Sve do prije otprilike dva mjeseca odgovor na pitanje treba li Dinamo otkupiti Gabriela Vidovića bio je manje-više jasan. Nakon dobrog otvaranja sezone, kad se nakon svega nekoliko utakmica zaključilo da je njegovo dovođenje “pun pogodak” i slično, Vidović je preselio na klupu, a da u klubu nisu osobito zadovoljni njegovim prezentacijama dalo se zaključiti i iz toga što je u zimskom prijelaznom roku doveden Arbër Hoxha, kao i po tome što je na listi želja bio i Josip Brekalo. U međuvremenu se dogodilo to da je sad Hoxha, na kojemu je toliko insistirao tadašnji de facto sportski direktor Sergej Jakirović, pao u drugi plan, a Vidović je u posljednjih sedam utakmica u kojima je nastupio postigao četiri pogotka te dodao jednu asistenciju.
Nije odigrao ni minutu u dvije utakmice protiv Hajduka na Poljudu, ali je od 29. kola i susreta protiv Istre na Maksimiru postao standardan; već je tada zapravo spletom okolnosti zaigrao (nominalno) na poziciji lijevog wing-backa. U ta posljednja dva mjeseca pokazao je da posjeduje razinu individualne kvalitete koja se traži u Dinamu, a takvom je dojmu svakako pridonio način na koji je postizao te pogotke.
Prvo onaj protiv Istre kad se nakon odličnog proigravanja Petra Sučića majstorski snašao na malom prostoru; već se u primanju (slabijom nogom) okrenuo licem prema golu, samo da bi lažnjakom zavaljao suparničkog stopera i hladnokrvno zabio za rano Dinamovo vodstvo. A onda su došla i ta dva slična pogotka protiv Varaždina kojima je pokazao da ima i odličan udarac; ovaj potonji u subotu bio je njegov četvrti gol postignut izvan šesnaesterca u HNL-u i samo ih je Marco Pašalić postigao više (njih pet).
Sva tri pogotka, dakle, bila su prava mala remek-djela i podsjetnici zašto ima status jednog od naših najperspektivnijih igrača. Ukupno je u prvenstvu sad na sedam golova i tri asistencije (dodao je još po gol u Kupu i Europi), a nije naodmet spomenuti i to da igra 52 minute po utakmici. Iako su do kraja ostala još četiri prvenstvena kola te dva susreta s Rijekom u finalu Kupa, jedna je stvar već sad jasna.
Izgledno je da Dinamo neće izdvojiti ukupno 6,5 milijuna eura za Vidovića i Kačavendu
Dinamo će vrlo vjerojatno pokušati zadržati Vidovića. Tu, međutim, postoji nekoliko potencijalnih prepreka.
Prva je toliko spominjana odšteta koju bi trebalo platiti Bayernu, a od njegova dolaska u Maksimir u medijima se stalno spominje cifra od 3,5 milijuna eura. Iako možemo očekivati da će se u budućnosti taj trend mijenjati, nevezano za ono što je neki dan na presici pričao sportski direktor Marko Marić, činjenica je da je Dinamo u svojoj povijesti tek dvojicu igrača platio više: radi se (valjda) o Marku Rogu te o Bošku Šutalu. Ako već samo po sebi nije jasno da se radi o dugoročno neodrživoj i (pre)rizičnoj transfer politici za Dinamo, onda je dovoljno posvjedočiti slučaju Šutalo — plaćen je četiri milijuna eura — kao i prisjetiti se i nekih drugih transfera. Primjerice, Iyayi Atiemwen i Petar Bočkaj plaćeni su po malo više od 2,5 milijuna eura i možemo reći da su zapravo bili ogledalo Dinamove rastrošnosti koja je često imala svrhu demonstriranja moći u okviru HNL-a.
Kačavenda, Stojković, Rukavina, Ogiwara
Nije, međutim, takav problem platiti nekog tri ili više milijuna eura; stvar je samo u tome što se u slučaju takvih cifri rizik može smanjiti na račun određenih kriterija koji bi trebali postojati.
Vidoviću je, primjerice, 20 godina i nema nijednu tešku ozljedu iza sebe, a svakako je bonus i to što je već proveo jednu sezonu u klubu te je k tome pokazao da bi u dogledno vrijeme mogao postati jedan od nositelja igre. Imao je razdoblje kad se malo tražio, što je uobičajeno za igrača u njegovim godinama — iako je u tom razdoblju zapravo jako malo Dinamovih igrača igralo dobro — ali je tu ‘krizu’ prebrodio. Dok je sjedio na klupi, nije pravio probleme i karakterno se pokazao dostojnim velikog kluba. Platiti 3,5 milijuna eura za takvog igrača ne zvuči, dakle, toliko suludo.
Svejedno, za očekivati je da će Dinamo pokušati smanjiti taj iznos, a eventualno još jedna posudba ne zvuči tako dobro iz igračeve perspektive, koji sigurno želi čišću situaciju i povjerenje. Pa vjerojatno i u tom kontekstu treba promatrati javni nastup njegova oca koji već sad priča o “dvije-tri ponude iz Bundeslige”.
To je, međutim, samo jedna potencijalna prepreka, a ona druga zove se Lukas Kačavenda.
Unatoč tome što je bilo praktički jasno da ove sezone eće nastupiti, dotični je također u statusu posudbe, a vjerojatni je razlog tome Dinamova želja da nadgleda proces njegova oporavka nakon već druge operacije prednjih križnih ligamenata — do koje je došlo navodno baš zato jer je rehabilitacija nakon prve bila loše odrađena — pa da ovisno o tome donosi odluku o eventualnom transferu.
U medijima se spominje cifra od tri milijuna eura koliko bi trebalo platiti Lokomotivi i bilo bi onda možda i pomalo bizarno to da iduće sezone u Maksimiru imamo Kačavendu, ali ne i Vidovića; ili bilo bi bizarno to da se Dinamo odlučio za igrača koji iza sebe ima već dvije teške operacije koljena i nema nijednu odigranu utakmicu za klub, a ne za godinu mlađeg Vidovića koji nema takav zdravstveni karton i već je odigrao jednu sasvim solidnu sezonu, iako se radi o igračima koji se mogu dobiti za otprilike istu cijenu.
Izgledno je da Dinamo neće izdvojiti 6,5 milijuna eura za obojicu — odnosno da će pokušati sniziti cijenu i(li) tražiti opciju ponovne posudbe — a još jedan razlog za to vjerojatno je i Luka Stojković.
On je već plaćen (navodno) tri milijuna eura i, bez obzira na to što je i sam ozlijedio prednje križne svega nekoliko dana nakon dolaska u Dinamo, samim tim je označen kao idući klupski projekt. Problem je upravo u tome što bi praktički isti status imali Vidović i Kačavenda i takvo što je moguće zamisliti ako bi iz kluba otišao Martin Baturina; u suprotnom se, međutim, može postaviti pitanje je li to idealna razvojna sredina za mladog igrača, pa i hoće li sam klub na kraju profitirati ili ne.
Ta će odluka vjerojatno biti na Mariću koji je, čini se, na dulje vrijeme zadobio povjerenje Izvršnog odbora, a upravo je na već spomenutoj presici između redaka dao do znanja da postoji puno nelogičnosti ili makar upitnika na Dinamovu rosteru. Jedan od njih je upravo kako riješiti pitanje lijevog krila (i desetke) za iduću sezonu, pogotovo kad uzmete u obzir to da je u kadru još i Hoxha, a s posudbe se vraća i Gabrijel Rukavina. Ne manje važno, Jakirović sad igra u formaciji u kojoj su spojene uloge beka i krila, a legitimni kandidat za tu poziciju na lijevoj strani onda je i Takuya Ogiwara, čija posudba istječe tek u siječnju.
Dinamo, dakle, u ovom trenutku ima šest-sedam opcija za dvije pozicije, s time da će jedno mjesto (možda) biti rezervirano za Baturinu. I bez obzira na to što će se dogoditi u preostalih šest utakmica, pitanje koje se onda nameće glasi: treba li mu (i) Gabriel Vidović?
