Abaligaška sezona zasad teče prilično dobro za Podgoričane, ali još bolje im ide u Eurokupu. Drugo po jačini europsko natjecanje ove je sezone značajno redizajnirano i po sustavu je sve sličnije Euroligi: 20 klubova raspoređeno je u dvije skupine te se igra čak 18 kola osnovnog dijela, nakon kojeg kreće doigravanje od samo jedne utakmice po eliminacijskoj fazi počevši od osmine finala, a bolje plasirane momčadi u skupini imat će prednost domaćeg terena u svakom stupnju doigravanja. Prilično neobičan sustav, ali Budućnost odlično plovi u njemu i nakon osam kola s omjerom 6:2 predvodi svoju skupinu ispred moćnih Gran Canarije, Virtusa, Valencije, Venezije…

Tvorac uzleta čovjek je koji je ne tako davno Budućnost odveo do abaligaške titule.

Nakon kratke euroligaške avanture Plavi su se potom vratili u realnije okvire, ali čini se da je došlo vrijeme za ozbiljni pokušaj povratka

Nakon što je Dejan Milojević u srpnju po okončanju prilično dobre sezone odlučio napustiti Podgoricu kako bi preuzeo ponešto atraktivniju funkciju pomoćnika u Golden State Warriorsima, Uprava je odlučila na klupu vratiti Aleksandra Džikića, srpskog stručnjaka koji je u svom prvom mandatu vratio Budućnost u Euroligu poslije 16 godina izbivanja, da bi ga potom nizovi euroligaških poraza u prosincu 2018. izbacili iz stolice.

Džikićeva šampionska momčad bila je poznata po svojoj vrhunskoj obrani, ali i po paru lucidnih pojedinaca koji su napadu davali osobiti šarm. Konkretno, to je bio razigravački dvojac Nikola Ivanović — Nemanja Gordić, koji su se, svaki sa svojim specifičnostima, odlično nadopunjavali i praktički izmjenjivali štafetu kada je u pitanju bilo vođenje momčadskog ritma. Nijedan više ne stanuje u Podgorici — Ivanović je pojačao Zvezdu, Gordić Mornar — kao ni velika većina ostalog kadra iz tog vremena, stoga je Džile morao započeti sasvim novu priču. Džikić je onomad temeljio igru na dvojici jakih playeva, a danas u momčadi ima praktički samo jednog pravog razigravača, Justina Cobbsa. 21-godišnji Igor Drobnjak još je odviše zelen za Eurokup razinu, a ni u ABA-i se nije naigrao, dok su DJ Seeley i Petar Popović primarne dvojke koje znaju organizirati suvisli napad.

Neprikosnoveni Cobbs

Istina je da bi Plavima dobro došlo da se pojačaju na jedinici, ali treba istaknuti da Cobbs igra fenomenalno; on je pravi motor ove ekipe. Prisjetimo se da je Cobbsa u regiju dovela Cedevita i pompozno ga predstavila kao MVP-ja finala francuske lige te bratića Russella Westbrooka. Međutim, bilo je to u debaklu oproštajne sezone prije selidbe u Ljubljanu, stoga se nije ni pomišljalo na povlačenje Cobbsa sa sobom. On je krenuo u suprotnom smjeru — prema Podgorici, gdje igra treću sezonu u nizu. Ondje se osjeća toliko dobro da je uzeo državljanstvo i prije dvije godine postao standardni crnogorski reprezentativac.

Statistički je Cobbs, doduše, u ABA ligi poravnat sa Seeleyem (oba 16,6 prosječni indeks korisnosti), ali to je iskrivljena slika zbog toga što ga Džikić u ovom natjecanju dosta dozira, a i Seeley je morao povući u Čačku nakon Cobbsova izostanka zbog bolesti.

Mnogo realnija slika o tome koliko Cobbs znači za Budućnost može se dobiti u okviru Eurokupa: s prosječnim indeksom korisnosti 25,38 drugi je u poretku za MVP-ja, prvi po broju pretrpljenih prekršaja (6,5 po utakmici), dok se među najboljih pet nalazi po prosjeku poena (19,38), ukradenih lopti (1,88), postotku uspješnosti trice (56,25%) i slobodnih bacanja (84,93%), a na devetom je mjestu po asistencijama (5,0). Zanimljivo da je dosad najbolju predstavu sezone imao protiv Cedevite Olimpije, prema kojoj očito nije sačuvao tople osjećaje — u demoliranju Vitamina (91:60) je za nepunih 29 minuta strpao 33 poena (šut iz igre 9/12, bacanja 12/12) i pet asistencija za valorizaciju 44.

Kad ima svoj dan, zaista je nezaustavljiv: neprikosnoven je u prodorima, u kojima majstorski iznuđuje prekršaje ili prohuji do polaganja/laganog flotera. Na trici je, kao što postotak pokazuje, izrazito ubojit, ali nju je, čini se, usavršio tek ove sezone. Dosad je prije svega bio poznat kao bog i batina poludistance, šuta s pet-šest metara koji si uglavnom sam iskreira nakon što munjevitim driblingom zaljulja čuvara.

Međutim, Cobbsu je potrebna podrška u kvalitativnom smislu kako bi u Džikićevu sustavu nosio ekipu do pobjeda u jakoj konkurenciji. U aktualnom kadru Plavih još dva imena iskaču po tom pitanju, također Amerikanci. Spomenuti Seeley je iskusni bek sa značajnim euroligaškim iskustvom (Maccabi i Bayern) te momčadi ne pridonosi samo pouzdanim šutem s perimetra (45,5% trica u Eurokupu, 60,5% u ABA ligi), nego i prilično kvalitetnim odmaranjem Cobbsa u organizaciji napada.

Budućnost igra pametnu košarku

Centar Willie Reed je zapravo najjače ime u rosteru zato što u biografiji ima 152 utakmice u NBA ligi, i to ne tako davno (2015.-18. Brooklyn, Miami, LA Clippers, Detroit) uz kasnije euroligaško iskustvo u Olympiacosu. Od iznimne je važnosti u pick igri, a od još veće u obrani od nje — njegovo snažno tijelo i brze noge temelj su branjenja obruča. Odnosno, bili bi da ga stalno ne muče ozljede. Još prošle sezone zbog njih je propustio dosta utakmica, a ove je krenulo po starom — malo igra, malo ne igra (propustio po tri susreta Eurokupa i ABA lige). Sreća je u tome što kada igra, uglavnom igra odlično usprkos brojnim propuštenim treninzima.

Ostali momci nisu te klase — jasno, izuzev 36-godišnjeg veterana Vladimira Micova, ali njega je osjetno načeo zub vremena (u Eurokupu trica za njega frapantnih 21,2%). Marko Jagodić-Kuridža, Zoran Nikolić, Edin Atić, Suad Šehović, Popović, Drobnjak i Filip Barović su momci koji će korektno ispuniti svoj zadatak kada ih Džile baci u vatru, ali njihova je kvaliteta prvenstveno u obrambenoj energiji i otvaranju prostora za trio vedeta.

Osim još jednog playa, Budućnosti bi sjajno sjela udarna četvorka s opasnim vanjskim šutom. Tu je nastao problem uoči početka sezone kada je Danilo Nikolić kolabirao tijekom treninga i pet dana kasnije završio na operaciji te je do daljnjeg na oporavku. Njegov izostanak Džikić je dugo pokrivao unutarnjim rezervama, ali nakon naprasnog odlaska Jacoba Wileyja angažiran je Litavac Donatas Tarolis. On je još u procesu prilagodbe, ali ovako, na prvu, ne bi se reklo da je to četvorka koja će Džikiću donijeti veće rasterećenje u napadu.

Ova momčad igra izuzetno pametnu košarku. Evo par statističkih podataka koji to zorno predočuju: vrlo agresivnu obrana rezultira s 8,38 ukradenih lopti po utakmici, po čemu je Budućnost peta u Eurokupu, a istovremeno je pri dnu poretka (18.) po broju napravljenih prekršaja (17,38 prosječno). Nadalje, Budućnost je vodeća u skupini premda je dosad ispucala uvjerljivo najmanje trica u natjecanju (145, odnosno 18,1 po utakmici). Džikićevi momci svjesni su da im tu ne leži snaga te do koševa dolaze na druge načine, što se odražava kroz sjajnih 51,34 posto true shootinga (treći u poretku).

Nakon kratke euroligaške avanture Plavi su se potom vratili u realnije okvire, ali čini se da je došlo vrijeme za ozbiljni pokušaj povratka — bilo putem Eurokupa, bilo ABA lige. To je momčad koja je kvalitetom i širinom oskudnija od Zvezde i Partizana, ali im nije inferiorna. Ako dobro tempira formu za najvažniji dio sezone, Budućnost je pod Džikićevim vodstvom kadra otići do kraja.