U finalnoj seriji ABA lige u pravilu dolazi do visokih tenzija, ali kada se u finalu susretnu vječiti beogradski rivali, čemu nismo svjedočili gotovo čitavo desetljeće, onda sve poprima novu razinu usijanja. Crvena zvezda i Partizan odigrali su pet utakmica u atmosferi linča, kako je to svojedobno slikovito opisao Jasmin Repeša: neprestani huk s tribina popraćen valjda svim oblicima govora mržnje; pljucanje, gađanje kovanicama, upaljačima i mobitelima, upadi navijača na teren…
Sav taj pakao sručio se na sudionike finalne serije, a na najvećem udaru bili su djelitelji pravde. Suci finalne serije u više su navrata bili primorani prekidati susrete, i to za vrijeme domaćinstava obaju finalista. Tako je posljednja minuta treće utakmice potrajala sat vremena, a stanka na poluvremenu majstorice pola sata. Ipak, najveći eksces dogodio se u trećoj četvrtini majstorice poslije četvrtog prekršaja Nikole Kalinića, što je nagnalo rulju na novu rafalnu paljbu prema sucima, koji su glavom bez obzira pobjegli u svlačionicu i naredili pražnjenje čitave dvorane, pa je meč naposljetku potrajao preko tri i pol sata prije nego što ga je u svoju korist okrenula Zvezda.
U trenutku prekida rezultat je bio poravnat, ali mnogo bolji dojam ostavljao je Partizan.
Tradicija nalaže da u ogromnoj većini slučajeva gost u finalnim utakmicama ABA lige od samog početka padne u osjetni zaostatak i onda se do kraja utakmice grčevito pokušava vratiti u život ili, pak, bude potpuno otpuhan: takav se scenarij odigrao i u prve četiri utakmice ove serije. Momci Željka Obradovića ovaj su put odlučili promijeniti obrazac i Partizan je od samog početka odigrao izuzetno fokusirano. S obzirom na golemi broj utakmica koje su igrači dosad odigrali, bilo je za očekivati da je Obradović počeo pronalaziti rješenja za glavne probleme koje mu je stvarao Dejan Radonjić.
“U ovakvim okolnostima mučno je i nama za igranje i vama za gledanje”
Za početak, Zvezdina obrana na Kevinu Punteru. U velikom broju ovosezonskih okršaja crveno-bijeli su naprosto ugušili prvu Partizanovu napadačku opciju. Na njemu su se mijenjali fizički i motorički impozantni čuvari koji su ga nemilice naganjali striktno licem prema njemu, često se i ne osvrćući na loptu. Tim takozvanim top lock pristupom razbijali su pokušaje da putem leđnih blokova izađe na svoj omiljeni šut s distance i usmjeravali ga u nagužvani reket, gdje mu kroz šumu ruku nije bilo lako proturiti loptu. A u slučajevima kada je Punter uzeo loptu praktički na samom centru i krenuo u samokreaciju, čim bi se približio liniji za tri, stizala je pomoć suigrača.
Do trenutka prekida, Punter je Zvezdi za 20 minuta na terenu ubacio 15 poena uz dobar šut iz igre (44,4 posto). Obradović mu je dao sve ovlasti da izađe iz šablona: uzimao je šutove sa sedam-osam metara u ranim fazama napada dok je Zvezdina obrana bila u postavljanju. Na prvu nerezonski, ti su šutovi bili s dobrim pogledom na koš i Punter se uspio razigrati, što je, paradoksalno, kao posljedicu imalo i kasnija neuobičajena odstupanja od intenziteta obrane na njemu, što je iskoristio za ubacivanje čak 27 poena (3/6 za dva, 5/12 za tri, 6/6 bacanja).
U sjeni okolnosti
Osim Punterova učinka, Partizan je prednost u napadu radio u reketu, gdje je Mathias Lessort svojom snagom i pokretljivošću bio nerješiva zagonetka za slabijeg Luku Mitrovića i sporijeg Ognjena Kuzmića. Čovjek je ugrabio 13 skokova, od čega čak devet napadačkih, te je najzaslužniji za 16 poena koje su crno-bijeli ubacili iz drugih napada. Također, Obradović je konačno pronašao rješenje za oživljavanje tranzicije, koju je u nekim utakmicama Radonjić skoro sasjekao do korijena. Jučer je Partizan ubacio 18 poena iz kontranapada, uvjerljivo najviše u seriji, što je gotovo četvrtina od ukupnog broja ubačaja.
Zvezda se netipično mnogo mučila u obrani, ali još više je patila u napadu. Ranim upadanjem u probleme s prekršajima ozbiljno je limitiran Kalinić, koji svojom igrom na niskom postu i šuterskim dionicama čini kralježnicu Zvezdina napada. Nadalje, Lessort i Alen Smailagić su radili odličan posao u branjenju pick igre preuzimanjem te uzeli Zvezdi dubinu, a na sve to se nalijepio katastrofalni vanjski šut crveno-bijelih: tragičnih 1/13 za tri iz prvog poluvremena i samo sedam poena ubačenih izvan reketa dovoljno govore te je zaostatak od -4 iz domaće perspektive izgledao fantastično.
Sat vremena hlađenja začudo nije loše utjecao na šuterske sposobnosti sudionika. Dapače, nastavak je bio mnogo efikasniji.
Partizan je nastavio s dobrom napadačkom igrom, ali su i domaći konačno pronašli ruku — nakon onakve mizerije s perimetra, ubacili su šest trica, sve u trenucima rezultatske klackalice. U završnici je Radonjić problem u reketu pokušao riješiti postavljanjem na peticu krilnog igrača Dejana Davidovca, koji se svesrdno trudio vanjskim šutom kompromitirati Lessorta, ali s 1/8 za tri nije baš uspio, iako je s 15 poena utakmicu zaključio kao najefikasniji u šampionskoj momčadi.
Teorija da utakmicu odlučuju ‘ničije’ lopte možda se doima kao floskula, ali rekao bih da je u ovoj utakmici upravo to odlučilo. Manje-više čitavim svojim tijekom ovo je bila baš egal utakmica, taktičko-tehnički podjednakih suparnika, s tim da je dojam da su crno-bijeli bili nešto raspoloženiji. No, u više navrata kada je Partizan trebao otići na nekoliko posjeda razlike, domaći su iz skoro pa bezizglednih situacija dolazili do novog posjeda i tako održavali glavu iznad vode. Na terenu se vodio rat za svaku loptu, a Zvezda je u toj seriji frenetičnih bitaka izvojevala pokoju pobjedu više, što je nagrađeno konačnim trijumfom u neizvjesnoj završnici (Punter promašio tešku tricu za produžetak).
No, zaista je žalosno što će Zvezdina šesta abaligaška titula ostati u sjeni okolnosti u kojima je osvojena.
Koliko je igranje u divljačkoj atmosferi opterećenje za igrače najbolje dočarava prva izjava nimalo euforičnog Kalinića neposredno nakon osvajanja titule: “Mislim da je igranje u ovakvim okolnostima mučno i nama za igranje i vama za gledanje”. Još ljući je potom mikrofon preuzeo Mitrović, koji se praktički nije ni osvrnuo na sam naslov prvaka, nego je poduže govorio o gorčini s kojom je on osvojen i nužnim promjenama koje ljudi na odgovornim pozicijama očito ne žele napraviti kad se slične stvari iz godine u godinu ponavljaju.
Nemile scene iz Pionira su antireklama za ABA ligu. Razumljivo je da su tenzije visoke kada je ulog strahovito velik, ali izljevi najnižih strasti u ovolikom razmjeru nisu bili primjereni ni u starorimskim gladijatorskim arenama, a kamoli nečemu što se smatra suvremenom sportskom manifestacijom. Jer kad vlastitim igračima ubijete volju za proslavom titule za koju su cijele godine rudarili, onda je valjda jasno da ovakva ‘privrženost’ svojoj ekipi nema veze ni sa sportom ni za zdravim razumom.
