Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

U nogometu ne možete imati sve

Sjajnu utakmicu odigrao je Manchester City, ali nije bilo dovoljno za pobjedu

Zadnja izmjena: 18. kolovoza 2019.

S jedne strane Manchester City koji je imao 30 udaraca od kojih je 10 išlo u okvir, a s druge Tottenham s tri udarca od kojih su dva pogodila okvir gola. Prosječna udaljenost Cityjevih 30 udaraca od gola je, po izvješću dostupnom na WyScoutu, 15,9 metara, a tri Tottenhamova udarca su bila prosječno udaljena 34,3 metra.

Konačni rezultat je 2:2 i on kaže da su momčadi bile izjednačene.

Možda je najbolji podatak kojim možete opisati utakmicu činjenica da je City 27 puta došao s loptom unutar Tottenhamova kaznenog prostora, a da je Tottenham loptu na Cityjevu polovicu dopremio samo 26 puta. Znači, više je puta City došao u njegov kazneni prostor nego što je Tottenham prešao centar. A rezultat kaže da su momčadi bile podjednake.

“Igrali smo nevjerojatno dobro”, izjavio je Pep Guardiola nakon utakmice. “Bila je ovo jedna od naših najboljih utakmica otkad sam u Manchesteru. Igrali smo protiv Tottenhama koji je jedna od najboljih momčadi na svijetu, ali način na koji smo dolazili u završnicu, stvarali šanse i pritiskali suparnika duboko kad je htio dodavati je bio sjajan. Sve što možemo napraviti je pokušati igrati kao što smo igrali danas jer oni su jedna od najboljih momčadi na svijetu, a način na koji smo igrali protiv njih je bio fascinantan. To je moj osjećaj.”

Ovaj put ni 30 udaraca prema golu i 10 u okvir vrata, 27 dolazaka u kazneni prostor i 58 posto posjeda nije bilo dovoljno za tri boda. Ali Pep je u pravu u jednoj stvari — stvoriti toliko šansi u utakmici protiv finalista Lige prvaka je naprosto sjajno i znači da je City odigrao odličnu utakmicu.

Savršena geometrija

Ključ je, kao toliko puta do sada, bio u postavljanju bočnih igrača.

Tottenham je kao primarnu strategiju svoje obrane imao blokiranje dotoka lopte prema Cityjevom zadnjem veznom i održavanje kompaktnosti linija kojom je trebao kontrolirati horizontalne međuprostore i dotok lopte u halfspace. Ovdje vidimo kako Harry Kane i Erik Lamela disciplinirano prate Rodrija, onemogućuju mu da primi loptu da dirigira Cityjevim napadom u prvoj i drugoj fazi posjeda. Međutim, Guardiola je imao spremno rješenje. Oleksandr Zinčenko s pozicije lijevog bočnog ulazi u centralni koridor terena i preuzima organizaciju napada na sebe ,iskorištavajući činjenicu da mu je Rodri sklonio s puta obojicu Tottenhamovih napadača i na taj način otvorio linije za dodavanje.

Inače ovakav pristup implicira da momčad koja napada nema dovoljno širine i da guši sama sebe dopuštajući suparničkoj obrani da pomicanjima lagano usmjerava posjed u prostore uz aut liniju, gdje može lakše napraviti pritisak i oduzeti loptu. Ukratko, kad sebi oduzmete bočnog igrača, postajete predvidljivi. City radi upravo suprotno, a tu je iznimno bitan utjecaj Kylea Walkera, koji s pozicije desnog bočnog igrača ulazi u halfspace i zajedno s Kevinom De Bruyneom veže suparničke linije. Naprosto, lijevi vezni i lijevi bočni u zoni Spursa 4-4-2 ne mogu se pomicati i blokirati Bernarda Silvu na desnom krilu jer bi otvorili Zinčenku liniju dodavanja nakon kojeg bi se obrana raspala.

Ako loptu ne osvoji unutar pet sekundi, City je obično u ozbiljnom problemu

Upravo je na toj savršenoj geometriji City dominirao utakmicom.

Svaki pokušaj Spursa da blokiraju široke koridore značio je da City bez problema može stvarati višak u halfspaceu preko De Bruynea, koji je bio sjajan bez problema se oslobađao među linijama, a u centralnom koridoru je City imao superiornost kojom je bez problema kontrolirao ritam utakmice, tako da je na kraju ipak dolazio u zadnju trećinu i držao konstantan pritisak na suparnički gol.

Problem je u tome što je nogomet sport u kojem ne možete imati sve, jer se faze obrane i napada događaju fluidno na sredini terena, nisu kao u većini drugih sportova jasno podijeljene. U košarci i rukometu napadate na suparničkoj polovici, branite se na svojoj, dok se na sredini događa vrlo malo toga. U američkom nogometu i bejzbolu su faze napada i obrane jasno podijeljene, a nogometu je na neki način najsličniji šah jer se u istom trenutku i branite i napadate. Koliko je god dobar u fazi napada, City ima problem u fazi obrane i obrambene tranzicije. I nema problem jer se ne zna braniti; ima problem jer mu je geometrija u fazi napada gotovo savršena.

Gol od dva posto

Maksimalno pojednostavljeno, svaka momčad koja napada ima za cilj što više ‘raširiti’ teren. City to radi fantastično. Manipulira prostorom i suparničkim linijama, priziva pritisak i onda stvara višak u sasvim drugoj zoni terena kroz brzu cirkulaciju lopte, a sve to radi jer su igrači odlično postavljeni. Problem je što onda kad izgube loptu ne mogu dovoljno brzo ‘suziti’ teren. I ne radi se o tome da to ne znaju napraviti na teoretskoj razini, da ne treniraju fazu obrane ili da je čak ne znaju trenirati. Stvar je maksimalno jednostavna: nitko ne može istovremeno širiti teren i sužavati ga, nitko ne može imati savršenu obrambenu i savršenu napadačku strukturu. Ukratko, ne možete istovremeno biti Manchester City i Atlético Madrid. Jer — nogomet .

U želji da se obrane, Guardioline momčadi oduvijek imaju isto pravilo — loptu treba vratiti u posjed unutar pet sekundi otkakako je izgubljena i to je identitet momčadi, nešto što određuje razmišljanje i što je dovedeno na razinu refleksnog ponašanja. Po gubitku lopte, neovisno je li riječ o krivom dodavanju, tehničkoj pogrešci ili neuspješnom dodavanju, Cityju geometrija omogućava da podizanjem linija uspješno uđe u presing ili gegenpressing te na taj način napadne suparnički napad — ne zato jer je to atraktivno, nego zato jer je tu najbolja šansa za obraniti se. Međutim, ako loptu ne osvoji unutar pet sekundi, City je obično u ozbiljnom problemu.

Upravo na taj način je pao Lamelin gol.

U jedinom napadu Spursa koji je u kontinuitetu trajao više od 45 sekundi, pomalo loše primanje Harryja Winksa je označeno kao okidač za presing i kao odgovor na nešto što je u identitetu ove momčadi. Trojica Cityjevih igrača ulaze u pritisak i pokušaj oduzimanja lopte — i upravo je to trenutak koji Lameli stvara prostor. Kane veže zadnju liniju, Christian Eriksen testira dubinu i razvlači sponu stoper-bek, dodatno fiksirajući liniju i otvarajući međulinijski prostor, a Winks zadržava loptu i oslobađa se pritiska. Par sekundi i dva dodavanja kasnije, Lamela ulazi u poziciju za udarac.

U suštini, Lamelin udarac nije izgledna šansa. Akcija je bila dobra, vidjelo se koliko je Tottenham dobra momčad i koliko ima uigrane mehanizme u posjedu lopte, ali obzirom na njegovu poziciju, na poziciju obrane ispred njega i tijek akcije očekivana je vrijednost udarca, po WyScoutovim podacima, tek 0,02 gola. Znači, taj udarac imao je dva posto šanse da postane gol i koliko god Lamela bio odličan šuter trebalo bi mu 50 udaraca da ono završi u golu, a ne u bloku, izvan okvira ili u golmanovim rukama.

I to je nogomet, sport sasvim različit od svih drugih. S jedne strane imate City koji je imao 30 udaraca od kojih je 10 išlo u okvir i 27 dolazaka u kazneni prostor, a s druge imate Tottenham s tri udarca od kojih su dva pogodila okvir gola i 26 prelazaka linije centra, a konačni rezultat je 2:2.

Ali ako mislite da taj rezultat govori baš sve sam za sebe, onda ste promašili poantu zašto je nogomet sasvim različit od svih drugih sportova. I promašili ste poantu zašto je toliko zanimljiv jer rezultat možete pročitati i na teletekstu.

Ne propusti top članke