Jedan od najemotivnijih trenutaka koje sam ikad vidio u Formuli 1, a pratim je 40-ak godina, dogodio se nakon završetka utrke u Istanbulu, na parkingu za tri najbolje plasirana bolida. Lewis Hamilton je, očigledno shrvan emocijama, dugo ostao sjediti u bolidu, pokušavši pojmiti da je upravo osvojio sedmu titulu svjetskog prvaka, izjednačivši rekord Michaela Schumachera. I, možda više od toga, pojmiti kako je uspio premoćno pobijediti u utrci u kojoj mu ništa nije išlo na ruku, u kojoj ga na vrh nisu doveli ni nadmoćni bolid (dobro, to niti ne odmaže…), ni dvojbene sudačke odluke, ni prevruća krv konkurenata, nego jedino i samo njegovo vozačko umijeće.
Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima nitko koliko-toliko objektivan ne može ništa doli skinuti kapu i priznati mu da je majstor.
Sjedio je tako, gotovo u transu, nakon što je — iznimno rijeka situacija — i preko timskog radija ostao bez riječi, a onda se pred njim pojavilo poznato lice i ruka pružena kroz kokpit. U tom povijesnom trenutku, kruni jedne od najvećih sportskih karijera 21. stoljeća, prvi čovjek koji mu je pružio ruku i čestitao licem u lice bio je njegov dugogodišnji arhirival Sebastian Vettel. Jedino što bi bilo ljepše od toga bilo bi da mu je osobno Schumacher mogao doći čestitati — ali to je, nažalost, slika koju možemo samo zamišljati, bolno svjesni da je nikada nećemo uspjeti vidjeti niti uz sva čuda suvremene medicine. I ne, nemojte u komentarima postati onu ‘foru’ s aparatima, obrisat ćemo je, neukusna je.
U infarktnom posljednjem krugu infarktne utrke u Turskoj kao da se i nebo urotilo da pošalje Vettela na postolje, gdje nije bio 12 i pol mjeseci, još od lanjske utrke u Meksiku. Dobro, ne znam zapravo za nebo, uglavnom je tome kumovao preambiciozni momčadski kolega Charles Leclerc, ali kako god, Seb se našao u prilici prvi prići Lewisu i reći mu “You’ve made history!”.
Istanbul je bio podsjetnik na to koliko možemo, voljeli ga ili ne, biti sretni što imamo priliku gledati jednog od najboljih vozača u povijesti utrka na vrhuncu moći
Mnogi su odmah krenuli u analize o tome je li sada Hamilton i službeno najveći svih vremena, ali to realno nije niti bitno niti dokazivo. Činjenica je da nedvojbeno jest jedan od najvećih: kada sam prije samo godinu i pol pisao osvrt na tu temu, stavio sam ga na šesto mjesto svih vremena. Danas, dvije titule kasnije, pomaknuo bih ga unaprijed, ispred Jima Clarka i Ayrtona Senne, ali i dalje daleko od mog osobnog pijedestala, iza Schumachera, Alaina Prosta i Juana Manuela Fangija — a, realno, bilo za koga od te prve šestorke osobno smatrali da je najveći, niste u krivu. Niste niti nedvojbeno u pravu, ali posve sigurno niste u krivu.
A to samo pokazuje koliko je Hamilton velik, jer nije lako zacementirati si mjesto u toj ekstra prvoj kategoriji — to je nešto što nije uspjelo ni Vettelu s četiri uzastopne titule, ni Nikiju Laudi s povratkom sa samrtne postelje, ni Fernandu Alonsu s najnevjerojatnijim talentom ikad i borbom za svako mjesto u svakoj utrci…
Fantastična kontrola rizika
Nažalost, Lewis, kao ni Prost, nema karizmu koja pridonosi veličanju ostalih s liste najvećih; on jest fantastičan, ali nije “heroj”, dobrim dijelom zahvaljujući i danas previše dostupnoj komunikaciji preko timskoj radija — i u Turskoj smo opet čuli kojekakve prigovore i pritužbe koji se ne uklapaju u našu mentalnu predodžbu onoga kakav bi jedan vrhunski sportaš trebao biti. No, ono što, kada ustreba, pokazuje na stazi, a posljednje dvije utrke najbolji su primjer toga, na razini je koju je u čitavoj povijesti utrka moglo postići samo nekoliko vozača.
Nevjerojatan nastup u Imoli prošao je gotovo potpuno ispod radara, ponajprije zbog jedne imbecilne sudačke odluke, uključivanja virtualnog sigurnosnog automobila na iznimno kratko vrijeme, na način koji je savršeno pogodovao upravo Hamiltonu i olakšao mu put do pobjede. VSC na ovaj način može postati oruđe nejednakosti i nepravde te bi uistinu trebalo razmisliti o tome da se ubuduće propiše njegovo minimalno trajanje od jednog punog kruga. No, to je skrenulo pozornost s fantastične Lewisove vožnje, kojom je skidao najbrže vrijeme iz kruga u krug i sagradio prednost koja bi mu — i bez tog nesretnog VSC-a — omogućila da uđe u boks i vrati se na stazu kao prvi.
Zapravo, ta razina suverenosti i skidanje najbržih krugova u Imoli podsjetilo me na najmaestralnije Schumacherove dane i nagnalo da, prvi put otkako je to uvedeno, odem na FIA-in website i glasam za vozača utrke, velikog majstora kojem skidam kapu. Tursku je odvezao podjednako impresivno, ali problem s tim glasanjem je taj što ga se mora obaviti prije kraja utrke (što je totalna idiotarija), pa sam glas dao u toj utrci do posljednjeg kruga podjednako fantastičnom Leclercu…
Mercedes nedvojbeno jest uvjerljivo najbrži bolid na gridu, ali ako ove sezone to negdje nije bilo presudno, to je bilo u Istanbulu. Svi su imali problema s prianjanjem i izlijetali, gotovo da nije bilo vozača koji nije radio greške, ali Mercedesi su bili među bolidima koji su najteže zagrijavali gume i postizali kakav-takav grip. Valtteri Bottas u tim se okolnostima vrtio na stazi, sudarao… i završio 14., prijeđen za krug. Zapravo, o razini njegove nemogućnosti kontrole bolida možda najviše govori što je zamalo prouzročio sudar s Hamiltonom, u trenutku kada ga je ovaj obilazio za čitav krug.
U istom bolidu (uz ogradu da Bottas tvrdi kako je njegov bio oštećen), Lewis je pronašao način — gotovo čitavu utrku odvesti na jednom setu intermedija, na kraju toliko potrošenih da su praktično postali slickovi — koji je bio optimalan za ovu utrku. Nije bio jedini, isto je napravio i drugoplasirani Sergio Pérez — ali Meksikanac, poznat kao najnježniji na gridu prema svojim gumama, jedva se na njima dovukao do cilja, dok je Lewis autoritativno u više navrata odgovorio momčad od promjene te se doimalo da je mogao na ovom setu voziti koliko god treba, do pobjede. Naravno, da mu je guma eksplodirala u posljednjem krugu, kao u Silverstoneu, teško da bi ovdje uspio doći do cilja, ali činilo se kako fantastično kontrolira rizik u svakom trenutku — a rezultat pokazuje da to nije bilo pogrešan dojam.
Dajte Leclercu bolid za titulu
Posvetimo se malo i ostalima: utrka u Turskoj bila je gotovo pa primjer koji jasno pokazuje tko je gdje u današnjoj Formuli 1, pa i što od koga možemo dugoročno očekivati. Novopostavljeni asfalt bio je nevjerojatno sklizak još na treninzima, po suhom vremenu, a kada je pala kiša sve se pretvorilo u svojevrsni Andros Trophy, samo bez snijega i adekvatnih guma… Snalaženje u potpuno nepredvidivim situacijama tradicionalno je jedan od najboljih pokazatelja stvarne vrijednosti vozača, a u tom je pogledu jučerašnja utrka bila vrlo indikativna, u mnogim situacijama koje smo vidjeli.
Hamilton je danas, s iskustvom i kilometražom iza sebe, čovjek koji se najbolje snalazi u tome. Valjalo mu je samo minimalizirati štetu u ranoj fazi utrke, dok Mercedes nije mogao zagrijati kišne gume. U toj smo fazi vidjeli i izlijetanja, i gubitke mjesta, ali ništa toliko dramatično da bi ispao iz kruga vodećih. Bottas je, pak, ponovo potvrdio vozačke limite, koji se sve češće pokazuju. Ne znam, nisam uvjeren da ima mentalnu snagu, plašim se da će jednog dana, ako ostane u najboljem bolidu nakon što se Lewis umirovi, i opet postati druga violina onom vozaču koji zamijeni Britanca.
Racing Point je oduševio u kvalifikacijama i dominirao ranom fazom utrke, ali nakon toga su njegovi vozači dijelom sami zabrljali, a dijelom imali peh. Predugo su se kockali, nadajući se da će se staza osušiti dovoljno za prelazak na slickove ili da će izaći sigurnosni automobil i omogućiti im besplatni pit stop s vodećih pozicija.
Checo je sjajnom štednjom guma uspio očuvati drugo mjesto i donijeti momčadi važne bodove u borbi za treće mjesto konstruktorskog poretka, dok je Lance Stroll definitivno pozvan u pogrešnom trenutku, kada je već izgubio najveći dio prednosti, a potom i dobio set guma koje mu nisu dobro funkcionirale. Tko zna što bi bilo da je nastavio voziti i pokušao stići do cilja s istim setom — vjerojatno ništa dobro, jer ih je trošio znatno brže od Péreza. Čestitke na impresivnom pole positionu u subotu, definitivno se razvio u solidnog vozača, ali i dalje kvalitetom u donjoj polovici današnjeg grida. Za razliku od Meksikanca, koji je ponovo pokazao kolika je nepravda što nema ugovor za 2021. i vrlo vjerojatno će je morati provesti pauzirajući ili vozeći Indy.
Vettel je najboljim nastupom sezone pokazao kako bi možda — ali i dalje samo možda, pod velikim upitnicima — posloži li mu se sve i bude li u poticajnom ambijentu nakon prelaska u Aston Martin nagodinu, mogao podići razinu svoje vožnje bliže nekadašnjoj. Leclerc je, neovisno o ambicioznom pokušaju prolaska na drugo mjesto u posljednjem krugu, koji ga je unazadio na četvrto, i dalje na nekoj drugoj razini. U dijelovima utrke bio je najbrži na stazi i nastavio pokazivati da je on najvjerojatniji budući vladar Formule 1, ako mu Ferrari ili, po isteku tog ugovora, tkogod drugi, omogući bolid sposoban za borbu za titulu. Zapravo mi je jako žao što to nije već sada, jer bismo u tim okolnostima možda gledali epsku borbu između njega i Hamiltona, poput one Schumachera i Alonsa nezaboravne sezone 2006.
Poneki ekstremi
Max Verstappen nam je tijekom vikenda pokazao već klasičnu kombinaciju onog najboljeg i onog najgoreg na svom repertoaru. Dokle god je bilo suho, bio je gotovo nedodirljiv, klasa za sebe, pokazujući svu raskoš talenta i nevjerojatne prirodne brzine, ali na kiši su se stvari promijenile. I dalje je imao brzinu, ali je i upadao u nevolje, počevši od katastrofalnog starta (doduše, s daleko slabije strane grida), letio izvan staze možda i više od ma kojeg drugog vozača.
Ipak, i sa svim tim problemima utrku je bez poteškoća završio ispred Alexandera Albona. Tajlanđanin je na dan kada je imao priliku pokazati kako zaslužuje povjerenje momčadi učinio sve suprotno od toga. Čini se da mu je povratak u Alpha Tauri jedina opcija za ostanak u Formuli 1 iza ove sezone. Nisam osobito uvjeren da ćemo Alexa ikad vidjeti u ulozi pobjednika utrke, baš kao što sve manje vjerujem u to da će Max, koji naprosto premalo i presporo, ako uopće, uči na vlastitim pogreškama, ikada uspjeti doći do titule prvaka.
Premda Turska ni po čemu nije bila uobičajena, teško da ćemo u dogledno vrijeme ponovo vidjeti sličnu utrku, pokazala je i neke ekstreme, među kojima su se istakli vozači McLarena i Alfa Romea.
Narančasti bolidi nikako nisu uspijevali dostatno zagrijati gume u kvalifikacijama te su se i Carlos Sainz i Lando Norris plasirali osjetno ispod vlastitog renomea i kvalitete bolida. U samoj utrci obojica su se probijali (Lando i na rubu dopuštenog) i završili s vrlo solidnom količinom bodova na kontu. Sainz je, očekivano, ponovo bio bolji od njih dvojice, pokazujući da ga Ferrari nije slučajno potpisao za sljedeću sezonu.
S bijelo-crvenima je bilo suprotno, i Kimi Räikkönen i Antonio Giovinazzi ušli su u Q3 i potom u utrci samo gubili pozicije. Obojica imaju ugovor za sljedeću sezonu, ali od njih viđamo samo povremene bljeskove. Kimi, kada ima dobar dan, uspijeva voziti tu Alfu u utrci na pozicijama na koje ona objektivno ne pripada. Antonio rjeđe, ali izvanrednim startovima, u kojima redovito osvaja po nekoliko pozicija (Istanbul, gdje je bio neuobičajeno visoko na gridu, bio je iznimka od tog pravila), pokazuje da momčad ima razloga za strpljenje s njim.
Osim trkaćeg incidenta u prvom krugu, koji je upropastio utrku Estebana Ocona, Renaultov dvojac nije igrao značajniju ulogu u Turskoj. Daniel Ricciardo je, nakon dva postolja u prethodne tri utrke, bio iznimno samozatajan. No, i dalje se veselim tome što ćemo ga od sljedeće godine gledati u McLarenu, momčadi koja je u uzlaznoj putanji i koja bi se mogla u dogledno vrijeme uključiti u borbu za pobjede. Podjednako je neprimjetan u turskoj kupelji bio i dvorac Alpha Taurija. Daniil Vjačeslavovič Kvjat, na krilima odličnog nastupa u Imoli, uspio je završiti ispred Pierrea Gaslyja, ali Francuz je taj, zasluženo, koji ima siguran ugovor za sljedeću sezonu.
Istanbul kao sažetak sezone
Na dnu je poretka situacija i dalje poprilično žalosna.
Haasov dvojac odlazi iz Formule 1 na kraju sezone kao primjer neispunjenih obećanja. Kevin Magnussen čistom brzinom ima mjesto na gridu, ali ničim drugim ga ne zaslužuje. Romain Grosjean nas već godinama tjera da zaboravimo kako je nekada bio talentiran i brz, odavno ga viđamo u prijenosima samo kada napravi neku glupost. I dalje je čovjek koji je od svih aktivnih vozača (ne računamo li on/off Nicu Hülkenberga) proveo najviše krugova u vodstvu bez pobjede — jučer su se na tu listu prvi puta u karijeri upisali Stroll i Albon, dok je Checo vodio prvi puta nakon više od šest godina…
George Russell jučer se izjednačio s Maxom Chiltonom na trećem mjestu ljestvice vozača koji su najviše puta nastupili u Formuli 1 bez osvojenog boda. Ispred su još samo Charles Pic i (da imate i auditivni zapis pisanja ovog članka, sada biste čuli duboki uzdah uz neizostavno prisjećanje na Nürburgring 1999.) Luca Badoer. Russella i dalje mnogi smatraju velikim talentom, ali može li takav niz pehova (Imola ove godine najbolji je primjer da za njih zna i sam biti kriv) uistinu biti slučajan? Drugi Williamsov vozač Nicolas Latifi nema takvih problema — on je tu samo zbog para, njega nitko ne smatra talentom. Nije užasan, takvi danas više ne mogu u F1, imao je dobrih trenutaka i lijepih proboja na startu, ali ne pokazuje da bi mogao nadići sindrom tatinog sina i steći određenu dozu respekta, kao što je s vremenom uspjelo Strollu.
Ova je krnja i čudna sezona spletom okolnosti iznjedrila neke uistinu zanimljive utrke, pokazujući nam podosta o odnosima snaga i stvarnim vrijednostima ljudi na današnjem gridu. Istanbul je bio sažetak toga, ali i podsjetnik na to koliko možemo, voljeli ga ili ne, biti sretni što imamo priliku gledati jednog od najboljih vozača u povijesti utrka na vrhuncu moći. Hamilton još nije potvrdio hoće li ostati s nama i u 2021., ali — ma koliko bi možda bilo rezultatski zanimljivije bez njega — nadajmo se da je to samo PR obmana, jer bi bilo šteta da ode, još je u naponu snage.
