage komponenta koju treba uzeti u obzir, nego zato što je bio svoj i što jako puno toga u igri nije definirano.

Tudor ima drugačiji obrambeni mehanizam nego što ga je imao Burić, ali je konačni rezultat sličan. Kad mu se nisu svidjela pitanja, on je podigao onaj svoj gard i novinare nazvao korumpiranima jer je izjavio da zna kada je nešto kritika, a kada je neki članak plaćen. Sigurno ima i takvih stvari i Tudor je u pravu kad kaže da ima puno onih koji truju oko kluba, ali ako već želi glumiti facu, onda bi potez s mudima bio da je jasno rekao tko prima mito i tko ga daje. Međutim, suština je u tome da na taj način zavarava sam sebe i zabavlja se traženjem neprijatelja koji su krivi za sve, a igra za to vrijeme ne postaje ništa kvalitetnija.

Stanić je u intervju Jutarnjem listu rekao kako bi volio nekad pročitati nešto oko čega bi razmišljao i onda shvatio da nije bio u pravu, aludirajući valjda na to da nijedna od danih kritika ne stoji i da su sve odluke koje su donesene bile ispravne.

Strategija je, po definiciji, sustavno rješavanje i planiranje budućih ciljeva.

U Hajduku je Stanić sportski direktor, premda ima poziciju savjetnika — a i to govori dovoljno o stanju stvari i koliko su u Hajduku nesvjesni hrpe stvari, jer se barem ta uloga u sastavu uprave mogla drugačije imenovati zbog negativnih konotacija ‘savjetničke’ uloge Zdravka Mamića — i njegova bi domena trebala biti strategija kluba, a to implicira sustavno rješavanje onoga što Hajduk tek čeka. On je tu da ponudi viziju koja će biti dugoročnija od ovoga.

Jedna od stvari o kojima bi trebao razmisliti je što će napraviti u ljeto ako mu odu dvojica standardnih centralnih veznjaka, na što nismo dobili nikakav smislen odgovor.

Druga stvar o kojoj bi trebao razmisliti je kako ipak postoji mogućnost da je pogriješio. Tudor je dobar trener i Stanić definitivno zaslužuje one dvije godine o kojima govori, ali Hajduk će morati živjeti i sutra. Koncentrirati se samo na danas je naprosto pogrešno jer dođe Slaven Belupo i iza njega tri utakmice u kojima Hajduk osvoji samo bod, a onda priča da je teren jedino mjerilo postane opasna baš za one koji je uporno ponavljaju.

Ne propusti top članke