Puno smo puta proteklog tjedna mogli čuti da se radi o najlošijem završnom Mastersu u dugo vremena, ili barem eufemistički zapakiranu verziju te priče. Pritom ponajprije mislimo na konkurenciju, jer sama završnica turnira nije bila loša, iako jedno od polufinala nije bilo na razini prijašnjih izdanja, a i finale nam je, barem što se tiče neizvjesnosti i drame, ipak ostalo dužno.
Nema smisla sada previše analizirati, ali radi se o tezi u kojoj ima podosta istine i ne vidim razlog zašto bismo bježali od toga. Roger Federer, Rafael Nadal i Dominic Thiem, uglavnom redoviti sudionici prošlih godina, već su neko vrijeme ozlijeđeni, a taj negativni dojam su svojim povlačenjem za vrijeme turnira pojačali Stefanos Tsitsipas i Matteo Berrettini; potonji je kao domaći igrač mogao biti i katalizator bolje atmosfere, koja je u Torinu na kraju uistinu bila loša i nimalo inspirirajuća. U tom smislu ovogodišnje izdanje približilo se onom iz 2017., ali pustimo sad to; konkurencija je takva kakva je i to je nešto na što se ne može utjecati.
Završni Masters ima jedan drugi problem koji vuče de facto od svojeg osnutka, a koji je teško stavljati na dnevni red valjda upravo zbog tradicije turnira. Radi se o takozvanim dead rubber mečevima, tj. onima koji nemaju nikakvu rezultatsku važnost, a koji su posljedica postojećeg formata od dvije skupine s po četiri igrača te koji se događaju gotovo svake godine.
Realno gledajući, pomalo je i bizarno da gledamo takve mečeve na jednom takvom turniru, zadnjem turniru sezone na kojem bi sve trebalo prštati od uzbuđenja, ako već ne i od kvalitete; na kraju krajeva, zašto je završni Masters jedan jedini turnir u kalendaru na kojem možemo gledati mečeve koji nemaju apsolutno nikakvu rezultatsku važnost ili neizvjesnost?
Vrlo jednostavno i efikasno rješenje bio bi format sa 16 naboljih igrača i dobrim starim, klasičnim knockout sustavom u kojem bi ždrijeb bio unaprijed određen
Ove su godine dva takva meča odigrali Daniil Medvjedev i Jannik Sinner (zamjena za Berrettinija) te sutradan Novak Đoković i Cameron Norrie (zamjena za Cicija); doduše, da su Medo i Sinner igrali u ranijem terminu — a nisu jer je domaći igrač morao igrati u atraktivnijem večernjem, kad je, međutim, već bilo jasno da nema nikakve šanse za prolazak (?!) — bio bi to još živ meč za Talijana, ali opet imate činjenicu da je Medvjedev već bio osigurao prvo mjesto. Ovaj drugi meč također je bio déjà-vu; igrao se u petak navečer i da je Norrie kojim slučajem počeo pružati veći otpor, za vjerovati je da se Đoković, koji je već imao osigurano prvo mjesto te je sutradan igrao polufinale, baš i ne bi pretrgao za pobjedu; ne bi Nole bio ni prvi ni zadnji koji je takav meč odigrao pod ručnom.
Dva takva ‘mrtva’ meča odigrala su se i prošle godine u zadnjem kolu, a 2019. imali smo jedan dead rubber, dok je u meču Sasche Zvereva i Medvjedeva već bilo jasno da potonji ne može u polufinale; 2018. bila je iznimka u tom smislu, ali 2017. i 2016. opet smo imali po dva…
Dobri stari, klasični knockout
OK, igrači će uvijek pronaći motiv, igra se i za bodove i veći kolač od prize moneyja, ti mečevi na kraju krajeva ne moraju biti ni loši, ali paradoksalno je da se takvo što događa na jednom jedinom turniru u sezoni, i to baš na onom na kojem se okupljaju samo najbolji igrači.
Drugi problem koji se veže uz ovakav format jesu i ta povlačenja koja također utječu na atraktivnost turnira, ali i na njegovu regularnost. Smiješno je da Nadal odigra prvo kolo, kao 2017., pa zbog ozljede zadnja dva meča umjesto njega igra Pablo Carreño Busta; smiješno je i da Gaël Monfils odustane nakon dva poraza, jer nema više šanse za prolazak i načet je ozljedicama, pa umjesto njega ulazi David Goffin i igra zadnji meč koji je posve beznačajan.
Pomalo je komično to da se o eventualnim promjenama u teniskim krugovima slabo priča; tek tu i tamo pokoji teniski novinar ili analitičar nešto natukne, ali bitno je da prostor zagađuju Patrick Mouratoglou i Craig O’Shannessy, dvojica uglednih trenera koji guraju raznorazne ideje koje interveniraju u pravila igre — jedan servis umjesto dva, NextGen format igre itd. — sve u onom duhu povećanja atraktivnosti proizvoda za mlađu generaciju.
Ako već pričamo o atraktivnosti proizvoda, vrlo jednostavno i efikasno rješenje bio bi format sa 16 naboljih igrača i dobrim starim, klasičnim knockout sustavom u kojem bi ždrijeb bio unaprijed određen, odnosno prvi bi igrao sa 16., drugi s 15. i shvaćate već…
Samorazumljivo je da bi prvi i drugi bili svaki u svojoj polovici ždrijeba, pa i da se prva četvorica nositelja ne bi mogla susresti prije polufinala. Prednosti takvog formata su očigledne: apsolutno svaki meč imao bi natjecateljsku važnost i povlačenja više ne bi u toj mjeri utjecala na rezultate; također, bitno je i da bi se odigrao isti broj mečeva, njih 15, a možda bi se moglo ispregovarati s igračima da se polufinale i finale, ili samo finale, odigra na best of 5 (ne bi igrali dan za danom)… Naravno, postoji veća mogućnost da one najbolje ne gledamo u samoj završnici, ali je li to nešto što bi se događalo iz godine u godinu? Pogledajmo kako bi to u idealnom scenariju izgledalo u predpandemijskoj 2019., te ove sezone, bez ozlijeđenog Nadala koji je u ATP Raceu završio 10.
Vidimo, dakle, da se radi o idealnoj osmini finala Grand Slama, iako je jasno da je ove godine konkurencija slabija; s obzirom na to, pa i na formu Zvereva, Medvjedeva i Đokovića, teško je onda da ih opet ne bismo gledali u završnici…
Ne otpisujmo stare mačore
Treba reći da je Zverev odigrao stvarno dobar turnir, ali i to da se igralo na jednoj od najbržih podloga na Touru u dugo vremena. Je, možemo pričati o samopouzdanom Zverevu i slično, ali kad Đoković i Medvjedev u dva meča i pet setova protiv njega stvore svega četiri break prilike (Nole sve četiri), onda možemo pričati i o toj podlozi koja je omogućila da servis bude tako dominantno oružje.
Bez obzira na to, Zverevu je ovo bila najbolja sezona u karijeri; ostvario je 81 posto pobjeda, uzeo je dva Mastersa, završni Masters, zlato na Olimpijskim igrama, dvaput je igrao polufinale na Grand Slamu… Pritom se ne priča dovoljno o tome da je postao agresivniji igrač, odnosno onakav kakav može i treba biti, pogotovo s obzirom na resurse kojima raspolaže; trebao je to postati i prije, ali naprosto ga je gušio pritisak očekivanja i nesigurnost koja je bila posljedica toga. Baš zato, tek treba vidjeti može li slomiti tu, zapravo, psihološku barijeru i konačno uzeti Grand Slam. Mislim da je kristalno jasno da je na svom vrhuncu bolji od 99 posto igrača na Touru, pa dojam je da u tih 99 posto spada i Medvjedev…
Za kraj, neka se nađe jedan zanimljiv podatak; od restarta sezone prošle godine i Mastersa u Cincinnatiju, ne uključujući turnire iz serije 250, Nadal i Đoković osvojili su devet turnira, oni starosti od 26 do 30 godina njih četiri, dok oni od 25 godina i mlađi uzeli 20. Zapravo je već neko vrijeme jasno da smo u svojevrsnoj tranziciji — dovoljan je pogled i na našu tablicu — iako ne treba otpisivati stare mačore.
Ako pričamo samo o onima iz vrha, dojma sam da Nadal nije rekao svoju posljednju riječ, a mislim, i nadam se, da o Thiemu u tom kontekstu uopće ne treba pričati. Također, vjerojatno će se i jedan ili dvojica mladih igrača etablirati kao top 10 materijal, a ne bi me iznenadilo i da to bude moja tiha patnja, odnosno Carlos Alcaraz.
I naravno da uvijek sanjamo o nekom idealnom scenariju, ali ozljede će se, nažalost, opet događati. To ipak ne gasi nadu da ćemo ipak gledati malo bolji tenis, pa onda i bolji završni Masters.
