Tko je ugasio svjetlo?

Kako je Dinamo došao do pobjede, pa je prosuo

Zadnja izmjena: 7. studenoga 2019.

Da bismo objasnili što se dogodilo na kraju, moramo krenuti od početka utakmice.

Nenad Bjelica je na prvoj utakmici Lige prvaka iz šešira izvukao postavu s trojicom stopera kojom je potpuno iznenadio Atalantu. Dinamo to nije igrao nikad ranije, ali imajući na umu da Atalanta igra specifično usko s dvjema ‘desetkama’ i da skuplja teren u zadnjoj trećini, bila je to sasvim logična adaptacija. Međutim, nakon što je iznenadio u prvoj utakmici, Bjelica je postavu s trojicom stopera preuzeo kao standardnu opciju za Ligu prvaka.

Problem je u tome što takva postava ne funkcionira protiv svakoga. Manchester City je ekipa koja širi teren i koju je gotovo nemoguće pritisnuti u sredini kao što je to Dinamo napravio Atalanti, tako da je momčad Pepa Guardiole u prvih 20-ak minuta napravila nekoliko čistih prilika, pa je Bjelica morao adaptirati ideju i vrlo brzo prijeći na 5-4-1, povlačeći Mislava Oršića u osiguranje bočne pozicije. Na taj je način Dinamo dobio stabilnost koju nije imao u originalnoj ideji, ali je izgubio i teoretsku šansu da Cityju napravi problem kroz kontre.

Slično je bilo i u Harkivu gdje je Dinamo, zbog logike u Šahtarovoj igri, vrlo rano odbacio 3-5-2 i u fazi obrane je preuzeo formaciju 4-4-1-1 u kojoj je Petar Stojanović zauzimao poziciju veznog ili na trenutke čak i zadnjeg veznog igrača.

Bjelica savršeno kuži situaciju na terenu. Međutim, s tim adaptacijama promašene ideje koje se događaju rano u utakmici ipak postoji problem

Međutim, još veći problem je to što suparnici sad već točno znaju što mogu očekivati od Dinama.

Od Šahtara se očekivalo da igra s tri desetke, što je za momčad karakteristično još od mandata Paula Fonsece, tim više što ovaj put nije bilo Jevhena Konopljanke koji je najbolji igrač Rudara u izolaciji široko. U prvoj utakmici odigrao je 66 minuta i dobio 6/6 duela, pet na tlu i jedan u zraku, a pretrpio je i četiri prekršaja. Imao je i 28/28 točnih dodavanja, po InStatu i tri uspješna driblinga iz tri pokušaja, a na kraju krajeva zabio je i gol. Stoji činjenica da se Konopljanka nije baš najbolje snašao u momčadskom kontekstu i da je često gušio tranziciju davljenjem lopte i usporavanjem napada, ali u situacijama jedan-na-jedan je bio strašno dominantan i bez problema je stvarao višak široko. Bez njega na raspolaganju, bilo je logično da se Šahtar vrati standardnoj podjeli uloga s krilima postavljenim usko.

Adaptacije nakon gola

Međutim, Luis Castro je iznenadio Bjelicu i odlučio je napasti Dinamo tako da iskoristi to što već svi znamo da će Modri u Ligi prvaka igrati s trojicom stopera.

Kad imate trojicu u zadnjoj liniji, a ispred njih su Arijan Ademi i Nikola Moro u sredini, logično je da ćete jako dobro kontrolirati tu središnju zonu. Šahtar je to izbjegao; uz aut liniju je raširio krilne igrače, koje smo na grafici označili zvjezdicama, te ih podupro bekovima koji su dolazili visoko i na taj način opteretio Stojanovića i Marina Leovca.

Dok su njih dvojica konstantno bili u situaciji da moraju igrati jedan-na-dva u svojim zonama, trojica stopera su čuvala jednog napadača, a zona oko Ademija je bila potpuno prazna.

Uostalom, i prvi gol pada na taj način, baš zbog uže obrane i načina na koji se Dinamo branio. Šahtar kontrolira jednu odbijenu loptu u sredini terena i koristi činjenicu da je Leovac okupiran Marlosom, što otvara prostor koji koristi Júnior Moraes, izvlačeći se iza njegovih leđa i iskorištavajući činjenicu da Dino Perić stoji jako usko prema Emiru Dilaveru.

Nakon gola je Dinamo promijenio stvari.

Bjelica je vrlo rano adaptirao svoju ideju i u Manchesteru i u Harkivu, a i ovdje je unutar prvih 20 minuta napravio potrebne prilagodbe. Pokazalo se da je Dinamo loše ušao u utakmicu — ne zbog manjka htijenja, želje, karaktera ili zato jer nije bio dovoljno agresivan, nego zato što je bio loše postavljen i imao krivu geometriju, tako da je Šahtar igru prebacio u zone u kojima Dinamo nije imao dovoljno igrača. Nakon primljenog gola je prešao u 4-2-3-1 i to je bilo kao da je netko upalio svjetlo. Odjednom se pojavila i agresivnost i htijenje i želja, odjednom je Dinamo postao konkurentan i Šahtar je izgubio onu razinu dominacije sa samog početka.

Kévin Théophile-Catherine je bio maestralan u ulozi desnog beka. U svojih je 28 godina skupio preko 200 nastupa u francuskoj Ligue 1 i još 30-ak u engleskoj Premier ligi, a onda je u najboljim igračkim godinama prešao u Dinamo i jasno je da nosi opipljivu kvalitetu. U dobrom dijelu tih nastupa u ligama Petice je igrao i bočnu poziciju, ali on je primarno stoper i zato dodatnu težinu ima činjenica da je izravno sudjelovao u kreiranju dvaju golova. Uz standardno visoku razinu u obrani i gašenje Taisona koji je prelazio u sredinu kako bi se sastao s loptom, odradio je sjajan posao u kreiranju viška u napadu i imao je nekoliko dobrih centaršutova.

Opuštanje i panika

Činjenica da Bjelica radi uspješne prilagodbe jasno pokazuje kako je riječ o treneru koji savršeno kuži situaciju na terenu i koji je stvorio momčad dovoljno fleksibilnu da se može prilagoditi unutar same utakmice, čak i na razini kakvu nudi Liga prvaka. Međutim, s tim adaptacijama promašene ideje koje se događaju rano u utakmici ipak postoji problem.

To što je Théophile-Catherine u fazi napada jako dobro odradio poziciju desnog beka ne mijenja činjenicu da je Dinamo izgubio najboljeg stopera i da mu je razbio ritam, te posebno ne mijenja činjenicu da Stojanović nije dobar izbor za desno krilo. Jednako kao što je protiv Cityja optimalno bilo braniti se u 4-5-1, ali Bjelica nije mogao to napraviti jer bez zamjena nije imao pravi kadar za takvu adaptaciju, tako bi i sada bilo optimalno da je Dinamo imao pravo krilo koje može dati probojnost i da Stojanović nije osuđen krpati poziciju. Ili pokušati krpati, iako mu je teško zamjeriti što nije napravio razliku na poziciji koja nije njegova.

Vjerojatno dobar dio razloga treba tražiti i u činjenici da se igralo 10-na-10 i da je došlo do promjene psihološkog momentuma nakon brzog drugog crvenog kartona, ali teško da je slučajnost činjenica da je Dinamo zabio dva gola i odradio najbolje razdoblje utakmice nakon ulazaka Luke Ivanušeca. Nije primarna stvar u zamjeni Ivanušec-Stojanović i razlici njihovih kvaliteta, premda su različiti profili igrača; ključno je da se tek tada do kraja promijenila geometrija igre koja se vukla kao posljedica lošeg početka utakmice i krive taktičke postavke, te da je Dinamo tek onda u punom smislu pokazao koliko stvarno može biti opasan kad se Daniju Olmu raširi sredina i kad Bruno Petković ima kome odložiti loptu.

I onda je netko ugasio svjetlo.

Kriviti Bjelicu za sam kraj utakmice je promašeno. Ništa nije bilo taktički pogrešno u zadnjih šest ili sedam minuta, nije napravio nijedan kiks kojim je otvorio vrata Šahtaru niti je neka Castrova genijalna ideja ostala neodgovorena. Jasno, Dinamo se povukao preduboko, ali sasvim je ljudski da se igrači opuste nakon što u sudačkoj nadoknadi vode 3:1 i sasvim je razumljivo da se malo uspaničiš nakon što primiš drugi gol kad suparnik krene na ho-ruk. Još je jasnije da u tim okolnostima treba pokušati nastaviti igrati, ali povući se u situaciji kad vodiš 3:1 u sudačkoj nadoknadi je nešto što će napraviti velika, ogromna većina ekipa.

Većini od te većine će to proći, ali Dinamo ovaj put jednostavno nije imao sreće. Bio je jednom nogom unutra i odlučio se za predvidljiv početak zbog kojeg je kaskao cijelu utakmicu. Više ne ovisi sam o sebi i prilično je kompromitirao šanse da se kvalificira u knockout fazu Lige prvaka, ali šanse još nisu potpuno nestale. Svjetlo još nije potpuno ugašeno.

Ne propusti top članke