Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Treba li žaliti za Cedevitom?

O potezu koji je podijelio košarkašku javnost iz dvaju međusobno različitih gledišta

Zadnja izmjena: 7. lipnja 2019. Foto: kkcedevita.hr

Cedevitin odlazak iz Zagreba i Hrvatske, odnosno preseljenje u Ljubljanu i fuzija s tamošnjom Olimpijom podijelili su domaću košarkašku javnost. Dvojica Telesportovih autora daju svoja viđenja situacije i, svaki iz svog kuta, odgovaraju na pitanje — treba li hrvatska košarka žaliti za Cedevitom?

Luka Marin Vuco: NE

Dakle, istina je. Cedevita se ujedinjava s Olimpijom i seli u Deželu.

Praktički svako ljeto nicale su priče o možebitnoj fuziji Cedevite s Cibonom ili sa Zagrebom, često se pričalo i o jednostavnom povlačenju Atlantic grupe iz kluba, ali uvijek je sve ostalo na razini glasine. Sve do prošlog tjednam kada je u medijima odjeknula bomba o selidbi u Ljubljanu. Kada je to doprlo do mene, pomislio sam da dugo nisam čuo smješniji trač, vjerojatno pušten s namjerom da se još jednom izvrši pritisak na Grad Zagreb, a možda i da se odvrati pozornost s debakla koji se zbivao u finalu domaćeg prvenstva.

Ali ne, uskoro je vijest potvrdio i sam Cedevitin veliki gazda na glamuroznoj konferenciji u Ljubljani.

“Ovo je avangarda”, rekao je. “Ovo nije dolazak još jednog velikog sponzora u KK Olimpiju. Ovo nije odlazak kapitala iz jedne države u drugu. Ovo je ravnopravno spajanje dvaju košarkaških klubova”, nadahnuto je poručio Emil Tedeschi i tu nije stao s drobljenjem besmislica. “Pa pogledajte NBA. Tko igra finale? Klub sa zapadne obale i klub iz Kanade. Dva kluba iz različitih država i gdje je tu problem!?”, poentirao je u obranu ovog revolucionarnog projekta koji ne poznaje granice.

S čim da se ljudi poistovjete? Sa sokićima, kokicama i čipsom? Cedevita bi uspjela napuniti dvorane isključivo kada su dolazili jaki suparnici

Ljudevit Gaj i Stanko Vraz bili su male mace za Tedeschija i Romana Lisca kada je u pitanje provođenje ideja ilirizma, a možda ključ leži u tome što je ovaj put centar pokreta u Ljubljani umjesto u Zagrebu. I kao što je Vraz zbog viših ciljeva bio spreman odreći se svoje slovenske narodnosti, istu je cijenu spreman platiti i Tedeschi, ipak voljan Hrvatskoj velikodušno ostaviti novoosnovani klub Cedevita Junior kao dokaz svog domoljublja.

I to je to, kreće se u realizaciju projekta i najesen ćemo, ako ne bude nepredviđenih pravnih zavrzlama, u ABA ligi gledati KK Cedevitu Olimpiju. Novi ‘poluhrvatski’ klub objedinit će sve titule svojih utemeljitelja i s velikim budžetom konkurirati za osvajanje ABA naslova, odnosno mjesto u Euroligi.

Što to znači za hrvatsku košarku, osim što će ostati na dva i pol kluba u ABA ligi?

Najveći je udarac taj što barem neko vrijeme više niti jedan hrvatski klub neće imati novca za angažman stranaca s izuzetnom reputacijom, poput Jacoba Pullena ili Scottyja Hopsona. No, kako smo vidjeli proteklih godina, niti euroligaške reference pojedinaca nisu jamac da će momčad ispuniti svoje ciljeve, a posljedica takve dugogodišnje stručne politike jest da Cedevita nikada nije uspjela izbaciti nositelja hrvatske reprezentacije ili barem domaćeg igrača koji bi poslije ostvario euroligaški angažman.

A koji je zapravo bio konačni Cedevitin cilj? To da se u Zagrebu može pogledati kvalitetna, europska košarka ili, pak, širenje tržišta za proizvode Atlantic grupe? Nakon ovog poteza sasvim je jasno da je prvo bilo samo način za ostvarenje drugog. S jedne strane to uopće nije sporno; nitko nije toliko naivan da misli da je platonska ljubav prema sportu važnija od profita, ali s druge strane je upravo to razlog zašto Tedeschijev projekt u Zagrebu nije uspio.

S čim da se ljudi poistovjete? Sa sokićima, kokicama i čipsom? Cedevita bi uspjela napuniti dvorane isključivo kada su dolazili jaki suparnici, a i u tim je slučajevima pokazala nepoštovanje prema svojim navijačima jer je u nekoliko navrata prodala više ulaznica nego što stane ljudi u dvoranu, stoga je policija ostavljala njih stotinjak ispred ulaza.

Taj ozloglašeni overbooking, karakterističan za avionske kompanije, nije jedina situacija u kojoj je na vidjelo izbijala gramzivost vlasnika. Sjetimo se kada je u finalu domaćeg prvenstva 2017. Cibona povela 2:1, a Uprava podigla cijenu ulaznice s 20 na 70 kuna: “Vodili smo se isključivo tržišnim principima, željeli smo malo zaraditi”, bilo je službeno objašnjenje.

Zbog takvih poteza koji su odavali klupske prioritete, zagrebačka košarkaška publika jednostavno nikada nije prihvatila Cedevitu kao svoj klub. Nekakva se privrženost eventualno mogla dogoditi s godinama, pa i desetljećima potrebnima da se izgradi takav odnos, barem s dijelom navijača, ali za to je trebalo mnogo više ustrajnosti. Tedeschi nije imao strpljenja još godinama biti broj 2 u gradu i tu svaka priča završava.

Moj stav je da ne treba previše žaliti za Vitaminima. Njihov je odlazak prilika da živnu ambicije klubova koji su dosad bili u podređenom odnosu, a imaju istinske navijače. Hoće li to iskoristiti i više uložiti u kadrove, drugi je par cipela, ali prilika je tu. Možemo pričati o javnom i privatnom kapitalu, ali na kraju dana amerikanizacija publike kojoj je težila Cedevita naprosto se pokazala protuprirodnom za ovo područje.

Vladimir Šagadin: DA

Neke stvari neću shvatiti dok sam živ. Već sam se pomirio s tim, ali ne mogu si previše pomoći: gdje god putujem, prolazim poslom ili privatno, promatram košarkaške terene u tim mjestim i gradovima. Zapravo, gledam imaju li mrežicu.

Ne pamtim trenutak kad je započela moja opsesija mrežicama na koševima, ali pamtim da je trganje koševa i mrežica počelo u drugoj polovici 1980-ih. Isprva sam, naivan, mislio da ih netko krade, da ih odnosi u dvorište, na svoj koš kakav smo svi manje-više imali u nekom obliku na garažama i zidovima. Poslije mrežica, iskrivljavalo se obruče, a onda i njih trgalo.

Jeste li to ikad vidjeli? Kad trgaju mrežicu ili obruč? Dođe njih par mlađahnih idiota, ostavljene djece koja u obijesti lutaju kvartom u kojem žive i ne znaju što će od sebe, pa si daju lopovsku ili dovuku bicikl, pa se objese o mrežicu ili obruč, i trzaju se, tako obješeni, dok ne naprave to što su htjeli. Dok ne unište. Gledao sam ih, suzdržavajući se od bijesa da im nešto ozbiljno ne napravim, da im ne naudim, barem onom prvom kog uspijem uhvatiti… Ti debili, dok su se trzali tako obješeni, sličili su sceni iz vesterna u kojoj nekoga vješaju.

Hrvatska košarka je mrtva. Cedevita je bila samo iluzija da se nešto može učiniti i spasiti. Jer ne može se. Mi ne damo da se spasi

Velim, nikad nisam razumio te porive. Jer samouništavanje, autodestrukciju, ne mogu razumjeti niti prihvatiti. Znam ja o čemu se tu radi i to saznanje tjeskobno tavori u mom želucu dok promatram kako se Zagreb, grad u kojem živim, na moje oči potpuno raspada. I nestaje.

O kidanju mrežica razmišljao sam dok sam čitao vijesti i komentare o Cedevitinu odlasku iz Zagreba. I tu je ta jedna stvar koju neću nikad shvatiti. Iz kojeg razloga Zagreb nije zavolio Cedevitu? Točnije, zašto je takav klub ljudima išao na živce? Nije to pitanje na koje jednostavno odgovoriti, ali slutio sam, a sada i znam, da u tom odgovoru leži i puno veća istina o Zagrebu.

Koliko su mi obaveze dopuštale, znao sam odlaziti na Cedevitine utakmice otkako je klub počeo igrati utakmice u Zagrebu, tamo negdje od sezone 2009./10. Često sam znao na utakmice odlaziti sa sinom, tako da su te utakmice ostale lijepa memorabilija između sina i mene. Gledali smo Cedevitu u ABA ligi, Eurokupu i Euroligi. Bilo je tu svega, gorkih poraza i ludih pobjeda. Na Cedevitinoj klupi gledao sam Acu Petrovića, Božu Maljkovića, Jasmina Repešu, Jurija Zdovca, zaista sam znao uživati u partijama Bilana, Babića, Smitha, Drapera, Nurkića… Bilo je tu sjajnih timova koji su gostovali — Olympiacos, Efes, Žalgiris, Barcelona, CSKA, Crvena Zvezda, prisjećam se utakmica na kojima sam bio.

Kvragu, ne mogu shvatiti da ću u gradu u kojem živim teško gledati opet takve trenere, igrače i timove. Tražim li puno? U košarkaškom smislu, odgojen sam da nam je to mjera.

Izgleda da nije. I to nije samo priča o Cedeviti, to je priča o Zagrebu.

Prije dvije godine, u siječnju se održala promocija knjige Sjećanje šume Damira Karakaša u Kinu Europa. Otišao sam na promociju, susreo puno dragih ljudi, a poslije sam sjeo na piće sa Zoranom Čuturom, s kojim sam radio u nekoliko novina i Ivanom Rudežom, košarkaškim trenerom u Slovačkoj. U razgovoru koji se uglavnom vrtio oko košarke, u jednom trenutku sam upitao Rudeža želi li trenirati u Hrvatskoj, pomalo začuđen izborom Slovačke.

“U Hrvatskoj postoji samo jedan klub”, odgovorio mi je. “Samo Cedevita plaća i funkcionira normalno. Ne možeš graditi trenersku karijeru u državi koja ima jedan klub.” Pričali smo još o koječemu, ali te njegove riječi urezale su mi se u pamćenje, jer bilo je nešto strašno u njima, neminovno.

Hrvatska košarka je mrtva. Cedevita je bila samo iluzija da se nešto može učiniti i spasiti. Jer ne može se. Mi ne damo da se spasi.

Mi smo se pretvorili u prćiju, provinciju, nevažnu selendru u kojoj se konstantno živi u samoobmani i u kojoj je nebriga dosegla onaj nivo u kojem počinje vidljivo raspadanje. Ono što je zdravo, ono što bi se afirmiralo, bit će odstranjeno podsmijehom i nezainteresiranošću. Ne samo u košarci. U svemu ostalom. Pazite, Zagreb je svjetski relevantan u polju animiranog filma. Mi imamo jedan sat likovnog u školama.

Neke stvari neću shvatiti dok sam živ. Ali, ova priča o Cedeviti i odnos prema njoj, konačno su mi potpuno objasnili stihove Johnnyja Štulića iz pjesme Kad fazani lete:

Što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava,
kad mrtvi fazani lete, a nijedan ne pada?

Dogode se Cibona i Zadar, dogodi se hrvatska košarka. Zato Zagreb nije ni briga za Cedevitu. Jer, Zagreb nije previše zainteresiran za sport. Nas, zapravo, ne zanima košarka. Nas zanima Final Four. Ovaj grad drka na medalju. Postali smo sportski kompleksaši, drkadžije.

Dakle, ništa od seksa, a bogami ni od košarke.

Ali, dobro. Nije ni ta Ljubljana preko svijeta.

Ne propusti top članke