Nije to bio loš poen Auger-Aliassimea. Kao što bi to većina igrača na Touru uradila, pogotovo u ovako bitnom trenutku, udario je servis po T crti; 195 kilometara na sat na Rafin bekend. Nije bio idealan, uz samu crtu, ali bogami nije bio ni loš. Naravno, Rafa je stajao pet-šest metara iza osnovne, tako da ga jedva vidimo u kadru, te udario svoj poznati loopy bekend retern koji je pao posred terena, ne dovoljno duboko da suparnik ne bi imao priliku i vremena na forhendu. Opet naravno, baš kao što bi to većina igrača na Touru uradila, ponovno je tražio Rafin bekend; bio je to kratki forhend, zbog čega Nadal iz po njega lošeg obrasca nije mogao izaći bekend paralelom, već je odigrao solidan cross court; Aliassime ponovno poteže forhend dijagonalu, još malo rasteže Nadala koji se ide braniti sliceom…

Nadal je svjestan da je ovo možda kraj. Ako hoćete, igrao je na život i smrt

Loptica pada u servis polje na ad strani, a Aliassime se, lagan poput srne, izvlači na forhend i igra dobru, duboku dijagonalu. Poen je gotov. Ili bi bio gotov da s druge strane mreže nije taj manijak. I boom. Eksplozija. Baš ono što mu je trebalo.

15-40.

Poen koji je bio uvod u break koji će se, na ništa manje spektakularan način, dogoditi kojih minutu i pol kasnije.

***

Drugi, koji Roland Garros iz nekog razloga nije smatrao potrebnim prikazati u sažecima, dogodio se u četvrtfinalu protiv Novaka Đokovića. Dotični je servirao pri rezultatu 5-3 i prednost u četvrtom setu; bila je to druga set lopta. Jasno, Rafa ga je te večeri mogao pobijediti, ali on sam nije mislio izgubiti.

Možete pretpostaviti, nije to bio loš poen Đokovića. Kao što bi to većina igrača na Touru uradila, pogotovo na ovako velikom poenu, udario je servis po T crti; 189 kilometara na sat na Rafin bekend. Nije to bio idealan servis, ali znate već… Rafa je kampirao 800 metara iza osnovne i udario je nezgodan kratki retern koji je pao u servis polje na ad strani; Đoković je ušao u teren, ušao je i u snažni, duboki bekend po dijagonali i već je tu trebao biti gotov poen. Odlučan tijekom cijelog meča da se ne povlači previše iza osnovne jednom kad započne poen, Rafa je ostao relativno blizu osnovne i lagan poput srne pomjerio se ulijevo; gotovo iz poluvoleja udario je slabašnu forhend dijagonalu koja je pala u servis polje, tek toliko da si produži život.

Bio je to zicer za Đokovića i istina je takva da njegova bekend paralela koja je uslijedila nije bila idealna, ali bogami nije bila ni loša. Realno, da je to bio lanjski Rafa, stari Rafa s kojeg se cijedi kao da je izgubio nekoliko života, ne bi to bio u stanju odigrati. Ne bi stigao tako rano na lopticu i odigrao bekend passing po paraleli.

I ne bi bio deuce.

Bio je to uvod u poen koji će uslijediti četiri minuta kasnije, kad se dogodio break. Još važnije, koliko god to njegovi poltroni negirali, bio je to trenutak kad se Đoković počeo bojati Nadala. Kad je pomislio da bi ipak mogao izgubiti.

***

Treći se dogodio u polufinalu protiv Alexandera Zvereva, na servisu dotičnog kod njegova vodstva od 6-4 u tie-breaku prvog seta, s time da je imao prednost i od 6-2. Četiri vezane set lopte protiv Rafe u polufinalu Roland Garrosa, fina zaliha koju Nijemac tog dana nije mislio prokockati.

I nije to bio loš poen Zvereva, nema što. Znate već, kao što bi to većina uradila, pogotovo u takvom trenutku, udario je servis na van; slice serva od 179 kilometara na sat na Rafin bekend. Nije to bio idealan servis, ali… Bogu iza nogu, Rafa je odigrao bekend cross court s puno spina, testirajući živce Zvereva, koji voli puknuti na forhendu; ovaj je, međutim, odigrao jedan od najboljih forhenda u karijeri; kratki cross koji je Rafu potpuno izbacio izvan terena. Već je tu trebao biti gotov poen, ali Rafa je u sekundi bio na drugoj strani terena… Bio mu je to, usput budi rečeno, prvi forhend winner s osnovne linije u setu. Prvi. U tie-breaku, nakon sat i 22 minute igre.

Do kraja seta odigrao je još dva, ništa manje spektakularna…

***

Iako se u finalu očekivano lako obračunao s Casperom Ruudom — koga zanima analiza, neka baci oko na ovaj tekst — ta tri poena pričaju priču i o tome koliko je zapravo ovaj naslov bio težak za osvojiti. Možda i najteži od svih 14.

Rafa je u osmini finala dobio najtežeg mogućeg suparnika — Auger-Aliassimea, koji je ove godine konačno počeo oslobađati svoj potencijal i za kojeg ne bi bilo iznenađujuće da u nadolazećem periodu postane top 5 igrač te konkurent za Grand Slam naslove. Dečka koji, kad je na vrhuncu, može parirati Nadalu. I Auger-Aliassime stvarno nije izgubio taj meč, već ga je Rafa morao pobijediti; morao je potkraj seta odigrati nekoliko onakvih, nestvarno dobrih poena.

Najtežeg mogućeg suparnika Nadal je onda dobio i u četvrtfinalu; u jednu je ruku šteta što smo tako rano morali gledati taj dvoboj, što možemo zahvaliti i sustavu ždrijeba prema kojemu prvi nositelj u četvrtfinalu može ići na petog, a četvrti za ‘nagradu’ — u ovom slučaju Stefanos Tsitsipas, koji se sam pobrinuo da se to ipak ne dogodi — može ići na osmog, odnosno Ruuda. Rafa je, međutim, u tom meču uskrsnuo, pomladio se nekoliko godina te odigrao jedan od najboljih svojih mečeva u zadnjih nekoliko godina.

A onda je u polufinalu došao Sascha Zverev. Najteži mogući suparnik? Nakon jako dugo vremena Zverev se uoči jednog Grand Slama gotovo uopće nije spominjao kao jedan od favorita; s obzirom na to kakvu je za svoje standarde očajnu sezonu do Roland Garrosa imao, a onda i na svoju povijest oscilacija na Grand Slamovima, to je bilo logično. Rasterećen i slobodan u ulozi autsajdera, u četvrtfinalu je u fantastičnom meču izbacio Carlosa Alcaraza, kojeg su u prva dva seta pojela upravo njegova vlastita očekivanja, konačno upisavši i prvu top 10 pobjedu na GS-ovima.

S takvim mentalitetom i samopouzdanjem Zverev je ušao u meč s Nadalom koji će na kraju obilježiti ta njegova ozljeda, kao i zbog visoke vlage teški i spori uvjeti u kojima i zemljana podloga postane mokra i ‘teška’, poput blata; čini se kao dosta bitan fakor kad uzmemo u obzir da je Nijemac zapeo kod jednog proklizivanja i potom krivo stao. S druge strane, da je uzeo onaj poen, vrlo vjerojatno se to ni ne bi dogodilo…

“Ako budem mogao igrati tako da samo uzimam protuupalne lijekove, onda ću igrati”, referirao se Rafa na nastup u Wimbledonu. “Ako budem morao uzimati blokade, onda ne. Ne želim se ponovno staviti u tu situaciju. Može se dogoditi jednom, ali ne, to nije filozofija koju želim slijediti.”

***

Puno se tijekom zadnja tri-četiri tjedna pričalo o Nadalovoj kroničnoj ozljedi stopala, po mom skromnom sudu i previše. Jest da su novinari dozlaboga naporni, ali Rafa je to sam mogao presjeći te prekrižiti kao temu; zašto je toliko često odlučio pričati o tome, ne znam. Ono što znam je to da u toj priči nema preuveličavanja. Nadal ima kroničnu ozljedu zbog koje bi ubrzo mogao okončati karijeru. Ne bi bio ni prvi ni zadnji vrhunski sportaš koji ju je na taj način skončao. Lako je moguće onda i da je ovo bio zadnji Roland Garros koji je igrao, ili možda zadnji koji će osvojiti, iako bi ga vjerojatno osvojio i s metalnim stopalom…

Upravo je s takvim mentalitetom Nadal došao na turnir, a upravo je s takvim mentalitetom igrao i zadnja tri seta u finalu Australian Opena. Ne znam, netko će možda reći da je napravio samo ono što Nadal radi, pa i da su to sve takvi, nadalovski poeni. Promatrano izvan bilo kakvog konteksta, to se možda i doima tako. Međutim, znamo u kakvom je stanju došao na turnir, iako nije prvi put da nije imao idealnu pripremu, samo da bi otišao u neku novu, neslućenu dimenziju.

Rafa je u meču protiv Đokovića uskrsnuo i samljeo ga je razinom intenziteta kakvu dugo nismo vidjeli. Igrao je nikad agresivnije općenito na Roland Garrosu. Pogotovo je bio agresivan na bekendu — Ruud je u tom kontekstu jučer čak izjavio da Rafa “na neki način ima dva forhenda” — o čemu svjedoči mini-analiza Tima Henmana uoči finala, kad je pokazao da je njegov kontakt s lopticom na bekendu za pola metra-metar bliži nego prošle godine. To znači da je igrao bliže osnovnoj, da je ranije kupio lopticu i da se lateralno morao fantastično kretati. Kako je uspio biti tako lagan poput srne?

Upravo zbog spomenutog mentaliteta. Nadal je svjestan da je ovo možda kraj. Barem si je on to tako predočio, osobno mi je svejedno kako to drugi doživljavaju i ‘vjeruju’ li mu. Ako hoćete, igrao je na život i smrt.

I bila su mu to stvarno tri zadnja poena u životu.

Tri poena koja nikako, ni u jednom scenariju i ni pod kojim uvjetima, nije mogao izgubiti.