Francuski filozof Michel de Montaigne kroz samoispitivanje u svom remek-djelu Eseji piše kako osoba koja se boji patnje zapravo već pati od onoga čega se boji. U suštini, profesionalni sportaš u pravilu neće priznati strah od suparnika. Uostalom, nogometaši u dobrom dijelu ni nemaju taj strah jer su uvjereni da su bolji od ostalih. Bez takve razine samopouzdanja se ne može ni opstati u toliko kompetitivnom okruženju.
Međutim, u HNL-u postoje dvije iznimke. Kada privatno pričate sa stoperima ili veznim igračima, gotovo svi će vam istaknuti Brunu Petkovića i Marka Livaju. Neće to, najčešće, definirati kao strah nego kao neku formu respekta prema kvaliteti suparnika, ali ta se reakcija svodi na strah koji dolazi iz nemoći.
U HNL-u postoji puno dobrih igrača, ali samo su ova dvojica sposobna u izravnom dvoboju učiniti suparnika potpuno izgubljenim. Sve te dobre igrače možemo podijeliti u dvije grupe. S jedne strane su tehnički izvrsni nogometaši s odličnom vizijom igre, ali njih uvijek možete barem pokušati izgurati u duelu jer u svaki dvoboj ulazite sa samopouzdanjem da ste jači i da vas ne mogu izgurati. U drugoj grupi su fizički snažni igrači koji vas mogu prebiti, ali u tom guranju nikad neće napraviti nešto neočekivano. U svakom slučaju, unaprijed znate što morate raditi i gdje su vam šanse, iako ste svjesni kvalitete koje imaju.
A onda imate Petkovića i Livaju koji stvaraju strah jer kombiniraju oba aspekta.
Uz sve objektivne nedostatke koje ima, Petković je i dalje radi razliku i dominantna je sila na travnjacima domaće lige
Obojica osvajaju preko 50 posto duela, a Osijekov Ramón Miérez, čija se igra prvenstveno bazira na fizikalnosti, ove sezone ima 43 posto dobivenih duela, dok je Goričin Matar Dieye na 42 posto. To su dva možda i najfizikalnija napadača u ligi, a onda vam je jasno koliko je tih nešto više od 50 posto osvojenih duela odlična statistika za napadača. Istovremeno imaju takve tehničke predispozicije i pregled igre da u svakom trenutku s loptom mogu napraviti nešto izvanserijski kao i oni napadači koje biste obično pokušali izgurati. U HNL okvirima njih dvojica su heroji.
Kod Petkovića je specifična stvar — barem nam tako priča jedan standardni HNL stoper koji je želio ostati anoniman, baš zato da ne bi netko pomislio kako se boji Petkovića ili Livaje — to što ponekad 80 minuta neće napraviti ništa posebno i taman kada pomisliš da ga kontroliraš, on će te otresti u duelu i poslati loptu s kojom će namjestiti zicer. A u ligi je dovoljno dugo da su praktički svi stoperi osjetili tu njegovi moć na vlastitoj koži i da je to nešto što treneri moraju uključiti u pripremu utakmice; čak i kad vidiš da mu ne ide, svejedno postoji taj strah, jer znaš da mu je potrebna samo jedna sekunda da riješi situaciju i prelomi utakmicu. Sekundu u kojoj je obrambeni igrač nemoćan, kao čovjek protiv nekakvog Supermana.
Ironija s obranama
U tom kontekstu, odluka Damira Krznara da Petkovića koristi kao desetku — ali i da mu Dinamo nakon odlaska Lovre Majera dodijeli dres s brojem 10 — itekako ima smisla, iako se ne radi o ničem novom jer Petković je to igrao i prije. Zoran Mamić je prvi put protiv Osijeka odlučio povući Petkovića nešto niže i iznad njega koristiti Marija Gavranovića kao klasičnog napadača, sve kako bi istovremeno dobio dobru okupaciju zone između linija i napadanje dubine iza leđa Mile Škorića.
Uostalom, on gotovo uvijek igra desetku, čak i kad treneri imaju drugačije planove.
“Od njega želim da bude u 16 metara”, odgovorio je izbornik Zlatko Dalić prije Europskog prvenstva na pitanje o planovima za Petkovića. “Od tih dolazaka po loptu mi nemamo nikakve koristi, gubimo igrača u fazi napada i sve se poremeti. Morat će smanjiti svoje trčanje, ne želim da izlazi po loptu do pozicije desnog beka ili zadnjeg veznog, pa se tu igra. To u reprezentaciji ne može i neće raditi, nije ovo klub.”
U suštini, činjenicu da Petković u svojoj HNL karijeri ima toliko malo golova iako je Dinamov prvi napadač treba pripisati navici po kojoj se prirodno spušta prema igri. Dosad ima po 26 ligaških golova i asistencija, jer kakva god bila uputa s klupe, on će nakon nekog vremena doći u prilaz veznjacima i nuditi se kao opcija za dodavanje između linija, što ga u praksi svo ovo vrijeme čini desetkom. Nije on bio klasična desetka niti će to biti sad; Petkovićev model igre se oduvijek bazira na tome da loptu prima leđima okrenut golu i iz takve pozicije distribuira loptu dalje. Neće se on odjednom početi kretati kao Majer samo zato što je dobio desetku na leđa, to će ostati isti Petković kakvog znamo.
Zapravo, ako stvari ogolimo do kraja, Petkovića desetkom čini samo raspored njegovih suigrača. On u igri radi sve kao što je radio i prije, ništa se bitno nije promijenilo ni u kretanjima ni u navikama s loptom ili bez nje. Jedina razlika je u tome što u Krznarovim planovima sada ispred sebe ima još jednog centralnog napadača, taktičku figuru koja će mu pomoći tako što će okupirati stopere i napasti dubinu. Petković će svoj posao raditi na isti način i zato ovo nije neka revolucija u njegovoj karijeri.
A ne mora ni biti, jer tu do izražaja dolazi ono što je napisao Michel de Montaigne: kada se bojiš patnje, a obrane u HNL-u se boje Petkovića te njegove fizičke i kreativne moći, zapravo već patiš od onoga čega se bojiš.
Petković se kao desetka ne mora ni mijenjati, on mora nastaviti raditi ono što je radio dosad. Kada se s pozicije napadača spušta u međulinijski prostor, obrane reagiraju tako da se skupljaju oko njega čim primi loptu, jer znaju da se javlja opasnost koja se ne može individualno zatvoriti s obzirom na to da Petković ima fizičku snagu kojom može odbiti svaki duel. I ta reakcija cijele suparničke momčadi je zapravo najveći benefit koji Petković kao desetka nudi svom treneru. Suparničke momčadi se boje da ne otvore previše prostora, tako da pokušavaju pomoći u sredini, a onda se otvara prostor na krilima. Ironično, u strahu da im Petković ne naudi, obično otvaraju prostore kroz koje im Petković može nauditi.
Sam svoj kriptonit
Tu dolazimo do temeljnog problema koji se javlja kada Petković igra desetku: nedovoljno često naudi suparniku.
Odnosno, barem jednom ili dvaput na utakmici će Petković zbilja poslati loptu u prazan prostor na krilo i stvoriti čisti višak za svoju momčad. Njegova dodavanja su sjajna, odlično udara loptu i tehnički je iznimno čist za igrača takvih fizičkih predispozicija, a vidi teren i zna izabrati nevjerojatno lucidno rješenje za nekoga tko je leđima okrenut golu. Gledali ga s unaprijed usađenom sklonošću ili kritikom, Petković itekako lomi utakmice.
Međutim, višak bi mogao raditi puno češće jer se takve pozicije u HNL-u otvaraju gotovo pri svakom primanju lopte, a Petković ih zapravo rijetko koristi. Dijelom je to zato jer je i sam svjestan svoje fizičke moći, tako da često pokušava nerezonske driblinge ili tvrdoglavo carini loptu uz pet ili šest dodira, ali nevjerojatan je broj situacija na utakmici u kojima se Petkoviću otvori linija dodavanja za čistu šansu samo ako odigra iz prvog ili drugog dodira. Situacija koje Petković može s lakoćom riješiti jer ima i pregled igre i tehničku kvalitetu da otvori krilo.
Kada sve zbrojite, Petković je zbilja dobar igrač. Recimo, čak i u takvim situacijama gdje ugazi loptu i onda je cijepi po desetak sekundi, iznimno je teško uzeti mu loptu zbog njegove fizičke snage, niskog težišta i sposobnosti da se ogradi protiv nekoliko igrača, tako da se ti slučajevi često svedu na izborene prekršaje. To znači da Petković ni tada nije izgubio loptu, ali Dinamo od prekršaja na 35-40 metara od gola nema neke velike koristi, barem ne u usporedbi s onim što se moglo dogoditi da Petković odmah razigrava krila.
Čak i kada uračunamo da ga kao desetku muči manjak aktivnosti u obrani — ove sezone Petković je nastupio u osam HNL utakmica i odigrao je 360 minuta, a nijednom nije presjekao suparničko dodavanje — riječ je o nevjerojatno talentiranom igraču s ogromnim fizičkim i tehničkim kapacitetima koji kod suparnika izazivaju strahopoštovanje i prilagodbe u igri.
On te prilagodbe koristi. Da, ponekad je nezainteresiran, gotovo uvijek ima dodir previše i iznimno se tvrdoglavo ponaša na travnjaku jer pokušava proći ondje gdje je on odlučio proći, a ne ondje gdje suparnik otvara prostor. Loptu često prima pod pritiskom koji sam navuče preranim dolaskom po loptu, u prilaske u pravilu dolazi zatvorenim položajem tijela računajući na kontakt sa suparnikom u svrhu izvlačenja prekršaja ili pokušaja driblinga te često usporava napad vlastite momčadi, a kao desetka bi ga trebao ubrzati. Međutim, uz sve objektivne nedostatke koje ima, Petković je i dalje radi razliku i dominantna je sila na travnjacima domaće lige.
Kada bi ispravio dio tih mana i kada bi promijenio dio navika u igri, prilagodbe koje otvara bi koristio još i češće, toliko da bi otključao sasvim novu razinu, neovisno o tome igrao devetku ili desetku. Ali to je Bruno Petković; tip koji ponekad na travnjaku izgleda kao Superman, ali već u idućem trenutku shvatite da je riječ o vrlo tvrdoglavom Supermanu koji bira rješenja kakvima sam sebi stvara kriptonit.
