Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Tudor nema ništa

Ni igre, ni rezultata; Hajduk je prokockao sve prilike

Zadnja izmjena: 6. srpnja 2020.

Ove sezone je u Ligi prvaka nastupilo točno 1.448 različitih nogometaša. Nikad prije — jer su se okolnosti tako posložile da je kvalifikacijski ciklus skraćen — i nikad poslije — jer je HNL izgubio koeficijent, a format natjecanja je promijenjen i uvođenjem trećeg UEFA-ina natjecanja će biti još teže podignuti ga — drugi HNL klub nije imao ovakvu priliku postati dio elite. Za dobar dio naše lige to je jedina realna mogućnost duboko zagrabiti u financijski fond koji nudi UEFA i dobro podebljati budžet, a za većinu igrača prilika života da uđu u tih tisuću i pol izabranih među stotinama tisuća profesionalnih nogometaša u Europi.

Utakmica Hajduka i Osijeka je bila jedan od zadnjih činova u borbi za to drugo mjesto. Doduše, Hajdukova se matematička šansa nakon poraza u Gorici smanjila na mizernih pet posto, ali je i dalje postojala. Nakon što je Osijek pobijedio, ona u praksi više ne postoji — Hajduk sigurno neće biti drugi, za Rijeku postoji sitna teoretska šansa nakon pobjede protiv Dinama, a realna borba za priliku života u zadnja tri kola će se voditi između Lokomotive i Osijeka.

Kada pogledamo formu u posljednjih 10 prvenstvenih utakmica — period u kojem su svi u HNL-u igrali protiv svih i koji time daje dozu relevantnosti uzorku — Hajduk je osma momčad lige. Igor Tudor na svom kontu ima tri pobjede, jednu neriješenu utakmicu i šest poraza uz gol razliku 10:16. S druge strane, Osijek je na toj mini tablici na drugoj poziciji s šest pobjeda, tri neriješene utakmice i jednim porazom, a gol razlika momčadi Ivice Kuleševića je 8:2.

Upravo u toj razlici primljenih golova je bio ključ postavljanja očekivanja za utakmicu. Osijek je od nastavka prvenstva poslije stanke uzrokovane koronavirusom primio samo jedan gol, onaj dalekometni pokušaj Kristijana Lovrića u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Gorice u Gradskom vrtu. Za usporedbu, Hajduk s Interom i Istrom dijeli poziciju najlošije obrane s 13 primljenih golova, uz s posebni fetiš na primanje onih iz prekida.

Hajduk je opet primio gol iz prekida, Hajduk je opet napadao stihijski, Hajduk je opet izgledao kao skupina igrača koja se prvi put vidjela kada je izašla na travnjak

Međutim, Tudorova početna postavka je u jednom aspektu imala smisla, barem u teoriji.

Tudor je u Hajduk došao s unaprijed određenim planom da će igrati s trojicom u zadnjoj liniji po svaku cijenu i momčad se jednostavno morala pomiriti s tim jer on svoju ideju ni u jednom trenutku nije planirao prilagođavati kadru. Jedna od prvih praktičnih prilagodbi kadra svojoj ideji je bilo postavljanje desnonogog igrača na poziciju lijevog bočnog.

Ideja s Tahirajem

Svima je jasno da ni Francesco Tahiraj ni Marin Jakoliš nisu igrači koji profilom mogu odgovoriti poziciji na koju su bačeni i veći dio vremena ljudi su izgledali potpuno izgubljeno. Međutim, jedan od rijetkih mehanizama koji se mogao vidjeti na zimskim pripremama bio je ulazak lijevog bočnog prema sredini i gađanje zone u kojoj igra desetka kratkom dijagonalom.

S obzirom na to da je jedina rupa u obrani koju Kuleševićev Osijek pokazuje kada se brani u zoni 4-4-2 upravo prostor između stopera i centralnih veznih igrača, postavljanje Tahiraja na lijevog beka je imalo rezona kako bi se pokušalo iskoristiti ono što Osijek nudi, posebno u situaciji kada u kadru nije bilo Mile Škorića, koji obično iz zadnje linije iskače u taj prostor i kad su u veznom redu nedostajali Vedran Jugović i László Kleinheisler.

S obzirom na to da su Jairo i Samuel Eduok kao centralni napadači u formaciji 3-4-1-2 postavljeni iznimno usko, stoperi Osijeka nemaju izbora — i oni moraju ostati usko, a bekovi su prisiljeni ostati nisko kako bi zadržali horizontalnu kompaktnost i kako ne bi ostavili napadače u situaciji jedan-na-jedan sa stoperima. To znači da dvojica napadača fiksiraju cijelu zadnju liniju, a onda na beka mora iskočiti krilo. S obzirom na to da se Bassel Jradi podiže i barem malo odvlači jednog veznog, Tahiraj može otvoriti desnu nogu i kratkom dijagonalom gađati prostor između linija.

To je otprilike sve dobro što je trener Tudor — koji, eto, žudi da se analiziraju i pozitivne stvari — napravio u 90 minuta utakmice protiv Osijeka, jedino što je imalo nekog strateškog smisla. Pa čak ni to nije bilo do kraja dobro, jer posljedica ovakve odluke je situacija u 10. minuti kada je Jradi izbacio Tahiraja u prostor, a on nije uspio vratiti dobru povratnu u kazneni prostor jer je dešnjak; nije ni sasvim logično, jer te dijagonale za koje je zamišljeno da Tahiraj šalje trebale su gađati Marija Čuića, dečka koji je protiv Gorice uzeo 4/16 duela.

Sve ostalo je bila katastrofa. Hajduk je opet primio gol iz prekida, Hajduk je opet napadao stihijski i bez nekog plana, Hajduk je opet izgledao kao skupina igrača koja se prvi put vidjela kada je izašla na travnjak.

Rutinska predstava

Dvije stvari najbolje svjedoče o tome koliko Tudor nema jasnu ideju što uopće želi i koliko njegov problem nije to što je tvrdoglav, nego što se ponaša kao da je na igrici i da u dva klika može promijeniti poziciju igraču i taktiku cijele momčadi. Prva je činjenica da je Hajduk počeo utakmicu s dvojciom dešnjaka na lijevoj strani, a završio s dvojicom ljevonogih igrača. Druga je izjava poslije utakmice.

“Od početka imamo problem s realizacijom”, detektirao je problem Tudor. “Od naših krila, koje uporno rotiram, tražim gol. Od Tahiraja, Čoline, Brnića, Jakoliša, Dolčeka… i vezni isto zabijaju malo. Ako ti ne daješ golove, onda ne možeš pobijediti.”

Hajduk točno tako izgleda, kao da je Tudor poslao ekipu na teren s jednim zahtjevom — da postigne gol. Kako će ga dati, to je valjda isključivo na njima jer Hajduk već dugo vremena ne izgleda kao da igrači imaju ikakve smislene upute kako doći do gola, da imaju ikakav zajednički plan izgradnje napada, zone u kojima stvaraju višak i zone u kojima ga realiziraju. Sve je svedeno na improvizaciju, stihiju i nedostatak bilo kakvog sistemskog rješenja jer i Tahiraj je u prvom poluvremenu dijagonalu pokušao iskoristiti tek nekoliko puta. Tudor ne voli kritiku, ne zna se s njom nositi, ali problem s nogometom je taj da ako zanemarujete kritiku igre, rezultat vrlo brzo počne pratiti igru, a njega ne možete zanemariti. Tudor nema igru, a nema ni rezultat, nema ništa.

U takvoj situaciji Osijek nije imao problema zadržati prednost iz prvog poluvremena. Kulešević je imao relativno lagan posao i nije trebao raditi nikakve posebne taktičke prilagodbe. Osijek je držao obrambenu zonu koju je u zadnje vrijeme usavršio, čuvao se individualne kvalitete koju su pokazali Jairo i Eduok, te je pokušavao kazniti Hajduk kroz tranzicijski napad. Ništa posebno, rutinska predstava u utakmici koja je znači priliku života za obje momčadi. Osijeku nije trebalo ništa drugo jer Hajduk već duže vrijeme iznimno loše brani obrambenu tranziciju. Centralni veznjaci u posjedu obično odlaze visoko, a onda se po izgubljenoj lopti stvara prostor između njih i zadnje linije koji stoperi ne mogu zatvoriti jer nisu dovoljno dobro uigrali međusobno pokrivanje, tako da uopće ne iskaču, nego se povlače unatrag i omogućavaju suparniku da organizira uspješnu kontru.

To je napravio i Osijek.

Nakon što je Hajduk izveo korner, Osijek je razvio kontru i nakon što je Mirko Marić driblingom izbacio Tahiraja, otvorila se situacija u kojoj četvorica Osijekovih igrača napadaju u punom sprintu trojicom obrambenih Hajdukovih, a vezna linija Bijelih tek ulazi u kadar s povratnom trkom u kojoj za dečkima u crvenim dresovima zaostaju po desetak metara.

Još jedan od kojeg se očekivalo nemoguće

Josip Špoljarić u nekoliko situacija nije kaznio ono što je Hajduk nudio, a dodatna doza Tudorove nelogičnosti bilo je postavljanje Mije Caktaša na poziciju centralnog veznog. Ne samo da na taj način nije riješen problem obrambene tranzicije, nego je još potenciran, s obzirom na to da je Caktaš profilom ofenzivni vezni igrač čije su najveće kvalitete otvaranje bez lopte, snalaženje u kaznenom prostoru i realizacija. Sada, odmaknut 50 metara od suparničkog gola, Tudor je najboljeg igrača kojeg ima osudio na svaštarenje i improvizaciju, pokušaj organizacije napada u momčadi koja nema niti jedan mehanizam u igri. Još jedan igrač kojem je pozicija promijenjena, još jedan od kojeg se očekivalo nemoguće.

Osijek je u odlučujućoj utakmici iskoristio ponuđeno i po treći put upisao pobjedu 1:0 protiv izravnog konkurenta za drugu poziciju, nakon što je na sličan način riješio Lokomotivu i Rijeku. Po našim izračunima, koji su u obzir uzeli ELO rating i činjenicu da Osijek dočekuje Lokomotivu u Gradskom vrtu u zadnjem kolu, šanse za osvajanje druge pozicije mu se penju na čak 76 posto i u završni čin ulazi s trećeg mjesta, ali u itekako dobroj poziciji za završni čin ove drame.

Hajduk je u dijametralno suprotnoj situaciji i netko će napokon morati preuzeti odgovornost za svoje riječi, ali to je ionako tema za neki drugi tekst.

Ne propusti top članke