Bila je to prava rutina. Hrvatska je bez ikakvih stresova pobijedila Švedsku i plasirala se na Eurobasket, a navijači su mogli osjetiti istinsko zadovoljstvo gledajući košarkaše kako lome suparnika. Šveđani su, istina, momčad koja kvalitetom znatno zaostaje za izabranicima Veljka Mršića, ali zaostajali su, možda još i više, Rumunji, Mađari i Poljaci u prošlom kvalifikacijskom ciklusu pa smo vidjeli kako je završilo.
Ono što najviše ohrabruje je to što sinoć Hrvatska pred sobom nije imala neuigranog suparnika koji je sam sebi pucao u nogu lošom pripremom utakmice, dapače. Švedski izbornik Hugo López dobro je zapamtio da je u zagrebačkom okršaju Hrvatska pobijedila usprkos groznom vanjskom šutu (6/25), a ni u ostalim utakmicama se nije iskazala tricama. Zato je Lopez od samog starta naredio zonsku obranu, koju je Švedska igrala u velikom dijelu utakmice. Time je provocirao vanjski šut i otežao protok lopte u reket. A kada su u obrani igrali čovjek-na-čovjeka, Šveđani su imperativno udvajali i Mira Bilana i Željka Šakića ako bi krenuli u leđnu igru. K tome su u napadu igrali prilično fluidno te imali jako raspoložen tandem Chris Czerapowicz-Denzel Andersson. Dakle, Lopez je stvorio sasvim solidne preduvjete da unervozi suparnika i spretno ‘ukrade’ pobjedu.
Protiv nekih prošlih hrvatskih selekcija to bi mu vjerojatno i uspjelo, ali sinoć nije imao ni trunke šanse. Hrvatski bekovi nisu na silu gurali loptu u reket, već su bez ikakvog straha ili grča tricama kažnjavali širom otvoreni perimetar, dok su centri pametno koristili visinsku prednost grabeći skokove u napadu i solidno zatvarali reket. Više od toga za svladati Švedsku nije ni bilo potrebno — trica se zaustavila na 13/31 (41,9 posto), a skakački je to bilo još uvjerljivije (40 naspram 30 švedskih skokova).
Momci koji su izborili plasman na Europsko prvenstvo napravili su odličan posao, Hrvatska konačno igra dopadljivu košarku. Međutim, mnogi od njih na njemu neće zaigrati, kao ni na mnogo bližem predolimpijskom turniru za Tokio.
Ovaj put se najviše istaknuo Miro Bilan, ali dalje ćemo ga gledati u reprezentaciji jedino ako netko od dvojca Žižić-Zubac otkaže nastup
Situacija je takva da je jedna ekipa odradila ovaj nezahvalni dio ciklusa u kojem pobjede manje odzvanjaju, a porazi se proglašavaju nacionalnom sramotom, dok će pod blještava svjetla pozornice uskočiti neki drugi dečki. Možda ne zvuči pošteno, ali tako stoje stvari budući da FIBA nije pronašla način da u kvalifikacijama sudjeluju igrači iz NBA i Eurolige koji su htjeli zaigrati, ali im klubovi brane. Tako imamo primjer Krunoslava Simona, koji živi u Istanbulu i htio je pomoći, ali je Efes u posljednji čas ‘zamolio’ HKS da ga pusti da se odmori za klupske izazove, dok istovremeno nije molio vlastiti Savez da odmori svoju četvorku koja je igrala i protiv Hrvatske.
Uglavnom, Simon i ostatak društva nisu krivi što nisu mogli zaigrati, stoga treba očekivati da će svojim povratkom zauzeti većinu od 12 mjesta za nadolazeće velike izazove.
Iskustvo ili mladost?
Treba napomenuti da bi playoff predstojeće NBA sezone trebao trajati od kraja svibnja do kasno u srpnju, što će utjecati na sastave momčadi na predolimpijskim turnirima, planiranih za period od 22. lipnja do 4. srpnja. U idealom slučaju, ako bi se u lipnju Mršiću na raspolaganje stavili svi najjači aduti, nema dvojbe da bi se u konačnom sastavu našli Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Ivica Zubac, Ante Toni Žižić i Simon. Svoje mjesto će vjerojatno izboriti i Dragan Bender, koji počinje igrati sve bolje u Maccabiju; tko zna, možda se ukaže i Mario Hezonja, ako popravi pokvareni telefon na relaciji s Mršićem.
Znači, otprilike polovica kadra ostat će dostupna, zato pogledajmo tko bi sve od aktualne selekcije nakon impresivno odrađenog kvalifikacijskog ciklusa mogao zadržati dres.
U ovom prozoru s ukupno 44 poena i 22 skoka najviše se istaknuo Miro Bilan, što naoko upućuje na to da bi šibenski centar lako mogao uploviti u svoju novu olimpijsku avanturu. Međutim, njegove šanse su prilično mršave. Hrvatska je sa Zupcem i Žižićem pod obručem jaka kao beton, a nema ni potrebe za trećim centrom kada se zna da Šarić i Bender mogu dobro odigrati na petici. Osim toga, poznato je da Bilan ne reagira dobro u igri kada na raspolaganje dobije manju minutažu, što je bilo vidljivo i u ovom ciklusu kada je u prva dva susreta bio skoro pa neprepoznatljiv dok je dijelio minute s Darkom Planinićem. Bilana ćemo na predolimpijskom kvalifikacijskom turniru/Eurobasketu gledati jedino ako netko od dvojca Žižić-Zubac otkaže nastup.
Željko Šakić nalazi se u sličnom problemu, ali ipak kotira nešto bolje ako uzmemo u obzir da će Mršić vjerojatno pozvati tri četvorke. Ako predvidimo toliko puta viđeni scenarij u kojem će San Antonio Spurs poslati mladog Luku Šamanića na ljetnu NBA ligu, onda će Šakićeva jedina konkurencija biti Roko Prkačin, koji mu je u ove dvije utakmice bio jako dobra zamjena. Tu će presuditi Mršićeva procjena je li mu uz Šarića i Bendera potrebno veteransko iskustvo na četvorci ili će nastaviti gurati u vatru novu zvijezdu u usponu. Dakle, jedan iz dvojca Šakić-Prkačin naći će mjesto u udarnom sastavu, ali obojica teško.
S druge strane, iz bekovskog dvojca Pavle Marčinković — Filip Krušlin vjerojatno će se među 12 naći obojica. Ova dvojica 31-godišnjaka upravo su ono što je Mršiću nužno da rastereti Bojana Bogdanovića i Simona — iskusni prilično pouzdani šuteri koji ne igraju previše s loptom i kaznit će fokus obrane na Babi, a ujedno su i odlični obrambeni igrači koji svojom kombinacijom brzine i visine mogu čuvati igrače na svim vanjskim pozicijama. Krušlin se već ranije etablirao, ali Splitov Marčinković tek je u svojim 30-ima dovoljno sazrio da pokaže svoj puni potencijal, što je zapravo nevjerojatno s obzirom na njegove fizikalije i meku ruku. Jedino bi Hezonjin povratak nekome od njih mogao pokvariti status.
Do lipnja se puno toga može promijeniti
Što se tiče razigravačkog tandema Roko Ukić — Roko Rogić, kod njih nema razloga za brigu. Oni su najbolje što Hrvatska ima na ovoj poziciji, eventualno bi Ukića za Eurobasket 2022. mogle zaustaviti godine, ali uzmemo li u obzir njegovu strast prema igri, vjerojatno će dotrajati i do Pariza 2024. Na koncu je tu i Dominik Mavra, koji ima solidne šanse zato što je vrlo rizično ići na turnir sa samo dva pleja, od kojih je jedan u svojim srednjim 30-ima.
Ivan Ramljak, Marin Marić i Antonio Vranković dali su svoj obol, ali za udarni sastav mogu doći u obzir samo u slučaju većeg broja otkaza/ozljeda. Preostaje Mateo Drežnjak, koji se u veljači činio kao sigurna oklada za prvu postavu, a sada će se trebati dobrano pomučiti da zavrijedi mjesto u sastavu. Njegov najveći problem je vanjski šut, koji se zastrašujuće srozao — u osam utakmica ABA lige šutirao je trice 5/31 (16,1 posto), a ni u balonu ništa nije ubacio, što ga je gurnulo iza Krušlina i Marčinkovića u reprezentativnoj hijerarhiji. Daleko od toga da igra slabo, dapače, ali morat će u ostatku sezone pokazati da može u kontinuitetu dobro šutirati, inače će mu najbolja nada biti da se Mršić odluči za sastav sa samo dvojicom razigravača.
Eto, takvo je trenutačno individualno stanje stvari, a do lipnja i nastavka reprezentativnih natjecanja se štošta može promijeniti. Najvažnije je da su momci besprijekorno odradili svoj dio posla i na tome im, kao i izborniku, treba zdušno čestitati.
