Ako u dvorištu imate jabuke, nećete od njih raditi limunadu, bez obzira na to koliko volite limunadu. Tudor je uporno cijedio jabuke i nadao se kako će od njih dobiti limunadu, a kada je iz jabuka izlazio sok od jabuke, Tudor se uporno ljutio na njih zašto nisu limuni i svađao se sa svima koji su mu govorili da to nije limunada.

Još prije nego što je došao u Split, on je odlučio da će igrati u formaciji s trojicom natrag kao da je to univerzalni odgovor na sva pitanja koja nogomet može ponuditi. Pa čak i unutar tog sustava Tudor je radio neshvatljive eksperimente, gurajući Marina Jakoliša i Francesca Tahiraja na poziciju lijevog beka, spuštao je Josipa Juranovića na stopera, a mlade igrače je u tu kakofoniju uvodio tako da je, primjerice, Ivan Brnić u tri utakmice promijenio pozicije desnog bočnog, lijevog krila, napadača i desetke.

Ova je utakmica dokaz da nije “svejedno stoji li bek 10 metara lijevo ili desno” i da je uloga taktike važnija od onoga da “pomaže, ali ne čini razliku”

Kad je sve izgubio i kad je postalo jasno da Hajduk više ni teoretski ne može osvojiti drugo mjesto koje ove godine nudi jedinstvenu priliku da s jednom pobjedom uđe u skupinu Europske lige, Tudor je popustio i napravio ono što je bilo logično od starta.

Protiv Dinama je na teren poslao momčad s četvoricom natrag i rombom u sredini terena.

Kontrola ‘drugih lopti’

Čak i prije crvenog kartona koji je dobio Amer Gojak, Hajduk je relativno lako prenosio loptu u zadnju trećinu terena.

S obzirom na to da se Dinamo veći dio vremena branio u zoni 4-4-2 i da je Mijo Caktaš kao najopasniji igrač imao svog čuvara, kad bi Hajduk podigao bekove i s loptom otišao široko, Dinamovo krilo bi iskakalo na beka na strani lopte, što je otvaralo prostor za dodavanje u sredinu terena — u ovom slučaju na Marija Čuića, koji ima dovoljno prostora za primiti loptu i kreirati ulazak u završnicu jer François Moubandje ne smije iskočiti toliko daleko sa svoje pozicije. Jednako kao što je Dinamo, s obzirom na romb, imao višak na bočnim pozicijama kad je dolazio visoko, tako je Čuić bio figura viška u Tudorovoj križaljci, a činjenicu da nije imao svog čuvara jer su Nikola Moro i Arijan Ademi bili koncentrirani na Caktaša i Bassela Jradija iskoristio je tako što je zabio dva gola ulascima iz drugog plana.

Međutim, u nogometu nema unaprijed točnih i netočnih odgovora. Jednako kao što Tudor nije bio u pravu s forsiranjem sustava igre s trojicom stopera po svaku cijenu kao da je to jedina stvar koja postoji, tako ni romb u sredini nije univerzalni odgovor na sve, iako je više prilagođen profilu igrača koje Tudor ima na raspolaganju. Hajduk je često imao manjak širine jer u ovakvom sustavu ovisite o bekovima koji moraju ići visoko, protok lopte je često bio jako slab, tako da su se rijetko iskorištavale opcije za dodavanje u drugoj liniji, a rotacija nije ni bilo, iako je usprkos tome Hajduk u fazi napada odigrao najbolju utakmicu u Tudorovu mandatu.

Još značajnije, Hajduk je rombom u sredini terena dobio priliku kontrolirati ‘druge lopte’, što je već niz utakmica bio veliki problem. Priče o želji, pritisku, iskustvu, karakteru i borbenosti padaju u vodu ako nemate strukturu u igri. Možete željeti doći do lopte koliko god hoćete i skinuti svaki pritisak sa sebe — ako ste 30 metara udaljeni od duela, nećete je pokupiti jer je netko drugi bliže.

Dinamo nije pokazao ništa

Ako uzmemo Tudorov mandat, možemo vidjeti da je većinu utakmica odigrao u formaciji 3-4-1-2. Zapravo, razlika između toga i ovoga protiv Dinama je samo u tome što je jedan od zadnje trojice podignut 15 metara više u teren, dok su bekovi povučeni 15 metara natrag, a to je uopće nije mala razlika. Ova je utakmica dokaz da nije “svejedno stoji li bek 10 metara lijevo ili desno” i da je uloga taktike važnija od onoga da “pomaže, ali ne čini razliku”, što su izjave Tudoru formalno nadređenog Marija Stanića; dokaz da i u stvaranju alibija treba zadržati barem zrno zdravog razuma.

Stanko Jurić, postavljen tih 15 metara poviše, bliži je centru događanja i lakše mu je reagirati na duel koji se dogodi ispred njega, puno je bliže tome da druge lopte stavi pod kontrolu. To je Hajduk u dosadašnjem dijelu prvenstva skupo koštalo jer se često otvarala rupa između trojice stopera koji su se povlačili i dvojice centralnih veznjaka koja bi ušli u duel, a toliki prostor u najopasnijem dijelu terena suparnici su redovito kažnjavali. Jurić je ovaj put popunio tu rupu, kontrolirao je ‘zonu 14’ i Dinamo je do golova došao nakon katastrofalnih Juranovićevih individualnih pogrešaka, a ne koristeći manu u dizajnu. Jurić u sredini terena je, barem privremeno i barem na uzorku ove jedne utakmice, riješio i problem obrambene tranzicije, koja je još jedan od razloga zašto je Hajduk pod Tudorom izgubio drugo mjesto.

U tom kontekstu značajna je još jedna prilagodba. Juranović je pratio podizanje Davida Čoline na suprotnoj strani tako što je zatvarao sredinu i često je ostajao prilično blizu Kristiana Dimitrova kako bi ga zaštitio na širokom prostoru u slučaju da suparnik po izgubljenoj lopti krene u kontru.

Za Dinamo koji je preuzeo Zoran Mamić vrijedi sve ono što je vrijedilo i za Dinamo koji je vodio Igor Jovićević, s iznimkom činjenice da je Mamić na teren poslao prvu momčad bez eksperimenata u vidu juniorskih igrača — što bi u ovom slučaju vjerojatno napravio i sam Jovićević. Dinamo i dalje igra loše, u igri nema vidljivih pomaka i jedina razlika je u tome što je Mamić spustio Ademija dublje u teren i sada je još manje opasan za suparnički gol ulascima iz drugog plana, a to je jedina stvar koja je Jovićeviću sistemski štimala. Dinamo nije odigrao više-manje ništa što bi se moglo analizirati i nije pokazao ništa osim par manifestacija individualne kvalitete koju Mamić ima na raspolaganju.

Uostalom, Dinamu trenutno ni ne treba više niti bi bilo pošteno tražiti trenerov potpis nakon svega par treninga. Prvenstvo je matematički osigurano, u fokusu momčadi su europski nastupi za koje se forma očito tempira od restarta prvenstva i ponekad izgleda kao da prvak samo odrađuje utakmice u HNL-u, premda je protiv Hajduka u nekoliko situacija momčad pokazala motiviranost.

Odluka o Tudoru

Zbog toga puno više zaključaka iz ove utakmice možemo izvući o Hajduku.

Bilo bi pogrešno ovu utakmicu gledati kao dokaz da je Tudorova ideja igre s trojicom stopera bila promašena. Najbolji dokaz za to su utakmice koje je Hajduk odigrao u toj formaciji. Igra s rombom u sredini i četvoricom u zadnjoj liniji puno je racionalnija za ovaj kadar i izvlači puno više individualne kvalitete iz njega, što je dokazao i Burić koji je momčad — za koju su Tudor i Stanić uporno tvrdili da ima svoje limite i da se s njom ne može — držao na drugom mjestu.

Ako ćemo metaforu o jabukama gurati preko razine dobrog ukusa, jedini način da od njih dobijete limunadu jest da poberete jabuke koje imate, odnesete ih na tržnicu, ondje ih prodate i za taj novac kupite limune. Netko u Hajduku mora odlučiti hoće li to napraviti — hoće li rasprodati jabuke i koliko limuna za tu cijenu može dobiti. Netko će morati i odvagnuti koje kvalitete su jabuke koje prodaje, a koje kvalitete limuni koje će kupiti, a sve samo zato što se treneru pije limunada.

Najbolji primjer za to je Čuić. Dosad veći dio vremena izgubljen u kaosu koji se događao na terenu, snašao se jako dobro i pokazao da ima kvalitetu čim je došao u donekle poznati okvir igre. Ne samo zbog dva gola koja je zabio, nego i zbog mirnoće na lopti i kvalitetnog kretanja. Vrijedi li to rasprodavati, vrijedi li micati igrače koji su dokazali svoju vrijednost — uključujući i vječno osporavanog Samuela Eduoka koji je usprkos svemu zabio 10 golova za samo 1.500 minuta na terenu i koji je i protiv Dinama asistirao, pokazujući koliko je efikasan — u korist drugih, poput Dimitriosa Diamantakosa koji je u otprilike isto minuta zabio otprilike isto golova. Kvragu, u međusobnim omjerima Hajduk ove sezone ima sedam, a Dinamo četiri osvojena boda, što znači da ovaj kadar ipak ima kvalitetu.

Isto tako, netko će u Hajduku morati donijeti odluku o Tudoru i ta odluka neće biti laka. Pobijedio je Dinamo i barem malo olakšao svoju poziciju, ali je izgubio drugo mjesto koje je bio objektivni cilj i to ga je izgubio isključivo gurajući svoju ideju mimo svake logike, za što bi trebao snositi odgovornost.

Međutim, najteži aspekt odluke nije u analizi učinjenog, nego u predviđanju budućnosti. Odluka će biti zasnovana na nečijoj procjeni može li Tudor učiti na svojim pogreškama, može li se prilagoditi i napokon krenuti ozbiljno raditi ili će opet imati neku ideju na kojoj će insistirati po svaku cijenu, svađajući se sa cijelim svijetom i pokušavajući obraniti neobranjivo.